Nikad u zivotu nisam bila na zimovanju i nikad nisam skijala.Zivim u ravnici i kod nas niti se ko bavio skijanjem,niti je bilo adekvatne planine u blizini.Osim toga sve oko skijanja i zimovanja je bilo,a i jos uvijek je,poprilicno skupo.
Tako da,ko nije naucio u djetinjstvu na skijanje i zimovanje,rijetko ce to nauciti kasnije.
Jedina zimovanja koja pamtim su bila kod babe i dede na selu.a moje selo je bilo brdsko,a ne ravnicarsko.
E,ta zimovanja nemaju cijenu.

Ujutro ustanes,ceka te vruc,tek pecen hljeb i omiljeni dorucak.Posle dorucka,obuvas vunene carape na noge i gumene cizme i pravac sankanje.A staza duga,blaga padina,ako ima vise djece i snijega,napravi se i bob staza.
Sanke drvene,ali jos bolje sluzi vreca napunjena slamom.Kad se iskvasis,dotrcis do kuce,noge u rernu,osusis i ponovo nazad.
Posle te baba zove na rucak i onda na tv-u gledas "Zimski bioskop".U kuci toplo,ususkano.
Navece citas stripove i posle crtanog u sedam i petnaest,spavanje.

Sledeci dan,opet isto.
Najvece razocarenje je bilo ako nema snijega,ali tada ga je ugavnom bio.
Da,zaboravih da pomenem i da su se duga,zimska popodneva prekracivala igranjem mice,ne ljuti se covjece ili saha.
Ja zimovanje zamisljam kao neku zimsku idilu i cini mi se da bi mi bilo zanimljivo,cak i ako ne skijam.Naravno,pod uslovom da imam dobro drustvo...a vjerovatno i mnogo para

,jer sve u cemu bi covjek uzivao se placa...pocevsi od tih spa centara,bazena,pa do kafe ili rucka.
Ali ako bih mogla da biram,ljetovanje uvijek ima prednost.