Zbignjev Herbert

GOSPODIN KOGITO I DUGOVEČNOST

1

Gospodin Kogito
Može da bude ponosan samim sobom

Prekoračio je granicu života
Mnogih drugih životinja

Kad pčela radilica
Odlazi na večni počinak
Kogito – dojenče
bio je u najboljem samoosećanju

kada okrutna smrt
odnosi kućnog miša
on je srećno preboleo veliki kašalj
otkrio govor i vatru

ako je verovati
teolozima ptica
duša lastavica
odleće u raj
posle deset
zemaljskih proleća

u tim godinama
gospodičić Kogito je
učio s promenljivom srećom
IV razred osnovne škole
i počeo da se zanima za žene

zatim je
dobio drugi svetski rat
(sumnjiva pobeda)
tačno kad koza
odlazi u Valhalu koza

otkrio je krupne stvari
uprkos nekolicini diktatora
prešao je Rubikon sredine veka
okrvavljen
ali živ

pobedio je
šarana
aligatora
krabu

sad se nalazi
između krajnjeg vremena
jegulje
i krajnjeg vremena
slona

tu se
iskreno rečeno
gase ambicije
Gospodina Kogita

2

zajednički mrtvački kovčeg sa slonom
uopšte ga ne plaši

ne želi da bude dugovečan
kao papagaj
ili Hippoglassus vulgaris

kao ni
visinski orao
oklopna kornjača
glupi labud

Gospodin Kogito bi
hteo da do kraja
peva o lepoti prolaženja

zato ne guta Gelée Royale
ne pije eliksire
ne paktira s Mefistom

s brižnošću dobrog vrtlara
neguje bore na licu

pokorno prihvata kreč
koji se taloži u žilama

raduje se praznicima u sećanju
bio je izmučen pamćenjem

besmrtnost ga je
od detinjstva
bacala u stanje
uplašenosti

zavideti bozima na nečemu?

- na nebeskim promajama
lošoj administraciji
- nezasitoj požudi

- na strašnom zevanju

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
GOSPODIN KOGITO O ČEDNOSTI

1

Nije čudo
što nije miljenica
pravih muškaraca

generala
atleta vladalaca
despota

vekovima ide za njima
ta plačljiva usedelica
sa groznim šeširom Vojske Spasa
opominje

izvlači iz skrovišta
portret Sokrata
krstić načinjen od hleba
stare reči

- a unaokolo huči divan život
rumen kao klanica ujutro

gotovo ju je moguće strpati
u srebrnu kutiju
nevinih uspomena

sve je manja
kao dlaka u grlu
kao zujanje u uhu

2

o Bože
i da je bar malo mlađa
malo lepša

da ide sa duhom vremena
da se njiše u bedrima
u taktu moderne muzike

možda bi je tada zavoleli
pravi muškarci
generali atlete vladari despoti

da povede računa o sebi
da izgleda ljudski
kao Liz Tejlor
ili Boginja Pobede

ali od nje izbija
zadah naftalina
šnira usta
ponavlja veliko – Ne

nesnosna u svojoj upornosti
smešna kao baštensko strašilo
kao san anarhista
kao životi svetaca

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
STIDNI SNOVI

Metamorfoza naniže do izvora istorije
izgubljenog raja detinjstva u kaplji vode

bekstva trke kroz mišje hodnike
lutanja insekata na dno cveta
oštra probuđenja u gnezdu strnadice

ili oprezan beg po snegu u koži vuka
i nad rubom ponora veliko zavijanje prema mesecu
nagli strah kad vetar donosi miris ubice

ceo zapad u rozima jelena
spiralni san zmije
vertikalno bdenje polarnog obliša

sve je to zapisano u atlasu našeg tela
i u steni lobanje otisnuto kao portret predaka
te ponavljamo glasove zaboravljenog jezika

noću igramo pred kipovima životinja
obučeni u kože ljušture pera i oklope
beskrajna je litanija naših zločina

dobri dusi ne odbacujte nas
predugo smo lutali po okeanima i zvezdama
prekomerno utruđene primite u stado

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
ESHATOLOŠKA PREDOSEĆANJA GOSPODINA KOGITA

1

Toliko čuda
u životu Gospodina Kogita
hirova sreće
ozarenja i padova
pa će valjda
imati gorku večnost

bez putovanja
prijatelja
knjiga

no zato
mnogo vremena
kao plućni bolesnik
kao car u izgnanstvu

sigurno će morati da mete
veliki trg u čistilištu
ili da sedi pred ogledalom
u napuštenoj brijačnici

bez para
mastila
pergamenta

bez uspomena iz detinjstva
opšte istorije
atlasa ptica

slično kao drugi
učestvovaće
na kursevima istrebljivanja
zemaljskih navika

komisija za vrbovanje
radi precizno

čisti ostatke čula
kandidata za raj

Gospodin Kogito će se braniti
pružaće žestok otpor

2

najlakše će dati svoje disanje
koristio ga je umereno
nikad nikog nije gonio

takođe će dati bez žaljenja
ukus jela
i ukus gladi

na sto komisije za vrbovanje
položiće komade ušiju

u ovozemaljskom životu
bio je ljubitelj tišine

samo će
objašnjavati strogim anđelima
da vid i dodir
neće da ga napuste

da još u telu oseća
sve zemaljske trnove
zanoktice
nežnosti
plamen
bičeve mora

da još uvek vidi
bor na planinskoj padini
sedam svećnjaka zore
kamen s modrim žilama

pokoriće se svim mučenjima
blagog ubeđivanja
ali do kraja će braniti
divni osećaj bola

i nekoliko izbledelih slika
na dnu spaljenog oka

3

ko zna
možda će uspeti
da anđele uveri
kako je nesposoban
za nebesku
službu

i dopustiće mu da se vrati
po zarasloj stazi
na obalu belog mora
u špilju početka

