Književnost Zanimljivosti i anegdote o piscima i knjigama

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Jovan Dučić se nikada nije ženio, ali pratile su ga u stopu priče o brojnim vezama i vanbračnoj deci.Malo je poznato da je svom velikom kolegi i prijatelju,Aleksi Šantiću preoteo verenicu,iz hira ili kratkotrajne zaljubljenosti to niko nikada nije saznao.Dučić je nakon odlaska u diplomatiju prekinuo svaki kontakt sa tom devojkom, ostao je i bez nje i bez prijatelja.
 
Kako je velikom Dostojevskom bilo u zatvoru, opisao je u drugom pismu svome bratu, iz februara 1854. godine:
“Koliko sam iz tamnice poneo narodnih likova i karaktera! Koliko skitnica i razbojnika, uopšte, svega tamnog i zlosrećnog. Biće dovoljno za čitave tomove. Kakav neobičan svet.U celini, to vreme za mene nije bilo izgubljeno. Ako nisam upoznao Rusiju,onda sam narod ruski sasvim dobro upoznao, tako dobro da ga malo njih zna kao ja.”
 
Čuveni italijanski producent Rio Kazeli imao je privatnu biblioteku
koja nije fascinirala po broju knjiga (8 600) nego po nečem drugom.
Nabavljao ih je četvrt veka po jednom jedinom kriterijumu : da su dosadne.
Vlasnik ove čudne biblioteke sa najdosadnijim knjigama čitao ih je isključivo pred spavanje.
Tvrdio je da nikad nije uspevao da pročita više od njihove prve tri strane i da su one efikasnije od svake pilule za spavanje .
 
Čuvenog pisca Semjuela Beketa u mračnoj ulici napao je skitnica i zabio mu nož u leđa.
Kada ga je Beket posetio u zatvoru i pitao zašto je to uradio, on je odgovorio da ne zna.
Upravo obesmišljenost ljudskog života i postupaka iznenadila je pisca i tome se okreće u svom književnom radu.
 
Pisac Petra Pana, Džejms Metju Bari kao prototip porodice Darling uzeo svoje prijatelje, porodicu Levelin Dejvis.
Oni su imali dva sina, koje je on obožavao, jer nije imao dece, a Vendi je predstavljala ćerku njegovog prijatelja V. Henlija,
koja je umrla kada je imala šest godina.
 
Vladimir Bunjac u knjizi "Kamenovani Crnjanski" opisuje taj dvoboj:

"Ove je godine bio zamalo kraj našem piscu. Bio je na ivici puškinovske tragedije. Nedaleko od Vršca, na čistini, u jednom šumarku, pred njim je stajao mrki oficir Tadija Sondermajer sa uperenim pištoljem. Po onome što su mi pričali Miloš Crnjanski i Dušan Matić, Miloš se posvađao sa svojim vazduhoplovcima i njih petoricu, sa Tadijom Sondermajerom na čelu, pljuskao po licu svojim belim rukavicama. (Matić je u svom salonu kasnije pričao da je svađa nastala oko toga koji su avioni bolji, nemački kako je tvrdio Sondermajer, ili francuski kako je tvrdio Crnjanski). Pozvao ih je na dvoboj. Svi su odbili da se tuku znajući da je to pogibeljno za Crnjanskog, sem Tadije koji je ostao da brani oficirsku čast. Tadija je bio komandant vazduhoplovstva i jugoslovenski heroj, jer je na frontu oborio tri protivnička aviona. Sekundanti Miloša Crnjanskog bili su reditelj Branko Gavela i književnik Dušan Matić. Pošto je njih nagovorio, Crnjanski je imao problema kako da nađe oružje za dvoboj. Najzad, neko se setio porodice Dunđerski i tako su krenuli u Vršac sa drvenom kutijom ukrašenom sedefom, ispod miške. Za dvoboj je bilo još rano pa su odseli u vršačkom hotelu koji se, mislim, isto kao i danas zvao "Srbija". Na veliko zaprepašćenje Matića i Gavele, Crnjanski je odmah zaspao snom pravednika. U određeno vreme krenuli su na zakazano mesto. Vršac su izabrali jer su u tom delu zemlje još uvek vladali stari austrougarski zakoni koji nisu zabranjivali viteški čin dvoboja. Sve je išlo po uobičajenom ritualu. Posle kratkog dogovora o propozicijama, svedoci Sondermajera i Crnjanskog zauzeli su svoja mesta. Crnjanski i Sondermajer stali su nasred poljančeta okrenuti leđima. I onda krenuli brojeći korake, okrenuli su se. Pravo prvog pucnja imao je pesnik Crnjanski. Naravno, promašio je. Pucanj je odjeknuo kao grom, otkinuo lišće i poplašio ptice. Oficir Sondermajer diže ruku, nišani u glavu, gledaju ga svetle i valjda zaplašene oči Crnjanskog, povlači oroz jedanput, drugi put, treći, ne ide.

