Vukovar-kako je moguce..?

[Slobodni]

Zakljucali ste temu o Vukovaru,gdje god se prica o Vukovaru vi zakljucavate..pa iako je proslo vec 19 godina rane su svjeze,i dan danas se obiljezavaju spomeni na zrtve Vukovara,dok vi iz Srbije velicate tkz oslobodioce.Ovo su dani kad su se dogadjala najveca zlodjela od 2 svjetskog rata i nevidim razlog zasto se zakljucavaju te teme,bas sad,u ovom periodu kad su se dogadjale strasne stvari..

Kako je moguce da jos ima nekoga tko velica ta grozna zlodjela?Kako itko normalan moze velicati ove bradate spodobe?Ove horde zla,horde smrti..ove pijane monstrume..

Ovu temu otvaram ne u svrhu provociranja,vec pokusavam shvatiti kako netko moze ovo da opravdava?

Zasto je vojska sa Sljivancaninom usla u bolnicu,kad je dogovor bio da tamo nesmije nitko uci osim predstavnika mirovne misije i onih koji su trebali evakuirati ranjenike?Zasto im je to onemoguceno?Vojska koja nije htjela i planirala ratni zlocin i ubijanja civila,ne bi tako postupili.Shvacate li vi da je sve to bilo planirano?Da su rake iskopane kako bi se mrtvi ljudi zakopali u njih..sve je bilo planirano,sve..sto je i dokazano.Kako mozete klicati tim ubojicima i monstrumima?Kakvi su to oslobodioci koji su ubijali nevine ljude,zenu i djecu?Gdje ce vam dusa svima koji to opravdavate.
Znate i sami,nemoram vam crtati jer znam da znate..da su mediji filovani i da su vrsili propagandu.Sjecate li se onog tipa sto je rekao..i na kraju priznao da je lagao..kako je 40 srpske nejaci ubijeno i iskasapljeno?Strasno..

A dragi moji..kako opravdavate sve one strane ratne izvjestitelje i novinare koji su bili u Vukovaru i koji su kasnije pricali sta se dogadjalo...koji svi,ali bas svi osudjuju ono sto se tamo dogadjalo?Zar oni svi lazu??Kako opravdavate sve vise i vise Srba,koji osudjuju taj zlocin,novinara iz Srbije koji se groze onoga sto su vidjeli i koji su napokon rekli istinu?Sta,oni nisu za vas dovoljno veliki Srbi??To vam je izgovor?Zasto bi oni pljuvali vlastiti narod,zasto...?Zar vam to nista ne govori???

Postavit cu par tekstova,koga zanima procitat ce.U jednom tekstu pise vas novinar iz Politike...bas me zanima kako cete njega osuditi da nije Srbin itd...

Sta cemo sa ovim draga braco Srbi???

Zabeleške iz dnevnika vođenog u vreme opsade i pada Vukovara

* 13. novembar 1991, 17.30

Stiže Šešelj sa svitom da obiđe front. Fronta ovde zapravo uopšte nema. Deo Vukovara u kojem se nalazimo uglavnom nastanjen srpskim življem, veoma je malo porušen. Samo meštani - teritorijalci znaju kojom se ulicom može prići bliže centru. Ali ni to nije bezbedno. Snajperi deluju svakodnevno. Šešelja saziva sastanak sa komandnim kadrom JNA i komandantima TO i dobrovoljcima. U jednoj od kuća u Ulici novoj. Vojvoda je u maskirnoj uniformi i sa šmajserom oko vrata. Njegovi telohranitelji skamenjenih lica pokušavaju da uoče neku skrivenu opasnost. I Šešelj, i oficiri, i ostali komandanti sa bradama, kokardama i kamama. Svi stoje mirno i pozdravljaju vojvodu.

"Svi smo mi jedna armija", kaže Šešelj.

"Ali čija" - pita kapetan Saša Bojkovski.

Vojvoda kao da je prečuo pitanje nastavlja: "Nema pljačkaša, alkoholičara, ekscesa..." Vidim da veruje svojim dobrovoljcima koji su mu servirali takve laži. Jer ovde je opasno izaći na ulicu čim padne sumrak - svi su pijani i svi pucaju. Jedne noći šešeljevci su bančili i kroz prozor do jutra izbacili pun sanduk bombi u baštu.

"Vaši borci su odlični", servilno primećuje jedan potpukovnik. "Nisu to moji borci, već smo svi mi jedna armija", odgovara vojvoda i nastavlja: "Ovaj rat je jedna velika proba za Srbe, jer ko to prođe, pobedio je. Imamo mnogo izdaje i ne dozvolite da vam ljudi nekažnjeno dezertiraju. Šire se laži o vojsci, izdajničke stranke rovare, evo baš sad su pokupili onog Čanka koji je bunio Mađare u Vojvodini..." Svi ga pažljivo slušaju. I major Veselin Šljivančanin, i kapetan Miroslav Radić, i još nekoliko oficira. Vojvoda barata uglavnom poluistinama i objašnjava: "Prihvatili smo koncept jugoslovenske armije a ne srpske. To zato što onda nema pravnog osnova da se strane sile umešaju, jer kao što vidimo, ratuje savezna armija protiv pobunjenih Hrvata..." Za kraj ostavlja poruku: "Nijedan ustaša ne sme živ da izađe iz Vukovara". Za većinu dobrovoljaca i pripadnika paravojski svaki Hrvat je ustaša. Bojim se da niko neće moći da ih obuzda.

Uveče u 18.35 slušam od kapetana Bojkovskog da je dvadesetak naših boraca napustilo neku osvojenu ulicu i da se sad ponovo valja tući zbog nje. Žali se i komandir čete teritorijalaca Stanko Vujanović. Kaže: "Mi prvi osvojimo prostor i prođemo ga, jer iza nas idu naši čistači koji treba da pregledaju svaki podrum, tavan, prostoriju i vide da li je možda neki ustaša ostao. Međutim, oni gledaju šta će da uzmu iz kuća i ponesu. To je, zapravo, rulja..." "Jeste, oni su odlični čistači", upada Bojkovski, "svaku fioku i ormar su detaljno očistili".

* 14. novembar 1991, 04.30

Noćas su iz vedra neba pale dve bombe stotinjak metara dalje od kuće u kojoj boravimo. Jutro smo dočekali u podrumu. Šljivančanin kaže da su hrvatski poljoprivredni avioni bacili dva bojlera napunjena eksplozijom, što zvuči neubedljivo, jer sam bio sve vreme budan i sem hrkanja Tome Peterneka ništa se drugo nije čulo. Kasnije nam je jedan raketaš objasnio da su naši nevešto gađali Vukovar raketama zemlja-zemlja.

