Dragi moj brate,
sutra će biti nedelju dana od kad te nema, a ja se i dalje nadam da je sve ružan san i da ću se probuditi i videti te srećnog i nasmejanog. Ne mogu i dalje od šoka mada ne priznajem, ali me telo odaje, da verujem da si rešio da odustaneš od epizode zvane život i odeš u jedan sasvim drugi svet. Koliko god se trudila i verovala, znam da ma koliko život bio težak, a ti vrlo dobro znaš kako on može biti težak, (imao si od koga da vidiš) znam da onaj svet nije ni prić po lepoti ovom. Nažalost vreme da vratim ne mogu, pa tako ni tebe.
Ne znam brate moj, zašto je bilo teško reći da imaš problem, da si depresivan, umoran, razočaran...Ja se sa tom istom depresijom borim već godinu dana i još nisam odustala. A mogla bih. Razloga da živim imam mnogo manje u odnosu na tebe, ali živim. Do kad, ne znam, ali samo da znaš uradiću sve da se izvučem...Ako treba sve ću ponovo da učim...Do kraja.
Da si mogao da vidiš koliko te ljudi voli, verujem još uvek bi bio deo nas. Imao si dva anđela za koje je trebalo živeti i boriti se. Imao si porodicu, majku, oca, brata, sestre, prijatelje...Zašto si odustao?
Zar u najlepšim godinama kad život tek počinje da bude blještav i lep ti odustaješ. Ne osuđujem te, samo se pitam...To mi je jedino ostalo...
Anđelima ćeš nedostajati dok žive, jer jedan je tata, ocu, majci, bratu, sestrama, svima koji smo te voleli i kojima fališ...
Znam da gore imaš društvo, babe, dede, tetke, ujaci i ostala mnogobrojna rodbina, ali ne verujem da je lepše nego ovde. Sa nama.
Pošto ne mogu da te vratim, ja patnja svih dragih ljudi koje te vole je velika i neprolazna, nadam se da je tvoja duša našla večni mir.
Čuvaćemo te od zaborava, a ti pazi na sve nas....
Voli te tvoja seka. Jo.