Thompson je upravo negacija tog što si napisao.
Kod njega se oseti zov istoka. On meša hrvatski nacionalizam za glavnim karakteristikama srpske epike (veličanje nacionalne istorije, nacionalni ponos, oživljavanje mitova, legendi, tradicije...).
I činjenica da je on takav, a najpopularniji, govori o hrvatskoj kulturi da ista u sebi ima jak istočnjački sentiment.
I ustvari, vi ste po tom pitanju iza Srba. Jer, srpska popularna muzika kao glavne zvezde ima ljude emancipovane od nacionalizma - Balaševića, Zdravka Čolića, Prijovićku...
Zašto takvi pevači nisu najpopularniji u Hrvatskoj, nego Thompson?
Nacionalni ponos zapada je druga priča od mitomanije istoka.
Kod Srba je to u obliku turskoga tulenja, pjesama o četnicima, možda nešto iz starije prošlosti- ne znam, nisam upućen- i uz ikonografiju pravoslavlja i vjerojatno nešto oko Kosova.
Kod Thompsona je hrvatski dinarski ratnički duh koji je i križarski i kršćanski- kod Srba ne znam da ima kršćanskih motiva, Marije i sl.; kod MPTa ima i povijesno-nacionalno (kletva kralja Zvonimira i sl.), ali i spojena mitologija mača u kamenu koju je preuzeo iz anglo-keltske arturijanske tradicije.
Dakle u MPTa:
* križ i kršćanstvo na borbeni način; kod Srba ništa, i u nacionalnom duhu buka oko pravoslavlja
* spomeni starih heroja, od kraljeva do Frakopana; tu vjerojatno ima preklapanja, iako ne znam
* melos je domaći, a ne turski
* uzdizanje nacionalnoga ponosa, ali ne ideja da se osvaja tuđe- za razliku od Srba kojima je njihovo bilo valjda sve u SFRJ osim Slovenije
* mač u kamenu i ubijanje zloduha,; ništa od toga u srpskim folkorašima
* politički, Srbi slave četnike; Thompson ne slavi ustaše, ali ima neki sentiment kao da je NDH žalosno izgubljena hrvatska država, pa se pjeva o muci i tragediji Bleiburga, a ne o nekim pobjedama NDH ili tobožnjoj pozitivi Pavelića