Potpuno su mi nejasni sastavi nekih jedinica, ne znam ko su im komandanti, ko koga mora da sluša, šta je čije zaduženje... Sve je, izgleda, stvar dogovora. U jednoj četi, na primer, ima najmanje vojnika JNA, a najviše dobrovoljaca, teritorijalaca, šešeljevaca, raznog drugog ološa. E sad, ko može, na primer, bilo šta da naredi grupi pripitih dobrovoljaca zakrvavljenih očiju i s metkom u cevi automatske puške? Gledao sam pre neki dan kako maltretiraju dvojicu oficira JNA. Malo je trebalo da ih iz čista mira pobiju. Ovde se za ubistvo ne odgovara, a u pohod, odnosno napad, ide se samo kad se svi slože. Obavezno sa nekom flašom rakije. Više je nego izvesno, bar kad je reč o jedinicama smeštenim u Ulici novoj, da je jedini i osnovni motiv njihovog nazovi ratovanja najobičnija pljačka. Više puta se događalo da se pri podeli plena međusobno poubijaju.

* 20. novembar 1991, 11.30

Užas! Stotine ljudi, žena, dece, bolesnika, ranjenika, medicinskog osoblja izlazi iz vukovarske bolnice. Oseća se zadah smti, zapravo truljenja. Gasna gangrena, zapuštene rane. Preko puta bolnice stotinjak mrtvih civila: tela onih što su bili ranjeni i umrli u bolnici. Noću su ih izvlačili i ostavljali. Novinari saleću desetak časnih sestara koje nose tek rođene bebe. Sa mirnoćom i osmehom časne sestre odbijaju da bilo šta kažu.

Major Šljivančanin opet koristi priliku i glumi ratnika. Prekjuče nas je vodio u deo grada u kome su stotine građana Vukovara posle tri meseca izašle iz podruma. Pred stranim novinarima ručnom radio stanicom Šljivančanin je zvao komandanta Vukovara Milu Dedakovića Jastreba da mu izađe na megdan junački. Prvo da popiju kafu, kako kaže Šljivo, a onda da se prihvate oružja. Ovoga puta ispred bolnice drži govor: "Gospodo novinari trudimo se da pomognemo našem narodu i sprečimo ubijanje". Lekarima Međunarodnog crvenog krsta Šljivo ne dozvoljava da uđu u bolnicu iako za to imaju sva neophodna ovlašćenja.

"U bolnici ima još stotinjak ljudi koji uopšte nisu bolesni ni ranjeni, a naoružani su i okićeni bimbama", objašnjava Šljivančanin lkekarima Međunarodnog crvenog krsta kakva im opasnost preti ako uđu u bolnicu. Uprkos insistiranju, major im nije dozvolio. "Ovo je zona ratnih dejstava i svako može u trenutku da izgubi glavu ako se ne drži propisa. Naša želja je da svima pomognemo", viče Šljivančanin, ali ga malo ko sluša.

* 21. novembar 1991, 08.00

Nešto se žestoko događalo protekle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim streljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenima iz vukovarske bolnice. "Noćas smo ih od sedam uveče do jedan ujutru ubijali na Ovčari i Petrovoj gori", priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutarnju kafu i puši na dugačku muštiklu. "I to baš danas na moju slavu Svetog Arhangela. Joj, da si čuo kako mole, cvile, plaču i tvrde da oni nisu ni na koga pucali i da nikog nisu ubijali". Mnogo opširnija u opisivanju streljanja bila je izvesna Dragica Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer se svi koji su streljali na Ovčari sad hvale time. Tela pobijenih zatrpao je buldožer. Ubice su brižljivo opljačkale žrtve: prstenje, burme, lančiće, ručne časovnike. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi video kako mu funkcioniše novi skraćeni automat AK-74. Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zarobljenike. "Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju, te sam morao da angažujem ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljivosti o ovome svi da znaju, i da znaš, neće ovo ispasti na dobro", kaže jedan komandir čete TO. Zanimljivo je da niko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti.

Jovan Dulović

http://www.e-novine.com/region/region-hrvatska/42393-Krvava-pria.html

 

[Slobodni]

Ili sa ovim..

Na današnji dan, 18. novembra 1991. godine pao je Vukovar. Jedinice JNA, TO i paravojne formacije ušetale su u grad koji su prethodno sravnile sa zemljom, proterali civilno stanovništvo, a jedan deo ubili. Tri meseca trajala je opsada grada na čijim ruševinama je Srbija ispisala jedno od najsramotnijih poglavlja u svojoj istoriji. Stotine ubijenih, hiljade prognanih, jedan od najlepših gradova bivše SFRJ uništen je do temelja... Danas, 19 godina kasnije neki od vojnih čelnika JNA su osuđeni, vođe TO i paravojnih formacija takođe, a predsednik Srbije prvi put je otišao i poklonio se žrtvama. Čijim, nije rekao; zašto se izvinjava, takođe. No, to ne umanjuje njegov čin koji se smatra velikim doprinosom u poboljšanju odnosa Hrvatske i Srbije.

Jedino se u svetu medija niko nije osetio odgovornim za zločin nad Vukovarom. A i zašto bi, kad to ni društvo, tj. država nije tražila. Vukovar je, uz sve pomenuto, prvi toponim na kojem se pokazala sva snaga ratne propagandne mašinerije Slobodana Miloševića. Histerija kojom su RTS, Politika i Večernje novosti hranile stanovništvo, sramotne laži koje su plasirane na stupcima dnevnih novina iz dana u dan, mržnja koja je isijavala iz naslova i dnevničkih dodataka, doprineli su širenju straha koji je rezultirao jezivim zločinima nad pripadnicima „drugih”, u ovom slučaju Hrvata i Bošnjaka, te potpunom rasturanju zemlje, uništavanju gradova i života svakog pojedinca.

O tome kako je izgledao Vukovar u vreme pada, šta se sve moglo naći u novinama i koliko je to imalo veze sa realnošću te kako je funkcionisala ratna propaganda Slobodana Miloševića i njegove kamarile, za e-novine govori Jovan Dulović, novinar nedeljnika „Vreme”, čovek koji je, uz Dejana Anastasijevića, jedini novinar koji je svedočio pred Haškim tribunalom.

* U Vukovar ste stigli u maju 1991. godine. Kakvu ste situaciju zatekli?

Da, stigao sam kao novinar Politike Express i bio od maja do prestanka ratnih dejstava. Niko iz redakcije nije hteo da ide, a ja kako sam već bio po ratištima odlučim da krenem. Odem u štab u Beogradu po propusnicu i pravac Vukovar. Mislim da je to bio opšti haos. Video sam veoma malo novinara, uglavnom u prolazu. Svrate ili budu neko vreme pri štabu. Ja sam pun entuzijazma krenuo iz Beograda, čak sam jednom poslao i pozitivnu priču o Veselinu Šljivančaninu koji je na moje oči pomogao jednoj devojčici. U početku sam pisao pozitivno što je tog trenutka i bilo. Moj okvir sagledavanja situacije bar prvih dana bio je jako sužen, nisam mogao da izađem odmah van dela koji je kontrolisala JNA, nego sam bio tu i slušao šta pričaju oni koji su bili u akciji. Kasnije sam pratio te akcije. Zapravo, događanje u Vukovaru sam shvatio tek posle mesec, mesec i po dana, kada sam mogao da odem na teren gde se ratuje.