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
USPAVANKA

Godine kraće i kraće
sveštenici Amonova hrama
otkirli su da Večna Lampa svake godine troši manje ulja
što znači da svet grči
prostor vreme i ljudi

Opažaj sveštenika preneo je Plutarh i sugurno je
pobudio gnevno gunđanje u krugovima filozofa
jer očajni zbog čovekove promenljivosti
hoće da nam kosmos služi kao svetao primer

A ipak dokaz iz lampe prividno glup
slaže se sa iskustvom onih što su napustili
svratišta železničke stanice domove prešli preko potoka varki
i sad niz blagu padinu idu tamo kuda svi idu

Oni znaju
- sve je manje dana i noći

- ruža ubrana u zoru u uplašenosti roni latice
uveče je već samo spaljeni gaj tučkova

- sve je manje putopisa čuđenja

- sveća vitka kao igla u drhtavim prstima
pokazuje put od zida do zida
smrznuta ogledala odbijaju utehu

- dragi pokojnici mnogi su kao peščane lavine slični pesku
naši domovi pamćenja ne primaju nikog

- u praznim sobama prašina je sela i piše memoare

- gasi se rodni grad i čak Ca d’Oro
više ne svetli a sva mesta koja smo voleli
na netrajnim lagunama tonu u more

Svake godine Večna Lampa troši manje ulja

Tako nas čestiti svemir smešta u krevet na spavanje

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
FOTOGRAFIJA

S tim dečakom pravim kao elejska strela
dečakom u visokoj travi nemam ničeg zajedničkog
sem datuma rođenja i papilarne linije

tu fotografiju je snimio moj otac pred drugi persijski rat
po lišću i oblacima zaključujem da je bio avgust
pevale su ptice zrikavci miris žita miris izobilja

dole je reka što na rimskim kartama nosi naziv Hipanis
predeo voda i bliski grom savetovali su da se sklonimo kod Grka
njihove pomorske kolonije nisu bile previše daleko

dečak se poverljivo smeši jedina senka za koju zna
jeste senka slamnatog šešira senka bora senka kuće
a ako crvenilo onda crvenilo sunčeva zraka

moj mali moj Isače pogni glavu
to je samo trenutak bola a potom ćeš biti
što god poželiš – lastavica poljski ljiljan

znači moram da prolijem tvoju krv moj mali
da bi ostao nevin pri letnjoj munji
već zanavek bezbedan kao insekat u ćilibaru
lep kao katedrala paprati sačuvana u uglju

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
VAVILON

Kad sam se posle više godina vratio u Vavilon sve se promenilo
devojke koje sam voleo brojevi linija metroa
čekao sam kraj telefona sirene su uporno ćutale

znači tešenje umetošću – Petrus Hristus portret mlade dame
bio je sve plići složio krila za spavanje
svetla uništenja i grada međusobno su se približavala

festival Apokalipse buktinje samozvanca Sibila je
davala oproštaj pijanim gomilama pristalica izobilja
zgaženo telo Boga vučeno je u trijumfu po prašini

tako se ispunjavao kraj sveta postavljeni su etrurski stolovi
u košuljama polivenim vinom nesvesni sudbine svetkuju
varvari stižu na kraju da preseku aortu

nisam tebi grade želeo smrt u svakom slučaju ne takvu
jer će s tobom sići pod zemlju slatki plodovi slobode
i sve će valjati počinjati od gorkog znanja od trave

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
BOŽANSKI KLAUDIJE

Govorilo se o meni
začet od Prirode
ali nedovršen
kao odbačen kip
skica
oštećen odlomak pesme

godinama sam se pravio priglup
idioti žive bezbednije
mirno sam podnosio uvrede
kad bih posejao sve koštice
koje su mi bačene u lice
izrastao bi maslinjak
prostrana palmova oaza

obrazovanje su mi dali svestrano
Livije retori filozofi
grčki sam govorio kao Atinjanin
ali na Platona sam podsećao
samo u ležećem položaju

studije sam dopunio
u lupanarima i lučkim krčmama
nezapisanim rečenicama vulgarnog latinskog
i provalijskim riznicama prestupa i razvrata

posle Kaligulina ubistva
skrio sam se iza zastora
izvučen silom
ne stigoh da načinim mudar izraz lica
kad mi pred noge baciše svet
glup i plitak

otad sam postao najradniji car
opšte istorije
Herakle birokratije
s ponosom se sećam
liberalnog ukaza
koji je dopuštao puštanje glasova iz trbuha za vreme gozbi

