39.
Kritika modernosti. – Naše institucije ne vrede više ništa: u tome su svi saglasni. Ali, za to
nisu krive one, već mi. Pošto smo izgubili sve instinkte, od kojih nastaju institucije, za nas su
uopšte izgubljene institucije, jer za njih više ne valjamo. Demokratizam je uvek bio oblik
propadanja organizujuće snage: već sam u delu Ljudsko, odviše ljudsko, I, 349, okarakterisao
savremenu demokratiju, sa svim njenim polovičnostima, kao "nemačku imperiju", kao oblik
propadanja države. Da bi postojale ustanove, treba da postoje izvesna volja, instinkti,
imperativ, antiliberalni do zlobe: volja za tradiciju, za autoritet, za odgovornost vekovima
unapred, za solidarnost lanaca pokolenja unapred i unazad in infinitum. Ako je ta volja tu,
onda se osniva nešto slično imperium Romanum: ili kao Rusija, jedini sila koja je danas
čvrsta, koja može da čeka, koja može da obeća nešto – Rusija kao antitetični pojam žalosnom
evropskom partikularizmu i nervozi, koja je stupila u kritični period osnivanjem nemačke
imperije... Ceo Zapad nema više one instinkte od kojih nastaju institucije, od kojih nastaje
budućnost: njegovom "savremenom duhu" možda ništa nije tako po volji. Živi se za danas,
živi se veoma brzo – živi se veoma neodgovorno: upravo to se naziva "slobodom". To što od
institucija čini institucije, prezire se, mrzi, odbija: zamišlja se opasnost novog ropstva tamo
gde se samo izgovori reč "autoritet". Tako daleko ide decadence instinkata vrednosti naših
političara, naših političkih partija one instinktivno više vole ono što razlaže, što ubrzava kraj...
Svedočanstvo za to je savremeni brak. U savremenom braku je očigledno da je nestao svaki
um ali, to nije prigovor braku, nego modernosti. Um braka – on se nalazio u pravnoj
odgovornosti koja je ležala isključivo na mužu: to je braku pružalo stabilnost, dok danas on
hramlje na obe noge. Um braka – on se nalazio u njegovoj principijelnoj neraskidivosti: to mu
je davalo takav ton koji je, uprkos slučajnom osećaju, strasti i trenutku, umeo da sebi
obezbedi pažnju On je, isto tako, bio u odgovornosti porodica za izbor supruga. Porastom
indulgencije u korist brakova iz ljubavi, eliminisala se upravo osnova braka. To što i čini od
njega instituciju. Institucija se nikada i ni u kom slučaju ne zasniva na idiosinkraziji, kao što
je rečeno, brak se ne zasniva na "ljubavi" – on se zasniva na seksualnom instinktu, na
instinktu vlasništva (žena i deca kao vlasništvo), na instinktu gospodarenja, koji stalno
organizuje sebi najmanju formaciju gospodarenja, porodicu, kojem su neophodna i deca i
naslednici da bi održao, i fiziološki, već postignutu meru vlasti, uticaja, bogatstva, da bi se
pripremio za duge zadatke, instinktivnu solidarnost kroz vekove. Brak kao institucija već
sadrži u sebi potvrđivanje najvećeg, najtrajnijeg organizacionog oblika: ako samo društvo ne
može da jamči za sebe kao celinu, do najudaljenijih budućih pokolenja, onda brak uopšte
nema nikakav smisao. – Savremeni brak je izgubio svoj smisao – prema tome, on se ukida.