* Šta ste videli?

To nije bio rat, to je bio pljačkaški pohod. To niko ne može da ospori. Tu je dolazio i kurta i murta da se bori, ali je pri tom nosio niz kobasica oko vrata, jorgan... pljačkali su toliko bestidno da se meni utroba okretala. Tek tada sam počeo da uviđam šta je ljude nagnalo da dođu; ne da se bore, nego da pljačkaju. Vukovar je bio bogat grad. Krenuli su da pljačkaju sve redom. Teraju krave preko Dunava; video sam četvoricu ljudi kako nose šatorsko krilo, a u njemu celo ozvučenje iz nekog disko kluba i sve što se može ukrasti. Vadili su iz zida električnu instalaciju. Jednog sam video kako nosi kablove preko leđa, povadio električnu instalaciju, pitam šta će mu kaže 'treba da prodam...' Tu je bilo više ekipa. Najveći deo Vukovara je držao Arkan sa svojim jedinicama koje su pljačkale sve redom. Niko ništa bez njegove kontrole nije mogao da odveze.

* Kako ste slali tekstove? Jeste li uspevali da ih objavite u Politici Express bez intervencija?

Prvih mesec, mesec i po dana dok sam bio u samom Vukovaru, bio sam pri štabu. Imao sam samo jednu stranu, ne znam šta se događa... Stižu vesti da ima mrtvih, pričaju o mrtvima, o borbi, ali ništa nisam video svojim očima. Izveštaje smo slali tako što smo prelazili preko Dunava, preko mosta. Neki put su bili zatvarani pa smo išli do hotela Odžaci i odatle smo telefonirali i predavali izveštaj. I to je tako bilo u početku. Onda su počeli posle izvesnog vremena da mi menjaju tekstove. Sima Ćirković je postavljen za šefa deska i počeli su da mi izbacuju delove, da oni stavljaju međunaslove, da čak i dopišu po nekoliko rečenica kako su oni zamislili... Nisam imao prilike da to vidim jer sam bio u Vukovaru ali kad sam došao do prvih novina u kojima mi je prepravljan tekst i video da piše „ustaše”, poludeo sam. Nikada nisam upotrebio taj izraz. To je bila hrvatska vojska, držao sam se strogo principijelno onoga kako jeste. I onda su jedan tekst iskasapili, neki tekstovi mi čak nisu ni izlazili i to je trajalo neko vreme. Ja sam sve ređe pisao za Express, uglavnom sam beležio sve u svoj blok. Počeo sam da se krećem više, da idem dalje i pisao sam samo ono što sam video svojim očima. Počeli su da mi toliko menjaju tekstove da je to bilo nepodnošljivo. Jednom, nakon što sam saznao šta su mi napravili od teksta, nazvao sam Ćirkovića, pukao sam, i izderao se na njega. Tad su počeli da me izbacuju potpuno.

* Kakvu ste komunikaciju imali sa kolegama?

Lošu. Zapravo ih nisam ni viđao ali povremeno mi dođu u ruke novine pa bi video šta se pisalo. Jedan novinar je pisao neke gluposti o vozovima punim naših ljudi koje su pobili Hrvati, neke gadosti, izmišljotine. To novinarstvo su predstavljali ljudi koje nikada nisam video, koji su pisali gluposti, a urednici im objavljivali. Bila je tu plejada ljudi koji su došli u Vukovar tada i tamo postali novinari. Krivo mi je jer sam zaboravio imena. Sa mnom je u jednom periodu bio jedan momak iz Novog Sada, pametan, on je pisao knjigu posle svega za razliku od mene. Išli smo na mesta gde ne bi smeli, ali smo išli. U Vukovaru sam ostao do kraja dejstava, hteo sam da vidim kako će se sve završiti. U Politici Express sam ostao do kraja godine i dobio otkaz. Uz sve gadosti koje su objavljivali tiraž Politike Express je bio pola miliona u to doba.

* U filmu Janka Baljka „Vukovar, poslednji rez” govorite o pozadini najveće novinarske laži u ratu devedesetih - navodnom pokolju 40 vukovarskih beba koju je plasirao izvesni Rojterov reporter Goran Mikić. Njene posledice se danas jako dobro znaju. Vukovarske vesti zapravo su bile uglavnom izmišljene i fabrikovane laži. Sem beba, koje su od njih ostavile najveći utisak na vas?

Priča o bebama me drži besnim i dan danas i još uvek mi je teško kad se svega toga setim. Međutim postoji i priča o leševima iza Vukovarske bolnice. Pao Vukovar, Šljivančanin ispred bolnice drži „banku”, a preko puta ulice mrtvi ljudi, muškarci i žene, prekrivena im lica, 20 do 30 leševa. To su ljudi uglavnom izginuli od haubica i bombardovanja. Nikada mediji nisu rekli da su to žrtve bombardovanja. Umesto toga RTS je objavio da su to srpske žrtve koje su izmasakrirane.

* Koliku su, prema vašem mišljenju, mediji ulogu imali u razbuktavanju rata na prostoru bivše SFRJ?

Mediji su imali ključnu ulogu, setite se samo onog ispraćaja tenkova u rat. Imali su vrlo velikog značaja. Jer to je bila jedna histerija, ludilo,a mediji su bili glavna poluga u stvaranju takve atmosfere da se napravi to što se napravilo. Pisali su izmišljene stvari, o objektivnosti da ne govorimo.

 

[gost 23146]

Još jedno prose****nje.Niti je Hrvatska bila nezavisna,niti je Vukovar do 1992.ge bio hrvatski grad.I dalje,rat je započela tadašnja proustaška vlast i Merčep u njeno ime.

 

[Slobodni]

* Tužilaštvo za ratne zločine već više od godinu dana pokušava da sklopi optužnicu protiv određenih ljudi iz tog vremena koji su vladali medijskim prostorom. Koliko je značajno procesuiranje ratnih huškača?

Mislim da bi trebalo. Tu ima elemenata da bi mogla da se podigne optužnica. Ja mislim da bi trebalo da se pročešlja sve što su novinari radili tih godina i makar da se žigošu oni koji su bili ratni huškači. S druge strane, Tužilaštvo ima na raspolaganju dokumentaciju u Narodnoj biblioteci, sve tekstove. Jedna ekipa od tri čoveka to može u rekordnom roku da završi. Da se zna tačno i decidirano ko je šta uradio i pisao.