odbijam često mi pripisivani prigovor okrutnosti
u suštini sam bio samo rasejan

na dan nagle Mesalinine smrti
po mom naređenju su – priznajem – jadnicu usmrtili
upitao sam za vreme gozbe – zašto nije došla Gospođa
odgovorilo mi je grobno ćutanje
zaista sam bio zaboravio

dešavalo se da sam pozivao
umrle na partiju kockanja
nedolazak sam kažnjavao novčanom kaznom
opterećen tolikim poslovima
mogao sam se varati u pojedinostima

navodno
naredio sam da se pogubi
trideset pet senatora
i neke tri centurije ekvita
pa šta

malo manje purpura
manje zlatnog prstenja
zato – što nije nevažno –
više mesta u teatru

niko nije hteo da shvati
da je cilj tih postupaka bio uzvišen
želeo sam da ljude naviknem na smrt
da otupim njenu oštricu
da je svedem na banalne i svakodnevne razmere
takve kao laka melanholija ili kijavica

a evo dokaza moje
delikatnosti osećanja
sa gubilišta sam
uklonio spomenik blagog Avgusta
da osetljivi mramor ne bi
slušao jauke osuđenika

noći sam posvećivao studijama
napisao sam istoriju Etruraca
istoriju Kartage
sitnicu o Saturnu
prilog o teoriji igara
traktat o zmijskim otrovima

ja sam spasao Ostiju
od invazije peska
isušio sam močvare
sagradio akvadukte
otada je spiranje krvi
u Rimu postalo lakše

proširio sam granice Imperije
za Britaniju i Mavritaniju
i čini se Trakiju

smrt mi je nanela moja žena Agripina
i neuzdržana strast prema varganjima
gljive esencija šume – postale su esencija smrti

sećate se – o potomci – sa zaslužnim poštovanjem i zahvalnošću
bar jedne zasluge božanskog Klaudija
dodao sam azbuci nove znakove i zvukove
proširio sam granice govora što znači granice slobode

slova koja sam ja otkrio – voljene kćeri – Digma i Antisigma
vodile su moju senku
kad sam kolebljivim korakom odlazio u mračnu krajinu Orkus

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
Крштење

Ветерани четрдесетодневних потопа
упознати са провалама неба
који су видели смрт планина
и избављење мишева
сада седе на својим праговима
гледају таласање жита
лепо као опадање вода
то је била веома срећна помисао
поверити наду птицама
отада је њихова вера моћна
као голубарник

спашени из пламтећих кућа
где човек гори као перце
загледају у унутрашњост лобање
у бесмисао свитка ружичасте анатомије
они који познају значај тела
говоре
да заслужују више некретнина
злочинац мачка и астроном
лоши и добри
изравнаће плитке јаме

на крају ми с труном дуге под капцима
који подижемо покретима горе и доле
приносећи му жртву
и спуштајући капке
говоримо
и једни и други имају руке
уроњене у воду
уроњене у ватру
помирене ништавности
или милосрђе

а само против нас су
црквени очеви писали брошуре
contra academicos
само нас задеси страшна судбина
пламена и ламента
пошто примисмо кршење земље
одвише храбри бејасмо у неизвесности
 
NAKAZA GOSPODINA KOGITA

1

Srećni sveti Đurđe
iz viteškog sedla
mogao je lako da oceni
snagu i pokrete zmaja

prvi je princip strategije
tačna ocena neprijatelja

Gospodin Kogito je
u gornjem položaju

sedi u niskom
sedlu doline
prevučene gustom maglom

kroz maglu ne mogu da se zapaze
vatrene oči
požude pandže
čeljusti

kroz maglu se
vidi samo
treperenje ništavila

nakaza Gospodina Kogita
nema dimenzija
teško ju je opisati
izmiče odredbama

izgleda kao ogromna depresija
razvučena nad zemljom

nemoguće ju je probiti
perom
dokazom
kopljem

da nije zagušljive težine
i smrti koju šalje
moglo bi se misliti
da je priviđenje
bolest mašte

ali ona sigurno postoji

kao bunilo čvrsto ispunjava
kuće hramove pijace

truje bunare
uništava građevine uma
buđenjem pokriva hleb

dokaz postojanja nakaze su
njene žrtve

dokaz neizravan
ali dovoljan

2

razumni govore
da je moguće živeti
s nakazom

treba samo izbegavati
oštre pokrete
oštar govor

u slučaju opasnosti
poprimiti oblik
kamena ili lista

slušati mudru Prirodu
koja preporučuje mimetizam

disati plitko
praviti se da nas nema

Gospodin Kogito ipak
ne voli prividan život

hteo bi da se bori
s nakazom
na utabanoj zemlji

stoga izlazi u zoru
u sanjivo predgrađe
oprezno snabdeven
dugim oštrim predmetom

doziva nakazu
po pustim ulicama

vređa nakazu
provocira nakazu

kao hrabri predborac
vojske koje nema

viče –
izađi podla kukavico

kroz maglu se
vidi samo
ogromna njuška ništavila

Gospodin Kogito hoće da stupi
u nejednak boj

treba to da bude
što je moguće pre

pre no što naiđe
pad u bespomoćnost
obična smrt bez slave
gušenje od bezobličja

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
UBICE KRALJEVA

Kako tvrdi Režis svi su slični kao blizanci
Ravajak i Princip Kleman i Kaserio
najčešće potiču iz porodica padavičara i samoubica
sami su ipak zdravi znači prosečni
obično mladi vrlo mladi i takvi ostaju večito

