Upravo.
Iz razloga što tzv opozicija u startu studentske pobune nije bila ni na vidiku
slilo se onoliko građanstvo uz njih, uz decu,
dajući im podršku neretko u suzama,
odvajajući od svojih da bi tu mladost I
energiju dočekala u selima, gradovima, trgovima.
Onoliko građanstvo je došlo na trg Slavija 15-tog marta podržavaju ideju pravednost i pravde koja se do danas, šta?
Ja se pitam da li se tih recimo 100 izdvojenih studenata koji se smatraju predvodnicima
glasnogovornicima tačnije, okupljenih u te im plenume, zborove, kakogod, zapita gde su njihove kolege studenti, zašto ne učestvuju kao ranije, učenje nije izgovor jer i oni sami treba da uče zar ne?
Da li se ti "odabrani" pitaju da li bi i danas
onolika reka gradjana opet izašla da ih u suzama dočekuju i prate?
Naposetku, da li prave iste greške kao masa prethodnika pa i trenutne vlasti, odmičući se od naroda, zatvarajući se u svoj mali svet, živeći u limbu , a za koga i šta se onda bore?
Sve je izgubilo ili ubrzano gubi prvobitni smisao ako je jedini cilj svrgnuti murtu da bi zaseo kurta?
Meni sada sve na to liči, moj utisak i mišljenje.
Zašto bih se ja, gradjanka bez privilegija bivših i sadašnjih struktura borila za privilegije nekih budućih?
Ne pada mi na pamet.
To onda nije moja borba.