Urvan Hroboatos:
Sve su ovo naklapanja bez puno smisla, i dobro je tu kratku ocjenu dao Zvonko Pandžić, osvrćući se se serbokroatistička bulažnjenja Sneške Kordić:
http://www.ostraluka.com/index.php?o...umna&Itemid=75
Nu, red je da se sva ta ciganlija od jezičnim lupetanja i razglobi na razuman način. I kaže nješto o tom kako je bilo i što se radilo.
Počelo je ozbiljnije u 16. i 17. st. s planiranjima, kako kojima, o integraciji (jezičnoj) svih Slavena, aili bar svih južnih. Naravno, to je propalo.
I od tih stoljeća, postoje njeki katolici koji pišu na više narječja, a izdiferencirali su se u Kranjce i Ilire (Hrvate, Bošnjake, Slavonce, Dalmatince,..), pravoslavci koji se razmeđuju u Srbe i Bugare (a Crnogorci promatraju kao dio Srba, te Makedonci Bugara), te muslimani u Bosanskle Muslimane i Albance, pa i makedonske.
U tim je krugovima postojala izmjena pismenposti, književnosti, kulture, brakova, ženidba, udaja,... dok izvan njih nije.
I to je, nakon svih peripetija, rezultiralo tim da imamo tri (uz eventualni četvrti)nacionalna jezika koji nisu nikakvi varijeteti, nego samosvojni jezici. Vidi se to i po ruganju i odbijanju onih tobože drugih "varijanata" da prihvate ono što im je deklarativno samo recenzija njihovog jezika.
Bitne značajke hrvatskoga jezika (tronarječnost, uronjenost u povijest, čistoća) iritiraju i Srbe i Bošnjake muslimane. Oni se iz troga neuspjelo i neuskusno smiju, kad ne mogu drugačije. Smeta njihovom jezičnom i nacionalnom biću. Strano im je. Razumiju taj jezik, no odbojan im je. I to je najbolji pokazatelj gdje je što.
* Srbi... ne prestaju s politikom jezičnog unitarizma, što im je Babić prigovorio u predzadnjem "Jeziku". Nije srpski, ali je srpskohrvatski, a zapravo srpski. To je njihova politika u udžbenicima.
Njeka ekipa, koja je uglavnom povezana s pristašama jugoslavenskoga ideologema, zasjela je u medije i dijelom u vlast te jednostavno sprječava stabilizaciju hrvatske jezične norme. Ta bi se stabilizacija najprije iskazala na pravopisnom i leksičkom polju, a u praksi znači to: jedan službeni pravopis u školama i kazne za subjekte (ugostitelje, udruge građana, projekte ...)koji krše propise jezične politike. Takva je jezična politika u, recimo, Češkoj i Francuskoj. Ovdje razni medijski harangeri i lašci jednostavno žele zaustaviti vrijeme- koliko god mogu- da od onoga jugoslavenskoga u hrvatskom jeziku ostane što više (možda kao most za njima željene balkanske integracije), te stalno prikazuju stanje u hrvatskoj jezičnoj politici kao nješto strašno nacionalističko-teroristički. Da bar jest. A zapravo vlada kaos. Od vlade ustanovljeno Vijeće za normu i njegovi prijedlozi potpuno su ignorirani- vlada nema petlje provesti što je sama počela. Jedino je Primorac preporučio, a ne službeno propisao, pravopis napisan po preporukama Vijeća. O zakonu za jezik koji bi opalio po džepu razne Zagreb Film Festivale- ni riječi."]Njeka ekipa, koja je uglavnom povezana s pristašama jugoslavenskoga ideologema, zasjela je u medije i dijelom u vlast te jednostavno sprječava stabilizaciju hrvatske jezične norme. Ta bi se stabilizacija najprije iskazala na pravopisnom i leksičkom polju, a u praksi znači to: jedan službeni pravopis u školama i kazne za subjekte (ugostitelje, udruge građana, projekte ...)koji krše propise jezične politike. Takva je jezična politika u, recimo, Češkoj i Francuskoj. Ovdje razni medijski harangeri i lašci jednostavno žele zaustaviti vrijeme- koliko god mogu- da od onoga jugoslavenskoga u hrvatskom jeziku ostane što više (možda kao most za njima željene balkanske integracije), te stalno prikazuju stanje u hrvatskoj jezičnoj politici kao nješto strašno nacionalističko-teroristički. Da bar jest. A zapravo vlada kaos. Od vlade ustanovljeno Vijeće za normu i njegovi prijedlozi potpuno su ignorirani- vlada nema petlje provesti što je sama počela. Jedino je Primorac preporučio, a ne službeno propisao, pravopis napisan po preporukama Vijeća. O zakonu za jezik koji bi opalio po džepu razne Zagreb Film Festivale- ni riječi.
Ne donosi se novi pravopis ne zbog (ne)pismenosti političara- jer oni ionako ne pišu ništa za javnost što nije lektorirano- nego zbog političko- medijskih pritisaka u serbokroatizmom opterećenium medijima i među korumpiranim lingvistima poput Ive Pranjkovića, ili anacionalnim smušenjacima poput Mate Kapovića.
Kod jezične politike uvijek su posrijedi dublji i važniji motivi, što samo naivci ne znaju.
Tuđman je bio itekako zainteresiran za jezik, no, držao je - s pravom- da bi njegove izravne intervencije u jezik bile dočekane negativno. Zato je dao punu slobodu istaknutim lingvistima koji su bili ili u HDZ-u ili oko njega, napose Brozoviću i Babiću.
A vrijeme je pokazalo da ovi jednostavno, kad su izašli iz Yu, nemaju neku širu vizuru jezičnoga planiranja osim vlastitih opsesija koje su se pokazale promašenima (pisanje -ie- za dugi jat), a u taktici su išli na "demokratsko usuglašavanje" s takvima kao što je Pranjković i ostali, koji bi se radije nastanili u Novom sadu.
I izgubljeno je dragocjeno desetljeće na trice, dok je od 2000. vlada Račana i Sanadera, zbog EU-a i ostalih stvari bila jedino opstrukcionistička, tako da ta tričarija od pravopisa, koji treba samo manje izmjene-a predložene su premale- postala kamen smutnje, a nije se napravilo brdo važnijih stvari ( jezična politika u zemlji, ozbiljni jednojezičnici, povijesni rječnici i gramatike, terminološki rječnici,..)
Pa, za odrasle- motivi su daleko viši i širi od financijskih. Bili su i prije. N.pr. kod uređenja Rjećnika JAZU.
Gjuro Daničić traži 10.8. 1877. od srpskoga ministra vanjskih poslova Jovana Ristića dopust radi pripreme prvoga sveska Rječnika JAZU u Zagrebu, Daničić tvrdi da se
"stvar svodi na prosto pitanje: je li za Srbiju bolje da se ovaj posao uradi s njom ili bez nje?". Prema njegovu mišljenju
"Srbija ne može želeti da se bez nje radi". (Zbornik o Đuri Daničiću:471)
Prije tog, pišući srpskom povjesničaru Ilarionu Ruvarcu 1867. godine u povodu Ruvarčeva odbojnoga stava prema "zajednici sa kekavcima" (kajkavcima),
Daničić odgovora "ne činite sebi iluzija", "neće u vas i u vaše 'braće' iskati dopuštenja onaj koji čini što u svijetu biva" (Zbornik o Đuri Daničiću: 20).