njihova samoća mesecima godinama oštre svoje noževe
i u šumi van grada uče da gađaju pomno
razrađuju napad vredni su sami i vrlo pošteni
majci daju skromnu zaradu izdržavaju braću i sestre ne piju
nemaju devojaka ni prijatelja
posle atentata predaju se bez otpora
hrabro podnose mučenja ne mole za milost
odbacuju tobožnje saradnike koje im potura istraga

nije bilo zavere zaista su bili sami
njihova neljudkska iskrenost i prostota
razbešnjava sudije branioce javnost željnu senzacije

one koji duše otpremaju na onaj svet
zadivljuje mir ovih osuđenika u poslednjem času
mir nedostatak gneva žaljenja čak ni mržnje
gotovo ozarenost
čeprkalo se stoga po mozgovima
merilo srce sečena jetra nisu otkrivena ipak
nikakva odstupanja od norme

nijedan od njih nije uspeo da promeni tok istorije
ali s kolena na koleno prenosi se mračno predanje
stoga su dostojne razmišljanja te male ruke
male ruke u kojima drhti sigurnost udarca

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
GOVORI DAMAST S NADIMKOM PROKRUST

Moja pokretna imerija između Atine i Megare
gde sam nad prašumom klancem ponorom vladao sam
bez saveta staraca glupih oznaka vlasti s prostom budžom u ruci
obučen samo u senku vuka i stravu koju budi zvuk reči Damast

nisam imao ni podanika to znači imao sam ih nakratko
nisu ostajali živi do zore ipak je kleveta kad me nazivaju
razbojnikom kako proglašavaju isrivljavači istorije

u stvari sam bio naučnik društevni reformator
moja istinska strast bila je antropometrija

izmislio sam krevet po meri savršenog čoveka
merio sam uhvaćene putnike prema ovom krevetu
teško je bilo izbeći – priznajem – rastezanje udova odsecanje nogu
pacijenti su umirali ali što ih je više ginulo
tim više sam bio uveren da su moja istraživanja ispravna
cilj je bio uzvišen napredak traži žrtve

želeo sam da ukinem razliku između onog što je visoko i nisko
hteo ogavno raznorodnom čovečanstvu da dam jedan oblik
nisam prestajao u naporima da izjednačim ljude

oduzeo mi je život Tezej ubica nevinog Minotaura
onaj što je proučavao lavirint pomoću bapskog klupčeta pletiva
prevarant pun smicalica bez principa i vizije budućnosti

imam savršenu nadu da će drugi nastaviti moj trud
i da će delo tako smelo započeto dovesti do kraja

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
ANABAZA

Kirovi kondotijeri stranačka legija
prevejani bezobzirni - jeste - ubijali su
dvesta petnaest dnevnih marševa
- pobite nas ne možemo da idemo dalje -
trideset četiri hiljade dvesta pedeset stadija

razjareni nesanicom išli su preko divljih zemalja
nesigurni prolazi prevoji u snegu i slane površine
prosecajući svoj put kroz živo telo naroda
srećom nisu lagali da brane civilizaciju

slavni prorok na planini Tah
pogrešno tumače sentimentalni pesnici
prosto su našli more to znači izlaz iz podruma

izvršili su putovanje bez Biblije proroka gorućih žbunova
bez znakova na zemlji bez znakova na nebu
s okrutnom svešću - da je život veliki.

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
ODBAČEN

1

Ne stigoh
na poslednji transport

ostah u gradu koji nije grad

nema zatvora
časovnika
vode

koristim
veliki raspust
van vremena

obavljam duga lutanja
kroz aleje spaljenih domova
aleje šećera
razbijenog stakla
pirinča

mogao bih da napišem raspravu
o naglom pretvaranju
života u arheologiji

2

vlada velika tišina

atriljerija u predgrađu
udavila se sopstvenom hrabrošću

povremeno
čuje se jedino
odzvanjanje zidova koji se ruše

i lako treštanje
lima što leti kroz vazduh

vlada velika tišina
uoči noći grabljivica

povremeno
na nebu se pojavljuje
apsurdna letelica

baca letke
koji pozivaju na predaju

rado bih se predao
samo nemam kome

3

sad stanujem
u najboljem hotelu

ubijeni portir
nastvalja posao u loži

sa brežuljaka krša
ulazim pravo
na prvi sprat
u apartmane
nekadašnje ljubavnice
nekadašnjeg šefa policije

spavam na krevetu od novina
pokrivam se proglasom
koji najavljuje krajnju pobedu

u baru je preostalo
lekova za samoću

flaše sa žutom tečnošću
i simboličnom nelepnicom

- Džoni
podižući cilindar
brzo se udaljuje na Zapad

nisam ni na kog uvređen
što sam ostao odbačen

ponestalo mi je
sreće
i desne ruke

na tavanici
žarulja
podseća na izokrenutu lobanju

čekam pobednike

pijem za poginule
pijem za dezertere

osobodio sam se
loših misli

napustilo me je čak i
predosećanje smrti

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
BETOVEN

Vele da je ogluveo – a to nije tačno
demoni njegova sluha trudili su se neumorno
i nikad u ušnim školjkama nije spavalo mrtvo jezero