* Ostali ste u Vukovaru nekoliko dana nakon pada grada.

Jesam. Bio sam u gradu ključnih tri dana kada su ubijani civili i ratni zarobljenici i kad je stanovništvo napuštalo grad. Nisam svedočio ubistvima, ali sam bio tu kad su se vratili vojnici koji su izvršili streljanja. Sećam se da mi je jedan dobrovoljac, ujutru, 21. novembra 1991. godine rekao „Sinoć smo ih na Ovčari ubijali između pet sati i jedan sat ujutru. Preklinjali su nas i plakali, tvrdeći da nikada nisu pucali u nas.” Rekli su mi da su jedna žena i dva deteta među ubijenima. Pitao sam tadašnjeg komandanta TO Stanka Vujanovića, koji je osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin na Ovčari, zašto su to napravili. On je bio zabrinut jer su dobrovoljci bili brbljivi pa će se sve saznati. Ta ekipa je bila isključivo motivisana pljačkom, ne patriotizmom. Jedan pijani momak mi je tada prišao i rekao „Nikada ti nisam dao poklon”, posegao je u džep i izvadio deset zlatnih prestenova, koje je skinuo sa mrtvih ljudi. Odbio sam, lažući da imam alergiju na zlato. Sledećih dana, dakle 22. novembra izdato je naređenje svim dobrovoljcima da predaju oružje. Dok sam obilazio Vukovar, razgovarao sam sa nekoliko Srba o toke kako su tretirani u vreme dok su bli u Vukovaru, dok je trajala opsada. Pitao sam da li su na bilo koji način bili maltretirani ili povrgnuti diskriminaciji. Svi su mi rekli da se sa njima pravedno postupalo, da da su dobijali jednaka sledovanja hrane i da im, u osnovi, nijedan stanovnik Vukovara nije učinio ništa na šta bi mogli da se požale. Dan kasnije, 23. novembra, napustio sam Vukovar.

* Vi ste jedan od retkih novinara koji je bio i u Zvorniku kada su se dešavala najveća zverstva nad bošnjačkim stanovništvom.

U Zvorniku ja ni jednog novinara za tih nekoliko dana koliko sam bio, nisam video. Spavao sam nekoliko dana tamo, tad je već bilo divljanje. Prvi put kad sam došao, na srpskoj strani gde je most stoje džakovi s peskom, puškomitraljez i sedam, osam ljudi što u uniformi, što u civilu. Posle se ispostavilo da su iz DB i raznih formacija. Kad sma rekao da bih preko rekli su mi da je tamo luda kuća. Koliko sam shvatio dat je nalog da niko ne sme da pređe sa zvorničke strane na srpsku, a pokušavali su nekoliko puta sa opljačkanim stvarima. Na kraju su prošli tako što su noću, u čamcima prevezli to što su pokrali po napuštenim kućama. Kad sam prešao zateklo me sve od zla oca i još gore majke. Grad nije bio razrušen, bar ono što sam uspeo da vidim. Ja sam prešao do glavnog mesta gde je bio štab. Izađemo mi iz automobila, ide jedan sa bradom, kama velika za pojasom, pištoljčina, šajkača sa kokardom, ide prema meni, iza njega dvojica sa automatima, i taj bradonja kaže „Gde si Srbine, pa mi se znamo, ja sam bio u Vukovaru kad si bio i ti”. Raspriča se on o svojim dogodovštinama, kako su „čistili celu noć teren od balija“ i kaže „nismo metak ispalili, sve na ladno”. Međutim ispostavilo se da je lagao, da je voleo da se hvali. Njemu nije ni suđeno, on je bio obični folirant.

* Da, ali je suđeno braći Vučković.

Bio sam na suđenju braći Vučković ali sam nekako taj deo svog života zaboravio sve do trenutka kad sam svedočio pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića. Kaže Miloševič „ali mi smo prvi počeli da sudimo naše ratne zločince, imali smo slučaj u Šapcu.” I meni se otvori knjiga i kažem „jeste, u pravu ste, to je bilo suđene braći Vučković. To je bilo najsramnije i najpodlije suđenje u mom životu.” Ispričam kako je u sudnici bila devojka koju je Vučković silovao, došla je da svedoči, u punoj sudnici sudija je insistirao na detaljima što je bilo jezivo, neprofesionalno i mučno.... Sve sam to rekao Miloševiću. Imao je 35 minuta još za unakrsna ispitivanja ali me više ništa nije pitao.

* Propagandna taktika medija iz Srbije se od Vukovara do Zvornika promenila. Dok se o Vukovaru izveštavalo danonoćno, imali smo i specijalne dodatke, za Zvornik se ništa nije znalo, pokoja vest, skoro pa nevidljiva u dnevnoj štampi.

Ja znam da sam jedva uspeo da uđem u grad, da nisam mnogo video i da je bilo teško izveštavati. Za tih nekoliko dana koliko sam bio, zapravo sem mene, nisam video ni jednog novinara u gradu. Nije bilo ni onih usputnih, povremenih dolazaka kao u Vukovaru. Možda su kasnije dolazili, ali za vreme mog boravka ne. detalji nekih većih zločina saznali su se mnogo kasnije, jer je grad bio zatvoren, a zapravo niko nije izveštavao o tome. Ja nisam bio kada su ubijani ljudi u Domu kulture u Čelopeku.

* Nakon što su neki od dobrovoljaca osuđeni za ratne zločine nad civilima u Zvorniku, u medijima se moglo pročitati da su dvojica bili ljudi sa ozbiljnim dijagnostikovanim mentalnim problemima od pre rata. Ko su zapravo bili pripadnici paravojnih formacija?

To je uglavnom bio šljam koji je bio skupljen sa svih strana, na prvom mestu iz Srbije. To su đilkoši seoski, ni selo ih nije volelo, ali su prvi otišli u uniforme da bi pljačkali, a koliko su oni zaista verovali u to za šta se bore... Teško. Mislim da je njihov osnovni cilj bila pljačka. To su bili mali, ali bogati gradovi. Viđao sam ih kako nose vrata, prozore. Nemojte da mi pričate o rodoljublju, to su sve bili lopovi. Vodili su u Vukovaru jednog matorog lopova, koji je bio vrhunski imao je šmek, uđe u kuću i kaže tu su pare i žuto, oni zlato zovu žuto. Imao je njuh da nanjuši pare i gde su dragocenosti koje ljudi nisu uspeli da pokupe kad su bežali. Sećam se jednog magarca, drži kantu sa uljem i benzinom i poliva kuću sa tim. Već dve, tri okolo gore. Pitam ga što to radi, pa svi su pobegli, on meni kaže „Merak mi da gori“. Nikada to neću zaboraviti.

* Šta se u načinu ratovanja promenilo od Vukovara do Zvornika?

