Upravo zato je nazivanje srpske latinice, latinice stvorene za jezik za koji Gaj kaže: "nu nama još niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije srpski već ilirski jezik", gajicom notorna nětačnost, a s aspekta srpskog nacionalnog interesa poštetnički idiotizam. Kajkavske gramatike iz Gajevog doba su te koje se nazivaju hrvatskim, dok katolici ilirskim imenom zovu srpski jezik (Ignjat Brlić u svojoj Ilirskoj gramatici iz 1860. kaže da Srbi imaju tri izgovora staroslověnskog jata, a Froehlich svoj Ilirsko-němački rěčnik iz 1873/4 posvećuje Mihajlu Obrěnoviću). Prema tome, ko god da je autor latiničnog prěslova Vukove latinice, on nije ni pomišljao da to nije prěslov naměnjen srpskom jeziku iz čega je zaključak jasan pa ga cementiraj za sva vrěmena: to je srpska latinica.
Ko god da je autor latiničnog prěslova Mrkalj-Vukove ćirilice, njemu nije na pamet padalo tvrditi da to nije latinica srpskog, već ilirskog jezika.
DokazaTo.
Smatrajući je i dokazujući je našom, srpskom latinicom, i praktikujući je, mi svima onima koji njome pišu ne priznajemo jezičku inakost.
Ima ovdje svega i svačega, a ne da mi se ići u detaljne analize. No, nije loše
reći gdje ovdje Mrkalj- a on je jedan u nizu- griješi, možda svjesno, a možda i nesvjesno.
Iako je, realno, svejedno što je Ljudevit Gaj rekao pred 150 i više godina, on se i ovdje krivo
interpretira.
Naime, to je njegova izjava nakon svađe koju je inicirao list "Srbski dnevnik" negirajući hrvatski jezik;
na to je uzvratio Ante Starčevičć negirajući srpski jezik. Gaj, koji nije bio nazočan, vratio se i pokušao
zakrpati stvar (realno, to je bio pravi početak prepirki Hrvata i Srba oko jezika) ovom izjavom.
I onda se ona tumači da jezik koji su Gaj i njegovi suradnici (Babukić, Mažuranići, Demetar, Kukuljević, Vraz,..)
standardizirali i zvali ilirski je, "zapravo", srpski (svejedno koje stilizacije).
To je pogrješno tumačenje, i vidi se iz samoga citata.
Ono što Gaj kaže, u duhu onoga doba, da su njegov ilirski i srpski "Srbskoga dnevnika" jedan te
isti jezik. To je izjava pristaše jezičnoga unitarizma, a ne jezičnoga pansrbizma.
Gaj se tu korektno ogradio od Starčevićeva nijekanja srpskoga jezika- koje je
vidljivo ovdje:
http://hr.wikisource.org/wiki/Odgovor_"Srbskome_Dnevniku"_i_beogradskim_novinam
Nu, Gaj je nekorektno prešutio da je agresija iz "Srbskoga dnevnika" bila to što je podpalilo
cijelu situaciju. No, i uz to, i iz same izjave, a i iz ostalih njegovih djela i izjava, vidi se
da nije nikada držao da piše o jeziku koji je esencijalno srpski, a on ga, kao, uvodi u hrvatsku
jezičnu zajednicu.
Gajev ilirizam je rani vid jezičnoga unitarizma koji svjesno nasljeduje hrvatske ilirske (štokavsko ikavske i
jekavske) autore, temelji na toj baštini, i svoj jezični tip i zbog međusobne razumljivosti, i ispremiješanosti
Hrvata i Srba (i drugih), drži da je jedno sa srpskim.
Ukratko- iako mislim da je nevažno što je Gaj htio i mislio- i sama izjava, i njegovo svo djelo
se mogiu čitati jedino na, da tako kažemo, "jugoslavenski", a ne "pansrpski" način.