otitis media potom acuta
učiniše da su se u slušnom aparatu
odražavali piskavi tonovi šištanja

tutnjanje zvižduk drozda drvena zvonjava šuma
crpao je iz toga kako je umeo – visoke diskante violina
podstavljene potmulim crnilom basova

popis njegovih bolesti strasti padova
jednako je bogat kao i spisak okončanih dela
tympano-labyrinthische Sklerose verovatno lues

na kraju je stiglo ono što je moralo doći – velika otupelost
neme ruke lupaju po crnim kutijama i strunama
naduveni obrazi anđela proglašavaju ćutanje

u detinjstvu tifus onda angina pectoris arterioskleroza
u Kavatini Kvarteta opus 130
čuje se plitko disanje stegnuto srce gušenje

zapušten svadljiv rošava lica
pio je prekomerno i jeftino – pivo kočijaški šnaps
sušicom oslabljena jetra otkazala je igru

nema šta da žali – poverioci su umrli
umrle i dragane – kuvarice i grofice
kneževi zaštitnici – jecali su kandelabri

on kao da još hoda pozajmljuje novac trudi se
uspostavlja kontakte između neba i zemlje

ali mesec je mesec makar i bez sonate

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
Poslednja izmena:
GOSPODIN KOGITO MISLI O KRVI

1

Gospodin Kogito
čitajući knjigu
o horizontima nauke
istoriju napretka misli
od mrakova fideizma
do svetlosti znanja
naišao je na epizodu
koja je
privatni vidik Gospodina Kogita
zaklonila oblakom

sitan prilog
uz ugojenu istoriju
kobnih ljudskih grešaka

vrlo dugo se održavalo uverenje
da čovek nosi u sebi
veliki rezervoar krvi

trbato burence
od dvadeset i nekoliko litara
- sitnica

stoga je moguće razumeti
mnogorečive opise bitaka
polja crvena kao koral

žuborave potoke sukrvice
nebo koje ponavlja
podle hekatombe

kao i opšti
metod lečenja

bolesnicima je
otvarana arterija
i lakomisleno ispuštana
dragocena tečnost
u kalajnu zdelu

nisu svi izdržavali
Dekart je šaptao u agoniji
Messieurs épargnez –

2

sada tačno znamo
da u telu svakog čoveka
osuđenika i dželata
teče jedva
četiri pet litara
onog što je nazivano
dušom tela

nekoliko bočica burgunda
bokal
četvrtina
zapremine vedra

malo

Gospodin Kogito se
naivno čudi
zašto to otkriće
nije izazvalo prevrat
u oblasti običaja

trebalo je bar da navede
na razumnu štedljivost

ne sme se kao ranije
raspikućki rasipati
na bojnim poljima
na gubilištima

toga zaista ima malo
manje nego vode nafte
energetskih zaliha

desilo se ipak drugačije
izvučeni su sramni zaključci

umesto uzdržanosti
rasipnost

strogo merenje
osnažilo je nihiliste
dalo veći razmah tiranima
sada tačno znaju
da je čovek krhak
i da ga je lako iskrvariti

četiri pet litara
veličina bez značaja

i tako trijumf nauke
nije doneo duhovnu hranu
princip ponašanja
moralnu normu

to je mala uteha
misli Gospodin Kogito
što napori istraživača
ne menjaju tok stvari

teže jedva onoliko
koliko uzdah pesnika

a krv teče dalje

prekoračuje horizont tela
granice fantazije

- biće valjda potop

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
POKUŠAJ KONTAKTA GOSPODINA KOGITA S MARIJOM RASPUĆIN

1

Nedelja
rano popodne
žega

u dalekoj Kaliforniji
pre mnogo godina –

pregledajući
Glas Pacifika
Gospodin Kogito je
obavešten
o smrti Marije Raspućin
kćerke Raspućina Groznoga

kratka beleška
na poslednjoj strani
lično ga je pogodila duboko uzbudila

a ništa ga
nije vezivalo s Marijom
čiji je ubogi život
nemoguće razviti
u ćilim pesme

evo nabačene njene istorije
grube i pomalo trivijalne

u ono vreme
kad je uzurpator Vladimir Iljič
uništio pomazanika Nikolu
Marija se sklonila
preko okeana

zamenila je vrbe
u palme

služila
kod belih emigranata
u mirisu rodnog jezika
palačinaka krastavaca baršča

imala je čudnu ambiciju
da pere tanjire
dobro rođenih

ako već ne knez
onda makar baron
najzad udovica
oficira telesne garde

neočekivano
otvorila su se pred njom vrata
umetničke karijere

debitovala je
u nemom filmu
Veseli moreplovac Džimi

slab film
nije Mariji osigurao
trajno mesto
u istoriji X muze

potom je
nastupala u revijama
drugorazrednih pozorišta
tingltanglova

najzad
vrhunac

stekla je slavu
u cirkuskoj numeri
Igra s Medvedom
ili Sibirska svadba

zanos je trajao kratko
partner Miša ju je
stegao previše strasno
u silovitoj nežnosti
napuštene otadžbine