Ja nisam bio tu kad je Arkan bio u Zvorniku, ali su mi kasnije pričali da su mu Srbi koji su tamo boravili otkucavali bogate ljude, uglavnom Bošnjake. On bi slao svoje ljude da te bogate dovedu, maltretirao ih, i on je mora da donese sve što ima, inače ga odnese Drina. U Vukovaru nije bilo tako. Ali je to ista fela ljudi. U Vukovaru su dobrovoljci i ostali ratovali za svoj račun, retko su ih angažovali oficiri da idu na neku akciju. Oficiri su bili figure veneris, bilo je onako kako su dobrovoljci odlučivali. Jedina svetla tačka u Vukovaru su bila dva Crnogorca, koja su došla da se bore i bili valjda u nekoj akciji, vratili se i pričaju, i kaže jedan „mi nijesmo došli ovdje da ratujemo ovako kako vi ratujete. Mi odlazimo”, pošto su videli da ovi nose šunku ispod miške, tegle sa krastavčićima i sl

* Kako vam danas izgledaju mediji u Srbiji?

Moram da vam priznam da uopšte više ne čitam novine. Imam čamac na Dunavu i ribarim.

http://www.e-novine.com/intervju/intervju-drustvo/42389-Vukovaru-stasavali-propagandni-novinari.html

Ovo je Srbin koji je bio tamo..za razliku od svih vas koji puske niste vidjeli..kojima je jos mozak ispran jetinom propagandom..zasto ovakve Srbe ne slusate,koji su bili tamo??Zasto???[/QUOTE]

 

[ETO ME]

сисајте га шокци

 

[Slobodni]

Još jedno prose****nje.Niti je Hrvatska bila nezavisna,niti je Vukovar do 1992.ge bio hrvatski grad.

Naravno da je bio.No to nije bit teme.Bit je opravdavanje ovih monstruoznih zlocina

 

[gost 23146]

http://www.e-novine.com/intervju/intervju-drustvo/42389-Vukovaru-stasavali-propagandni-novinari.html

Ovo je Srbin koji je bio tamo..za razliku od svih vas koji puske niste vidjeli..kojima je jos mozak ispran jetinom propagandom..zasto ovakve Srbe ne slusate,koji su bili tamo??Zasto???

[/QUOTE]
Taj je Hrvat i laže.Da JNA ubijala zarobljenike,svih onih 2000 ili koliko ih je bilo kriminalaca,tzv ''branitelja'' bi bilo isporučeno u kesama ili kovčezima.

 

[Народни херој]

Кључ и трајни бан за постављача!!!

 

[Slobodni]

Boris Dežulović ušao je 1991. u okupirani Vukovar: Ti ćuti i ne pričaj s nikim. Samo gledaj i povraćaj...

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar... I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže... kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još... nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru... a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život... molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak...

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola... ***** pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i... možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo... *******. Samo gledaj i povraćaj... al’ nemoj u džip, ha ha ha... Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti... “*******, šta da ti kažem... znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.

Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca... ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš... ti Šešeljevi tamo, rezervisti... to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš...”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već...”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u *****. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača... “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke... Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?...”
Ugljenizirana Slavonija

Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje... Tovarnik, Ilača, Orolik... mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.
Bradati s kokardom

Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je. Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, **** te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom, Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku.

“Nemaš dozvolu, nemaš ništa... moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u *****. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika. “Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal... ali ništa.

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, **** te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!
Pljačkaši na djelu

Iza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra.

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane... da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske... sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje...”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.”

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma.

Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom... i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”.

 

[gost 23146]

Naravno da je bio.No to nije bit teme.Bit je opravdavanje ovih monstruoznih zlocina

Zamena teza.Ustaše su u proleće i leto 91.ve ubile oko 150 Srba u Vukovaru i to je bio početak rata.

 

[Slobodni]

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je *****, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče.

Ostavili su valjda da ne beže Hrvati... još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi... vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima.

Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava.
“Slijepci” iz podruma

Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.

Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš!

Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece... od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.

Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.”

Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste...” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “**** te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa...”. Imaju li svojih, rodbinu...

“Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima... ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu!
Kad stranci plaču

Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”.

Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili... Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci... *******, svi imaju kod kuće te uniforme”. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve...”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu...? “Šta ti je, ko će da ih spreči... oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”.

Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka.

“Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko... u onom tenku su trojica izgorjela... ono ti je bio taj dvorac, ***** li ga ako znam kako se zove... u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset ... pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.

Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca... šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”.
Grad mrtvaca i “ministara”

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana... nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa.

“Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, **** te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!

Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara. Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

http://www.najvesti.com/region/hrva...ti-i-ne-pricaj-s-nikim-Samo-gledaj-i-povracaj[/QUOTE]

 

[Slobodni]

Zamena teza.Ustaše su u proleće i leto 91.ve ubile oko 150 Srba u Vukovaru i to je bio početak rata.

A jel?

1990

Srbijanski propagandni stroj je sustavno uvjeravao (a najvecim dijelom i uspio uvjeriti) Srbe u Hrvatskoj, kako im prijeti opasnost od Hrvata, osobito od Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), tada najistaknutije stranke u Hrvatskoj koja je u vrijeme odrzavanja svojih predizbornih skupova dozivjela i niz fizickih prijetnji i napadaje (u Berku, Vukovaru, Benkovcu i drugdje).

U svibnju 1990. godine, sam cin provodjenja izbora u Hrvatskoj protekao je mirno Poslije izbora u Hrvatskoj je zapoceo proces uspostavljanja demokratskog, visestranackog parlamentarnog sustava vlasti, sto je znacilo uklanjanje iz javnog zivota dotad primjenjivanog jugoslavenskog komunistickog totalitarizma.

Velikosrbijanska struktura u Jugoslaviji pripremila je mnogostruke nacine organiziranog sprjecavanja procesa sveopce demokratizacije u Hrvatskoj, koje je pocela primjenjivati. Odmah poslije zavrsetka izbora, a prije konstituiranja novoizabrane demokratske vlasti u Hrvatskoj, JNA protuzakonito oduzima oruzje Teritorijalne obrane (TO) Hrvatske, izjavljujuci kako se “slabo cuvaju” skladista oruzja. U hrvatskom Saboru - u kojem je vecinu postigla Hrvatska demokratska zajednica - predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) proglasavaju “suspenziju” svih odnosa sa Saborom.4 Ucestalo se odrzavaju osnivacke skupstine SDS-a , s kojih su demokratski izabranoj vlasti upucivane primitivne prijetnje i prozirni izazovi (“Ubit cemo Tudjmana”, “Ovo je Srbija”) .U “homogeniziranoj” Srbiji, Sekcija za informiranje Pokrajinskog komiteta Socijalistickog saveza radnog naroda Vojvodine javno obznanjuje svoj zakljucak kako je “u Hrvatskoj na delu tezi oblik kontrarevolucije nego na Kosovu”5.

