Do sada nisam dao svoj odgovor na pitanje, ali evo da pokušam.
Postojim zbog uzroka i posljedice, a i moji otac i majka isto tako, što je opet vezano za onaj prvi uzrok koji je pokrenuo svu ovu priču oko postojanja svemira, a i nas samih u njemu, ovako sićušnih i beznačajnih, ali inteligentnih toliko da o tome možemo razmišljati. Jako interesantno je naše razmišljanje i ta stvar da možemo maštati i razmišljati o stvarima koje ne možemo dokučiti.
Sa moje tačke gledišta, postojim zbog prvog uzroka, zatim zbog lančane reakcije svih uzroka i posljedica u koju je, opet, ljudska sloboda volja uključena. Moj otac je birao da bude sa mojom majkom, a tako i preci i niža pokoljenja. Jednostavno, uzrokom i posljedicom ja sam pretekao sve druge spermije i eto, živ sam.
Kao vjernik i pobornik kreacionizma od strane Kreatora (pri tome ne negirajući evoluciju kao odabir Kreatora da sve tako krene), svrhu u ličnom postojanju našao sam u tome da Ga spoznam i priznam. Da znam da postoji. Ne znam gdje je, ali mora biti svemoguć. Za Kreatora priznam samo entitet/energiju/biće, nazovimo kako želimo, koje je potpuno neovisno o svojoj kreaciji, uključujući i vrijeme i prostor i mjesto i sve ostalo. Gluposti da je to čovjek sa sijedom bradom sa štapom koji sjedi na nebesima i slične tome odbacujem kategorički.
Nakon što Ga spoznam, treba da činim dobro kome god mogu i da nikome ne radim nepravdu, pri tome svemu vjerujući da je u ovolikom svemiru taj isti Kreator za mene ostavio lijepo mjesto poslije smrti, a i za sve dobre ljude. Život poslije smrti je usko vezan za kreacionizam i za mene lično je racionalniji od slučajnog nastanka svega. Ne samo nastanka već i prilagođenosti našeg sunčevog sistema živim bićima na Zemlji. Velika stvar.