čudom je ostala živa

to je sve
plus dva
neuspela braka

i još važna pojedinost

s ponosom je odbacila ponudu
da objavi izmišljenu autobiografiju
pod naslovom Kći Lucifera

postupila je taktičnije
nego nekakva Svetlana

2

beleška u Glasu Pacifika
ukrašena je
fotografijom umrle

čvrsta
otesana od dobrog drveta
žena

stoji
na podlozi zida

u rukama drži
kožni predmet
nešto srednje
između damskog nesesera
i pismonošine torbe

pažnju Gospodina Kogita
ne prikiva
Marijino azijsko lice
sitne medveđe oči
zdepasta pojava bivše igračice
nego baš taj čvrsto držani
kožni predmet

šta je
ona
nosila
preko bespuća
pustinje gradova
šume
brda
doline

- petrogradske noći
- samovar iz Tule
- starocrkvenu pesmaricu
s caričinim monogramom
- zub svetog Kirila
- rat i mir
- biser sasušen u travama
- grudu smrznute zemlje
- ikone

niko to neće doznati
torbu je ponela
sa sobom

3

sada
zemni ostaci
Marije Raspućin

kćerke poslednjeg demona
poslednjih Romanova
počivaju na američkom groblju

neoplakane
zvonom
popovim basom

šta ona radi
na tom potpuno neodgovarajućem mestu
koje podseća na piknik
na veseli vikend mrtvaca
ili na rumeno-beli
finale konkursa poslastičara

samo šimšir i ptice
govore o večnosti

Marijo
- misli gospodin Kogito
Marijo daleka kaštelanko
grubih crvenih ruku

Lauro ničija

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
PROCES

Za vreme velikog govora tužilac me je
naskroz probadao žutim kažiprstom
bojim se da sam izgledao dosta loše
bezvoljno sam navlačio masku straha i podlosti
kao pacov ulovljen u stupicu agent bratoubica
novinski izveštači igrali su ratničku igru
polako sam izgarao na lomači od magnezijuma

sve se to događalo u maloj zagušljivoj dvorani
škripao je pod malter opadao s tavanice
prebrojavao sam čvorove u daskama rupe u zidu lica

lica su bila slična gotovo sva ista
policajci sudije svedoci publika
spadali su u partiju lišenih milosti
a čak i moj branilac što se blago smešio
bio je počasni član kaznenih odreda

u prvom redu sedela je stara ugojena žena
prerušena u moju majku teatralno je prinosila
maramicu prljavim očima ali nije plakala
trajalo je to valjda dugo čak ne znam koliko dugo
u togama sudija bujala je riđa krv zapada

pravi proces vodio se u mojim ćelijama
one su sigurno ranije znale presudu
posle kratke pobune kapitulirale su i počele da umiru
jedna za drugom
sa čuđenjem sam posmatrao svoje voštane prste

nisam održao poslednji govor
a toliko meseci sam taj govor sastavljao
namenjen Bogu sudu svetu savesti
mrtvima pre nego živima

kad me digoše na noge stražari pored mene
stigoh samo da zažmirim očima i tada
dvorana se ispuni zdravim smehom
smejala se i moja tobožnja majka
progovorio je sudijin čekić i to je zapravo bio kraj

ali šta se potom desilo - smrt od konopca
ili mi je pogubljenje zamenjeno milošću tamnice
bojim se da postoji treće mračno rešenje
van granica vremena čula i razuma

te kad se budim ne otvaram oči
stiskam prste i ne podižem glavu
dišem plitko jer zaista ne znam
za koliko minuta mi je još ostalo vazduha

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
GLASNIK

Glasnik na koga se čekalo očajno dugo
željeni vesnik pobede ili uništenja
oklevao je s dolaskom – tragedija je bila bez dna

U dubini hor je skandirao mračna proroštva i kletve
kralj – dinastička riba – bacakao se u nepojmljivoj mreži
nedostajala je druga neophodna ličnost – sudbina

Epilog je sigurno znao orao hrast vetar morski talas
polumrtvi gledaoci disali su plitko kao kamen
Bogovi su spavali Noć je tiha bez munja

Najzad je stigao taj glasnik s maskom od krvi blata lamenta
puštao je nerazumljive povike rukom pokazivao na Istok
to je bilo gore nego smrt jer je bez milosti bez strepnje
a svako u poslednjem trenutku želi očišćenja

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
ISIDORA DANKAN

Nije bila lepa malo pačji nos
ostatak telesnog pokrivača znaoci su cenili visoko

treba im verovati al sad već niko
neće obnoviti njenu igru neće vaskrsnuti Isidoru
ostaće zagonetka u titlovima tajna
kao pismo Maja kao Đokondin smešak

Ono čemu je zahvaljivala na nedostižnoj slavi
možda je bilo loše po ukusu kao Neronove pesme

scenski jauci božanstvene Sare urlici Holideja
ubistvenu vlast vrši Duh Vremena
to znači đavo mode đavo prolaznosti
časovnik vremena staje – bogovi idu na dno