U drugoj polovici lipnja u Beogradu je i sluzbeno osnovan “Srpski cetnicki pokret” na celu s V. Seseljem, a tjedan dana nakon toga i “Udruzenje Srba iz Hrvatske u Beogradu” koje kao svoj cilj istice borbu za ostvarenje autonomije Srba u Hrvatskoj. Pocetkom srpnja, na srpskoj proslavi Vidovdana u selu Kosovo kod Knina najavljeno je osnivanje “Srpske autonomne krajine” kojoj ce predsjednik biti M. Babic., koji cetiri dana kasnije poziva “predstavnike” 17 “srpskih opcina” iz Hrvatske da donesu odluku o osnivanju Krajine. Dva tjedna iza toga zapoceo je s emitiranjem programa “Srpski radio Knin”. U Srbu je 25. srpnja odrzan srpski miting na kojem je objavljena “Deklaracija o autonomiji”, a osnovano je i Srpsko nacionalno vijece, sa statusom vlade koja je trebala provesti referendum i ostale planirane protuzakonite srpske akcije i odluke.

U to vrijeme stranka reformiranih komunista (SKH-SDP), koja je bila najjaca oporbena stranka u Saboru, prozivljava duboku krizu i raslojavanje po nacionalnoj osnovi: vecina clanova srpske nacionalnosti, kao i dio stranackih opcinskih organizacija prilazi SDS-u, stoga “sto je SKH-SDP izdala interese srpskog naroda”. I iz struktura stare partizanske boracke organizacije takodjer su stizale jasne poruke, npr. u osjeckom SUBNOR-u Milan Sola izjavljuje kako treba “likvidirati one koji javno govore da ne postuju partizane i Armiju; a stranku na vlasti natjerati da suradjuje s nama, a ne mi s njom”6.

Na cijelom podrucju Hrvatske stalno je pojacavana propagandna i organizacijska djelatnost velikosrpske strukture, koja upucuje izazivacke i ratoborne poruke hrvatskim vlastima i hrvatskom narodu, te na taj nacin doprinosi sveukupnom zahladjenju medjunacionalnih odnosa, sto je bila vazna sastavnica u ostvarivanju plana Velike Srbije.

Svaki potez legalnih i demokratski izabranih tijela hrvatskih vlasti glede izmjena komunistickih zakona ili drzavnih simbola, demokratizacije djelovanja izvrsne vlasti - docekivan je provokatorskim i pobunjenickim djelovanjem dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, uz organizacijsku i materijalnu podrsku drzave Srbije i JNA. Propagandno djelovanje prosrbijanskih sredstava priopcavanja i akcije SDS-a uspjele su postupno dio Srba u Hrvatskoj dovesti u stanje nepomirljivog odnosa prema legalno izabranoj vlasti. Neprekinuto su poticani razliciti oblici masovnih protesta, te se pripremao trenutak njihova pretvaranja u otvorenu pobunu, sto se najzad i zbilo 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i njegovoj okolici: na svim prilazima tome podrucju podignute su barikade s naoruzanim civilima, a kninski SDS proglasio je ratno stanje.

Postrojbe hrvatske policije pokusale su sprijeciti oruzano nasilje srpskih terorista, ali je akciju onemogucila JNA i na taj nacin prakticno pokazala tko stvarno organizira teror u Hrvatskoj. Sva daljnja dogadjanja u Hrvatskoj - radilo se o srpskim prepadajima na policijske postaje ili o “mirovnim” pregovorima - vodila su sve intenzivnijoj pobuni i sirenju ratom zahvacenih podrucja. U Srbiji se, istovremeno, podgrijavala ratna atmosfera, putem medija i masovnih “zborova podrske ugrozenim Srbima u Hrvatskoj”. Hrvatske vlasti uzaludno su nastojale voditi i pretjerano popustljive pregovaracke aktivnosti - krug pobune i rata stalno se sirio.

Scenarij kojeg su pripremile i prakticno podrzavale JNA i Srbija bio je jednostavan: grupe naoruzanih srpskih civila napale bi na nekom podrucju vise hrvatskih policijskih postaja, opljackale oruzje, podigle barikade, te proglasile pripajanje “krajini”, a svaki pokusaj hrvatske policije usmjeren prema suzbijanju tog terorizma zaustavljan je prijetnjom goleme armijske oruzane sile. Na pobunjenim podrucjima odmah se formirala nelegalna paralelna “vlast”, koja je terorizirala stanovnistvo, osobito Hrvate - koji su stoga vec tada bili prisiljeni spasavati gole zivote, bjezeci iz svojih domova u sigurnije dijelove Hrvatske.

Nakon pocetnog unosenja nemira, opce nesigurnosti i terora na kninskom podrucju, slican proces “puzajuceg rata”, na pocetku jeseni 1990. godine, zahvaca Banovinu, potom i zapadnu Slavoniju (pakracko podrucje). U to vrijeme istocna Slavonija nije bila zahvacena otvorenom pobunom, nego se srbijanskim propagandnim i neoruzanim djelatnostima pripremao teren za oruzanu okupaciju tog hrvatskog podrucja.

Nisi mi odgovorio,sta cemo sa Srbima koji se bas i neslazu sa vasom ideologijom?Evo ti primjera ovog novinara..sta cemo sa njim?Praviti se da ne postoji?

 

[Slobodni]

Vukovar, rak rana svih hrvatskih branitelja, dogadjaj koji natjera suze na oci svakom gradjaninu Hrvatske.
Vukovar nije pao za jedan dan, za jednu sedmicu, Vukovar je dozivljavao agoniju mjesecima, odolijevajuci neprijateljskim snagama skupa sa svojim izmucenim braniteljima i stanovnicima.
Pa kako je sve to teklo?

