Pre jedno tri godine kaže meni moja baba (selo, patrijahalna sredina, tradicija, ****-palac, sve pomenuto i veličano na ovoj temi), tada preko 95 godina, a danas već pokojna:
"Nisi valjda luda da se udaješ?!
Šta će ti to?
Jesi sposobna da rodiš dete? Jesi!
Jesi sposobna da ga odgajiš? Jesi!
Radiš, imaš svoju platu, jel možeš da obezbediš krov nad glavom? Možeš!
I šta ti treba da se udaješ?
Dobro, ako baš hoćeš, a ti se udaj, razumem ja ljubav i sve....al' čim on počne da pravi problem, odmah nogu u doope da mu daš!
Zaštiti to što imaš, što si stvorila, da ne može on tebe da izbacuje. Nisi valjda luda da trpiš besno i pjano i svakakvo!
Mi nismo mogle, morale smo da trpimo....Nismo bre smele ni kosu da odsečemo, a kamoli da ostavimo hajvana....Al' sad bar više nije sramota ni da se razvedeš ni da sama imaš dete, i što da te maltretira svakakav?"
Elem, tako meni i mojim dvema tada prisutnim sestrama kaže naša baba, a ostalih 5-6 baba klimaju glavom i potvrđuju.
Ona se udala tokom rata, odmah počela da rađa, kad je rodila treće, muž je otera nazad roditeljima da bi doveo drugu ženu. Otera je sa ćerkom, koja je najstarije dete, dva sina ostavi kod sebe, pri čemu je mlađi tada imao 6 meseci. Nije joj dozvoljavao da ih vidi i takoreći nikakav kontakt nije sa njima mogla da uspostavi dok nisu malo poodrasli, dovoljno da su mogli da se iskradu od oca i pobegnu kod nje. Takvo razdvajanje je ipak bespovratno uništilo njihov odnos, nikad nisu postali majka i deca. Uz sve to, u roditeljskoj kući je bila crna ovca, bruka koju je muž vratio i ceo život je radila na imanju ne za 3 žene, nego za 3 muškarca i uvek bila manje vredna.
E sad, moglo bi se reći da je njen ovakav stav posledica njenog teškog života i ogorčenja koje se u njoj nakupilo (mada, da li kriviti za to njeno ogorčenje ili ono što je to ogorčenje prouzrokovalo?), ali ove ostale babe koje su potvrđivale sve to bez ijedne zamerke i čak se ubacivale sa ohrabrenjima i primerima ...pa, uvek sam mislila da su one lepo živele u svojim brakovima i porodicama, onako idilično, tradicionalno, seoski, za neke bih se čak zaklela da imaju divne brakove, one za ceo život.
Toliko o idiličnim patrijahalnim sredinama naših baba gde su moralne žene posvećene do koske svom mužu, braku, kući, porađaju se na njivi i odmah kuvaju ručak na smederevcu za svoju glavu kuće i paze da mu zagreju papuče pored istog pre nego što on dođe iz njive i o njihovim moralnim muževima koji su požrtvovani 24/7, brinu se o svojoj čeljadi i niko od njih ne pogleda drugog/drugu do kraja života.
Istina je da debeli zidovi kuća priguše svašta, a i kuruz kad poraste svašta sakrije.
A istina je i ovo što je rekla moja baba, mi više ne moramo ako ne želimo.