Grke je poznavala onoliko koliko može da ih poznaje

prosečna devojka iz države Ohajo
zanesena vizijom izmišljene Helade
Burdel ju je vajao u liku bahantkinje

Lakomisleno je odala tajne srca i alkove
u dostojnoj osude knjizi pod naslovom My life

Otada tačno znamo kako je glumac Beregi
otkrio pred njom svet čula kako je ludovao
Gordon Kreg Konstantin Stanislavski
horde muzičara naboba pisaca
a Paris Singer joj je bacao pred noge
sve što je imao – imperiju
nepogrešivih šivaćih mašina et caetera

Ah da je tada živeo Euripid
sigurno bi je zavoleo ili omrznuo
i dao joj ulogu u tragediji već za večito

što se više gasio njen dar tim je više
verovala da samo igra može da spase svet
od bede i muke ta mistična vera
gurnula ju je na tribine pa je agitovala
fluidi su izbijali iz nje kao iz velike peći
a beda i muka stajali su u mestu kao ukopani
očevidno je zaboravila da umetnost hélas ne spava
Apolon Musaget neka oprosti na grešci

Kratko ali strasno kao i sve što je radila
zavolela je mladu Zemlju Sovjeta i Lenjina
Zvezda se pojavila na vratu Mašiniste istorije

Na žalost nikakva iz tog nije izbila iskra
Isidora je još gnjavila Tešku Industriju i Poljoprivredu
revolucija u lakom poigravanju jeste i bila je san

Jadnici se pomešala utopija sa istinom
passons ubrzo potom gomile su pošle za njom

lumeni nauke pastora i Sartrova

Sa Zemljom Nade morala je da se oprosti na žalost
za utehu je uzela skupoga pesnika
omamljeni Jesenjin je besneo voleo urlao

Finale komada bio je zaista dostojan drame
posle života punog uzleta i padova
oruđe smrti postao je kašmirski šal

sigurno previše dug kao rep komete
upleten u točkove automobila kašmirski šal
ugušio ju je kao od ljubomore poludeli Otelo

A ona još igra već preko sto leta
seda starica bleda gotovo neprimetna
između veličine i smešnosti igra
već ne onako zaneseno kao nekad davno
sa ozbiljnošću opatice zrelo promišljeno
stavlja svoje bose stope nad ponorom

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
17. VEK
Juzefu Čapskom

Moja bespomoćna domovina primiće te osvajaču
a put kojim su Ivica i Marica tapkali do škole
neće se razmaći u provaliju

Reke previše lene nisu spremne za potope
vitezi što spavaju u gorju spavaće i dalje
pa ćeš lako ući o nezvani goste

Ali sinovi zemlje noću će se okupati
smešni karbonari zaverenici slobode
čistiće svoje muzejsko oružje
zaklinjati se na pticu i dve poznate boje

A potom kao uvek – požar i eksplozije
molovani momci budni komandiri
ranci puni požara riđa polja slave
potkrepljujuće znanje da smo eto sami

Moja bespomoćna domovina primiće te osvajaču
i daće ti hvat zemlje pod vrbom – i mir
da bi oni što iza nas dođu ponovo učili
najtežu veštinu – praštanje krivica

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
GOSPODIN KOGITO O POTREBI TAČNOSTI

1

Gospodina Kogita
uznemirava problem
iz oblasti primenjene matematike

teškoće na koje nailazimo
kod prostih aritmetičkih operacija

deci je dobro
dodaju jabuku jabuci
oduzimaju zrnce od zrnca
račun se slaže
zabavište sveta
pulsira bezbednom toplinom

po beskrajima istorije
kruži bauk
bauk neodređenosti

koliko je Grka poginulo pod Trojom
- ne znamo

dati tačne gubitke

na obema stranama
u bici kod Gaugamele
Azenkura
Lajpciga
Kutna

kao i broj žrtava
belog
crvenog
mrkog
- ah boje nevine boje –
terora

- ne znamo
zaista ne znamo

Gospodin Kogito
odbacuje razumno objašnjenje
da je to bilo davno
da je vetar izmešao pepeo
da je krv otekla u more

razumna objašnjenja
uvećavaju nemir
Gospodina Kogita

jer čak i ono
što se dešava pred našim očima
izmiče brojkama
gubi čovečju dimenziju

negde mora postojati greška
kobni defekt oruđa
ili greh pamćenja

2

nekoliko prostih primera
iz knjigovodstva žrtava

tačan broj pobijenih
u avionskoj nesreći
lako je utvrditi

to je važno za naslednike
i pogružena u žalosti
osiguravajuća društva

uzimamo spisak putnika
i osoblja
kraj svakog imena
stavljamo krstić

malo je teže
u slučaju
železničkih nesreća

treba ponovo složiti
raskidana tela
da nijedna glava
ne ostane ničija

u elementarnim
nesrećama
račun
postaje
složen

brojimo spasene
a neznani ostatak
koji nije ni živ
ni definitivno mrtav
određuje se nastranim nazivom
nestalih

još imaju izgleda
da nam se vrate
iz vatre
vode
vode
unutrašnjosti zemlje

ako se vrate – dobro je
ako se ne vrate – šta se može

3

sad Gospodin Kogito
stupa
na najkolebljiviji
stepen neodređenosti

kako je teško utvrditi imena
svih onih što su poginuli
u borbi s neljudskom vlašću