- Ovo je loše punjeno, nešto nije u redu - kaže Sondermajer.

U stvari Sondermajer se spetljao, nije imao aristokratske manire i navike, nije znao kako se puca iz starinskog, nakinđurenog pištolja porodice Dunđerski. Hvatao je umesto oroza kitnjasti sedef ispod oroza. To je spaslo Crnjanskog. Matić je prišao u svojstvu sekundanta i tražio od obojice prihvatanje zadovoljenja. Sondermajeru je dozvoljeno da opali u vis da bi se dokazalo da je pištolj ispravan. Odjeknuo je još jedan hitac ali u vrhove krošnji, u vršacko nebo, otprhnuvši čavke…"
 
Pisac Čarls Bukovski godinama radio kao poštanski službenik.
Njegov prvi roman opisuje dvanaest godina provedenih na ovom radnom mestu i zove se "Post Office".
Najviše je voleo knjige, mačke i alkohol.
Napisao je scenario za film "Barfly", koji je snimljen 1987. godine, a u njemu igra Miki Rork i Fej Danavej.
 
Žordž Fejdo jedan je od najduhovitijih pisaca vodvilja, ušao je u knjižaru u nameri da kupi neku knjigu.
Ugleda svog prijatelja kako već kupuje jednu, pa ga je zanimalo koju je to knjigu kupio taj njegov prijatelj,
približi mu se s leđa, te zaviri u naslov ¨Kako postati bogat¨.
- Savetujem ti, reče mu Feydeau tiho, na uvo, da odmah kupiš i ¨Krivični zakonik¨, jer ja još nisam čuo da se neko na pošten način obogatio.
 
U Parizu Danilo Kiš imao je svoj omiljeni bistro u kojem je radio konobar Japanac. Kiš je u trenucima dokonosti Japanca učio naš jezik, ali s crnogorskim akcentom. Prijatelji bi dolazili u posetu velikom piscu, pričalo bi se o svemu, najviše o Balkanu, a konobar, lik iz Kurosawinih vizija, uveseljavao bi ih pitanjima tipa: "A, što ćeš, mučeniče, popiti?"
 
Ostaće zabeležena i anegdota o susretu dve dive pisane reči, onako kako je ispričala Astrid Lindgren.
- Gospođa (Desanka Maksimović) je sigurno veoma dobar pisac, žao mi je što nisam pročitala ni jedan njen stih. E, kako smo se samo lepo "ispričale". Ona je sedela sa moje leve strane, a ja slabo čujem na levo uvo. Sve vreme mi je govorila nešto na francuskom, a ja od svih jezika najmanje znam francuski, pa sam joj sve vreme odgovarala na nemačkom.
 
Na dugačkoj listi zabranjivanih i preispitivanih knjiga u američkim školama su još: “1984” i “Životinjska farma” Džordža Orvela, “Lolita” Vladimira Nabokova, “Kvaka 22” Džozefa Kelera, “Vrli novi svet” Oldousa Hakslija, “Sunce se ponovo rađa”, “Zbogom oružje” i “Za kim zvona zvone” Ernesta Hemingveja, “Dok ležah na samrti” Vilijama Foknera, “Prohujalo s vihorom” Margaret Mičel, “Let iznad kukavičijeg gnezda” Kena Kejsija...

Roman “Uliks” Džejmsa Džojsa cenzore nije stavljao u dilemu. Spaljivan je u Sjedinjenim Državama 1918, u Irskoj i Kanadi 1922, a u Engleskoj godinu dana kasnije. Na lomači je 2001. završio i Tolkinov “Gospodar prstenova”, a presudu da je satanistički, izrekla je jedna hrišćanska sekta iz Novog Meksika
 

Back
Top