- Poruka
- 13.833
Musa Ćazim Ćatić (1878 Odžak-1915 Tešanj )
SLOBODI
Raj nije bašta cvjetna,
Ni napjev ptice male,
Raj nije ljubav sretna,
Ni dvori puni blaga -
Oh, to su samo šale:
Raj je - sloboda draga!
Kemal
Slobodo slatka i draga, najljepša edenska vilo,
Kojoj na čelu vazda trepti sunca sjaj,
Što srce čovjeku grije i ptici snaži krilo,
Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj!
Ti čudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim
Na valu bučnog Nila krvav je stvarao plam,
A ti si bijela ruka pod čijim cjelovom vrelim
života znak je davo i tvrdi sinajski kam.
Kud tvoja kroči noga, tu miris-cvijeće cvati,
U hladu tvojih krila vječit caruje dan; _
Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati -
I kada o tebi sanja, najslađi to mu je san.
Za te je, slobodo sveta, u termopilske klance
Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet,
Kadno je perzijski despot u teške okovo lance
Snažne duhove pontske, htijući satrti svijet.
I slavni djedovi moji tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje čelik-Hrvate
I svojom oštrila rukom mačeva njihovih brid.
Na ravnom Duvanjskom polju ti alem-krunu splete
Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdraži to mi je listak povijesti nase svete,
Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj.
Željezna njegova ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,-
I gordi mletački lav je plačao harač nam tada,
Prijestolju našem sjajnom ljubeći podnožja prah.
I naše plovljahu lađe pučinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj
Hrabrih mornara nasih što ih je put bajne slave
Vodio kroz strašnu buru lik arhanđeoski tvoj.
Ah, to je davno bilo! Stoljeća prođoše mnoga
I tamnim prekriše plaštom tvojih nam stopa trag:
Kad je med krvnom braćom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arapov unuk na rodni kucn'o nam prag.
I tada, slobodo zlatna, njegova prljava ruka
Med nama iskopa tebi dubok i leden grob -
I od tog kobnog časa do danas u moru muka
Hrvatski narod je bio - tuđa sluga i rob.
I sada jedan ga dušman ognjenim bičem prži,
Poput vampira pijuć znoj mu toplu i krv;
Dušmanin drugi i sad mu viš glave handžar drži
S osmijehom punim zlobe, spreman komadat strv.
Al zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti
Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam -
I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,
A složna braća tebi zidat ce veleban hram.
Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti
Ali ću osjećat opet tvoj životvorni dah;
Slobodo, tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah!
Hrvatska smotra, 1908.
BOSNI
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.
Raditi ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!
Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.
MATOŠU
Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al iverje zlatno što blista i sjaji
Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.
Vidicim i putim ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,
Nehote nam ruka prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.
Hrvatska svijest, 1914.
SLOBODI
Raj nije bašta cvjetna,
Ni napjev ptice male,
Raj nije ljubav sretna,
Ni dvori puni blaga -
Oh, to su samo šale:
Raj je - sloboda draga!
Kemal
Slobodo slatka i draga, najljepša edenska vilo,
Kojoj na čelu vazda trepti sunca sjaj,
Što srce čovjeku grije i ptici snaži krilo,
Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj!
Ti čudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim
Na valu bučnog Nila krvav je stvarao plam,
A ti si bijela ruka pod čijim cjelovom vrelim
života znak je davo i tvrdi sinajski kam.
Kud tvoja kroči noga, tu miris-cvijeće cvati,
U hladu tvojih krila vječit caruje dan; _
Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati -
I kada o tebi sanja, najslađi to mu je san.
Za te je, slobodo sveta, u termopilske klance
Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet,
Kadno je perzijski despot u teške okovo lance
Snažne duhove pontske, htijući satrti svijet.
I slavni djedovi moji tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje čelik-Hrvate
I svojom oštrila rukom mačeva njihovih brid.
Na ravnom Duvanjskom polju ti alem-krunu splete
Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdraži to mi je listak povijesti nase svete,
Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj.
Željezna njegova ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,-
I gordi mletački lav je plačao harač nam tada,
Prijestolju našem sjajnom ljubeći podnožja prah.
I naše plovljahu lađe pučinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj
Hrabrih mornara nasih što ih je put bajne slave
Vodio kroz strašnu buru lik arhanđeoski tvoj.
Ah, to je davno bilo! Stoljeća prođoše mnoga
I tamnim prekriše plaštom tvojih nam stopa trag:
Kad je med krvnom braćom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arapov unuk na rodni kucn'o nam prag.
I tada, slobodo zlatna, njegova prljava ruka
Med nama iskopa tebi dubok i leden grob -
I od tog kobnog časa do danas u moru muka
Hrvatski narod je bio - tuđa sluga i rob.
I sada jedan ga dušman ognjenim bičem prži,
Poput vampira pijuć znoj mu toplu i krv;
Dušmanin drugi i sad mu viš glave handžar drži
S osmijehom punim zlobe, spreman komadat strv.
Al zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti
Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam -
I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,
A složna braća tebi zidat ce veleban hram.
Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti
Ali ću osjećat opet tvoj životvorni dah;
Slobodo, tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah!
Hrvatska smotra, 1908.
BOSNI
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.
Raditi ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!
Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.
MATOŠU
Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al iverje zlatno što blista i sjaji
Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.
Vidicim i putim ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,
Nehote nam ruka prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.
Hrvatska svijest, 1914.
) a jako volim Bosnu i idem u Sarajevo veoma cesto ??