zvanični podaci
umanjuju njihov broj
još jednom nemilosrdno
desetkuju pale

a njihova tela nestaju
u provalijskim podrumima
velikih policijskih zgrada

očevici
oslepljeni gasom
zaglušeni salvama
strahom i očajanjem
skloni su preterivanju

posmatrači sa strane
daju sumnjive brojke

snadbevene sramnom
rečju ''oko''

a u tim pitanjima
neophodna je tačnost
ne smemo da se prevarimo
ni za jednog

jer smo i pored svega
čuvari naše braće

neznanje o nestalima
podriva realnost sveta

gura u pakao privida

đavolsku mrežu dijalektike
koja proglašava da nema razlike
između supstance i priviđenja

stoga moramo znati
tačno pobrojati
viknuti po imenu
snabdeti za put

zdelom od gline
prosom makom

koštanim češljem
vitkim strelama
prstenom vernosti

amajlijama

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
SNAGA UKUSA
Gosođi Profesor Isidori Dombskoj

To uopšte nije zahtevalo veliki karakter
naše odbijanje neslaganje i upornost
imali smo malčice neophodne hrabrosti
ali u suštini je to bilo pitanje ukusa
Da ukusa
u kome su tkivo duše i hrskavica savesti

Ko zna da su nas bolje i lepše kušali
da su nam slali žene rumene i tanke kao hostija
ili fantastične stvorove sa slika Hijeronima Boša
ali u to vreme kakav je bio pakao
mokra jama sokače ubica baraka
zvana palatom pravde
domaći Mefisto u lenjinskoj vetrovci
slao je na teren unučad Aurore
mladiće krompirastih lica
vrlo ružne devojke crvenih ruku

Njihova retorika je zaista bila čak previše gruba
(Marko Tulije se prevrtao u grobu)
lanci tautologije nekoliko pojmova kao mlatila
dijalektika dželata nikakve otmenosti u razmišljanju
sintaksa lišena lepote konjunktiva

I tako estetika može da bude od pomoći u životu
ne treba zanemarivati nauku o lepom

Pre no što objavimo pripadnost treba dobro da proučimo
oblik arhitekture ritam doboša i pištaljki
boje zvanično nedostojni ritual pogreba

Naše oči i uši otkazale su poslušnost
kneževi naših čula ponosno su izabrali progonstvo

To uopšte nije zahtevalo veliki karakter
imali smo malčice neophodne hrabrosti
ali u suštini je to bilo pitanje ukusa
Da ukusa
koji nalaže da se iziđe iskrivi lice i procedi podsmeh
ma za to imao da padne dragoceni kapitel tela glava

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 
GOSPODIN KOGITO – ZAPISI IZ MRTVOG DOMA

1

ležali smo povaljeni
na dnu hrama apsurda
pomazani patnjom
u mokrim pokrovima strepnje

kao plodovi
opali
sa drveta života
koji trunu zasebno
svaki na svoj način
samo je u tom dremao
ostatak čovečanstva

neshvatljivom presudom
lišen prestola glavnih
slični dupljarima
praživima
krugolikim crvima

lišeni
ambicije
postojanja

i tada
u devet uveče

kad su gašena svetla
neočekivano
kao svako otkrovenje
javio se
glas

muški
slobodan
koji je naređivao
ustajanje
iz mrtvih

glas
snažan
kraljevski
koji je izvodio
iz doma ropstva

ležali smo povaljeni
nisko
udubljeni u slušanje

a on se dizao
nad nama

2

niko nije poznavao
njegovo lice

čvrsto zatvoren
na nedostupnom mestu
zvanom
debir

u samom srcu
riznice

pod stražom okrutnih sveštenika
pod stražom okrutnih anđela

nazvali smo ga Adam
to znači uzet iz zemlje

u devet uveče
kad je gašeno svetlo
Adam je počinjao koncert

za uši neposvećenih
zvučao je
kao urlanje vezanoga

za nas
epifanija

bio je pomazanik
žrtvena životinja
psalmopevac

opevao je
neshvatljivu pustinju
vikanje ponora
omču na visinama

Adamov krik
sastojao se
iz dvaju triju samoglasnika
razapetih kao rebra nebosklona

potom
nagla
pauza

cepanje prostranstva

i opet
kao bliski grom
ta ista dva tri
samoglasnika

kamena lavina
glas mnogih voda
sudnja utroba

a nije bilo u tom
nikakvog jadanja
molbe
ni senke bola

rastao je
postajao snažan
vrtoglav

mračni stub
koji razmiče
zvezde

3

posle nekoliko koncerata
ućutao je

iluminacija glasa
trajala je kratko

nije iskupio
vernike

odneli su Adama
ili se sam povukao
u večnost

ugasilo se
vrelo
pobune

i možda
samo ja jedini
još čujem
odjek
njegova glasa

sve gipkiji
tiši
sve dalji
kao muzika sfera
harmonija svemira

tako savršena
da je nečujna

Iz zbirke ''Izveštaj iz opsednutog grada''
 

Back
Top