Nakon avgusta 1991., poslije potpune okupacije Baranje, udruzene snage JNA, srpskih pobunjenika i paravojnih postrojbi iz Srbije, odlucili su zuzeti Vukovar, grad na uscu Vuke u Dunav.
Najelitnije motorizovane jedinice opkolile su grad s oko 600 tenkova i 1000 dobro naoruzanih vojnika.
Vojni analiticari su pretpostavljali kako Vukovar moze izdrzati najvise tri dana.Ali Vukovarci nisu mislili tako.
Pocetkom Bitke za Vukovar smatra se 25.08.1991., kada je grad napadnut iz svih smjerova i to sa svim raspolozivim naoruzanjem JNA, ukljucujuci i avione.
Grad je branilo oko 1600 pripadnika Policije, zbora narodne garde i dobrovoljaca sa vrlo skromnim naoruzanjem.Zestoke, svakodnevne borbe potrajale su punih devedeset dana, za vrijeme kojih su unisteno ukupno preko 500 oklopnih srpskih vozila, od cega cak 200 tenkova. Oboreno j e25 borbenih aviona, a broj ubijenih napadaca premasio je brojku od 10 000.
Poslije je pokazalo da je vezanje srpskih snaga na vukovarskom ratistu, dalo vrijeme ostatku Hrvatske za organizaciju odbrane, i uopste za ocuvanje samostalnosti.
Ta tri mjeseca, stanovnistvo grada provelo je u podrumima, sklonistima, bez struje i vode, te odsjeceno od ostalog dijela svijeta.Opskrba oruzjem, hranom, te sanitetskim materijalom, odvijala se uskim koridorom kroz kukuruzista pored Marinaca i Bogdanovaca.
Kada je i ta komunikacija presjecena, Vukovar se i dalje branio, ali sa sve manje oruzja.
Na kraju, grad je potpuno unisten.Potpuno je okupiran 18.11.1991. godine.
Nakon 3 mjeseca zivota u ratnom paklu, 20 000 Vukovaraca protjerano je iz grada a branitelji koji su zarobljeni, odvedeni su u logore u Srbiji, a mnogi su mucki ubijeni na Ovcari i drugim stratistima.
U spomen zrtvama, Hrvatski Sabor je 18.11. proglasio danom sjecanja na zrtvu Vukovara.
http://vinovo.magnify.net/video/Pocetak-napada-na-Vukovar-25-8

 

[Slobodni]

Uvod u Bitku za Vukovar
Uvodom se smatra sukob u Borovu selu, kada su, aprila 1991. Godine, u mjesto stigle prve posiljke oruzja i to sistemom vojne linije. Zajedno sa oruzjem, polako su stizale i manje grupice cetnika , kojima je za cilj bilo zaistravanje nacionalnih odnosa u tom kraju.

Sela koja su udomljavala cetnike

Do kraja mjeseca juna, sva okolna sela u kojima su vecinski zivjeli Srbi, pretvorena su u teroristicke baze za napad na Vukovar.
U noci izmedju 1. I 2. Maja, 1991. Godine, dvije policijske patrole su se zaustavile na ulazu u Borovo Selo, sa zadatkom da skinu srpsku zastavu koja je bila izvjesena na tom mjestu.

( ovo vjesanje zastava mi nikad nece u glavu, sta im je to toliko predstavljalo). Malo cu skrenuti s teme, ali moram. One godine kad su srpske snage napustale kasarnu u mom gradu, s ciljem da zauzmu polozaje na okolnim brdima, ogromna kolona vozila, oklopnih, a i onih obicnih, prolazila je cestom ispod moje zgrade. Narod kao narod, plakali su za vojskom. A ja…ja sam stajala na balkonu i posmatrala detalje. Odjednom, pozvala sam mamu i rekla joj: mama, pa ovi nose nasu zastavu okrenutu naopako,( bila je to srpska trobojka sa petokrakom, ali ja to tada nisma znala). Samo sam osjetila neki cudni nemir u trbuhu.
Do tada su vec prosli, a mama je samo rekla: ma nije, to ti se ucinilo.

 

[Slobodni]

Da nastavim, dakle, policajci su htjeli skinuti zastavu, kada je na njih otvorena vatra iz najblizih kuca, koje su bile neosvijetljene. Dvojica policajaca su zarobljeni, dok su dvojica, lakse ranjenih, pobjegli.
Veselin Soskocanin( vodja SDS-a) je sljedece jutro prvo negirao incident da bi kasnije rekao da su policajci zarobljeni jer su pucali na jadne nenaoruzane srbe.
Ostali policajci iz Vinkovaca, krenuli su po zarobljenekolege, medjutim, na njih je otvorena vatra. Pucano je iz kuca, s prozora i krovova, bilo je mrtvih i ranjenih, nastao je haos. Pozvali su pomoc ( br, sjecam se kako je zvucao glas jednog od policajaca koji je vezom zvao pomoc, izgledalo je kao da jos uvijek ne shvata sta se to desava, i meni, cak i tada, dok sam bila klinka, prolaziola je jeza kroz citavo tijelo, dok sam se pitala kako je moguce da se to desava u nase vrijeme, otkud cetnici kad su davno svi pobijeni…glupo djecije razmisljanje, ili samo ispran mozak, svejedno…).
Tada je poginulo 12 policajaca, a neka od tijela pronadjena su izmasakrirana.

No, vratimo se sad na pocetak borbi u Vukovaru.
24.08.1991. godine, nad Vukovarom su se pojavili avioni tipa „Super Galeb“ (btw. Ovi avioni su nadlijetali Bosnu prije samog napada na Vukovar, da li je to bila samo vjezba ili im je trebao prostor za manevrisanje, ne znam, sjecam se samo strasnih zvukova dok su prelijetali nebo iznad nas. Ja sam u to vrijeme bila na raspustu u mjestu koje je bilo jako blizu granici sa Hrvatskom).
Dva aviona su oborena, prvi je oborio Luka Andrijancic pucajuci iz PAM-a( ruka mu se pozlatila).

 

[Slobodni]

25.08.1991.. godine, jedno oklopno vozilo JNA navodno je naislo na miniranu barikadu u gradu, nakon cega je odluceno da se iz kasarne u Vukovaru krene u napad na Borovo Naselje i sam grad Vukovar.
Naravno, tu nisu ucestvovali samo vojnici JNA, vec i pripadnici paravojnih formacija, vecinom iz susjednih sela.
U ranim jutarnjim satima, kolona oklopnih vozila zaustavljena je na Bogdanovackoj cesti, pri cemu je osteceno nekoliko motornih votila JNA, medju njima i tenkova.

26.08.1991. godine, poceo je novi napad na Borovo Naselje i trajao je cijeli dan, a zavrsio paljenjem jednog od oklopnih vozila JNA.
Zanimljivo kako su hrvatski branitelji, uprkos faktoru iznenadjenja koje su im agresorski vojnici namijenili, ipak bili koliko – toliko spremni da odolijevaju ovim iznenadnim upadima, te se nisu libili kontranapada na dolazece oklopnjake. Tacno su znali sta su trebali da rade,a nije ni cudo, osjetili su da trebaju braniti svoj dom i porodice.

27.08.1991. godine, na podrucje Trpinjske ceste je stigao bataljon Prve proletrske mehanizirane brigade.Napad je opet krenuo nocu (kukavicki, a ne strateski, kako su neki imali obicaj reci, jer islo se na skoro goloruk narod, tu nije bilo potrebno mnogo strategije), i to opet prema Borovu Naselju, u cak dva pravca: prema kaficu Slon, i prema Domu tehnike.
Tu se JNA uspjela probiti, kraj Doma, ali uskoro su opet odbaceni. Poginuo je jedan branitelj, Drazica Luketic.

28.08.1991. godine, iz pravca Ovcare prema Vucedolu, stacionirali su se tenkovi JNA, i poceli sa ukopavanjem.
U to vrijeme se radilo na pregovorima, te su ti sukobi trajali sve do 30.08.1991. godine, kada je potpisano i prvo primirje.
Srecom, hrvatska strana nije bas mnogo vjerovala pisanoj a ni izrecenoj rijeci agresora, te je to vrijeme laznog mira iskoristila za pripremanje i prikupljanje naoruzanja, hrane, te upucivanja stanovnistva sta i kako da cine u slucaju agresorskog prodora.
Naravno, pojavili su se mnogi dobrovoljci, koji su spremno cekali a nekako u to vrijeme stigao je i Mile Dedakovic Jastreb, koji je poceo organizovati punktove odbrane koji su se pokazali efikasnima u ranijim napadima.

30.08.1991. godine, zaustavljeni agresorski tenkovi na ulazu u Vukovar

02.09.1991. godine, ponovo pocinje napad i borbe se vode na prilazima Vukovaru, kji je od samog pocetka bio ocita meta agresora.

Palo je selo Berak, a njegovo stanovnistvo protjerano. Kolone izbjeglica je tada bilo moguce vidjeti, majke koje nose uplakanu djecu, starci sa stapovima, nemocni i slabi…svi su morali ici.
Kuda?
To ni sami nisu znali.

 

[Slobodni]

Drugi dan Bitke za Vukovar ( na slikama ispod)

05.09.1991. godine, do tada najjaci napad na Vukovar. Branitelji mu uspjesno odolijevaju , ali sirom Hrvatske, JNA pokrece operaciju sirokih razmjera, sa namjerom da unisti hrvatsku vojsku, koja je do tog vremena vec dostigla jako dobar nivo odbrane.
14.09.1991. godine, u Vukovaru pocinje jedan od najjacih zapamcenih napada , kojem je prethodilo raketiranje i bombardovanje .Tenkovi i pjesaci su prosli kroz lose postavljeno minsko polje ( a da je los epostavljeno, za to su se pobrinuli petokolonasi, kao i za dojavu o istom, oni su u to vrijeme bili jako aktivni, i cinili su vazan faktor u napadu na Vukovar).

Izmedju Negoslavaca i Petrovaca, prema Sajmistu, pripadnici JNA su uspjeli prodrijeti, te se spojiti sa cetnicima koji su drzali Petrovu Goru. To je bio pocetak potpunog okruzenja Vukovara.
Drugi napad je ponovo isao na Borovo naselje, kao strateski veoma vaznu tacku,.
Kroz Trpinjsku cestu, te Hercegovacku ulicu, krenulo je vise od 30 tenkova i oklopnih vozila.
Branitelji su tokom noci pruzili zestok otpor, te je unisteno oko 11 tenkova, te dosta pjesadije.
Tog dana unisten je i tenk cija fotografija je obisla medije: tenk s kupolom cija je cijev zabijena u zemlju.

15.09.1991. godine, rano ujutro, cetnici i pripadnici JNA krenuli su iz kasarne a nakon 6 i pol sati ulicnih borbi na Sajmistu, cetnici i rezervisti su se povukli nazad u kasarnu, a dio snaga se povukao u Petrovu Goru.
Tog dana, novinar HTV-a, Nedzad Haznadar i njegova ekipa, napravili su snimke tenkova koji su se jos dimili, a trpinjska cesta dobila je naziv: groblje tenkova.
16.09.1991. godine, napadi se nastavljaju cijeli dan u valovima, no branitelji i dalje odolijevaju, te unistavaju nove tenkove. Rezervisti i cetnici ginu u velikoom broju, ali JNA ne odustaje, no, nakon sto su izgubili jos par tenkova, povlace se i tog dana.

17.09.1991. godine, pocinje jedan od najjacih udara, to je bio napad u kom su ucestvovale tenkovsko pjesadijske jedinice, i usmjeren ka ranije pomenutom Kukuruznom putu, jedinoj poveznici Vukovara sa vanjskim svijetom.
I taj napad je uspjesno odbijen, ali s teskom mukom.

 

[gost 23146]

Nisi mi odgovorio,sta cemo sa Srbima koji se bas i neslazu sa vasom ideologijom?Evo ti primjera ovog novinara..sta cemo sa njim?Praviti se da ne postoji?

Nema tu ideologije.Ustaše su 1991.godine nastupile kao pljačkaška i koljačka horda,što u suštini i oduvek jesu,u Vukovaru su iz srebroljublja i lične koristi likvidirali oko 150 Srba a zatim se osetili jaki i napali kasarnu.JNA je imala većinski hrvatski generalštab.Da je sve bilo kako treba,Merčep i njegovi lešinari bi bili isporučeni u hladnjačama i zakopani kao NN lica a rata dalje ne bi bilo.

 

[Slobodni]

18.09.1991. godine, na snagu j etrebalo stupiti primirje, no, dvije velike kolone tenkova krecu Trpinjskom cestom, a drugi dio njihiz smijera Brsadina.
Namjera je bila vise nego ocita, uci u grad i osvojiti ga po dsvaku cijenu.
Zanimljiva je ova stvar oko pregovora, dakle, primirje je bilo najavljeno za taj dan, pretpostavke su bile da novih napada nece biti..ali..no, tu se opet moram osvrnuti na pisanu i datu rijec srba….koliko im je uopste ikad moguce vjerovati.
Jedna kolona tenkova izbila je na Trokut, ne na bobotski kanal, i tada su se branitelji morali povuci sa veoma vaznog polozaja sa silosa Bergaj.
HV je pokusala probiti se do Vukovara, djelimicno se i uspjelo u tom, pri cemu su evakuirani ranjenici, a braniteljima dostavljena pomoc u hrani, oruzju i lijekovima.
Za vrijeme desetodnevnih borbi, gubitaka je bilo mnogo, na obje strane, no ipak vise na strani agresora.
28.09.1991. godine, zavrsena je prva faza bitke za Vukovar, jer se agresor poceo pregrupisavati, posto im je bilo jasno da na nacin na koji su zapoceli, nikad nece ostvariti svoj cilj.
Dolazi general Panic, koji sprema potpuno novu taktiku, braniteljima nepoznatu.Vise nije bilo direktnih napada na sam grad, vec su lagano odsijecali jedno po jedno selo, polako stezuci obruc oko vec iscrpljenog grada.
30.09.1991. godine, JNA sluzbeno zapocinje Operaciju Vukovar.

1.10.1991. godine, zauzimaju selo Petrovci, koje se niti nije imalo cime braniti, nakon toga uslijedio j enapad na cestu Marinci – Bogdanovci - Vukovar, te na samo selo Marinci.
Selo Bogdanovci je palo pod okruzenje, jer je blokiran i Kukuruzni put. Ostala sela padaju pod navalom tenkova i pjesadije, a sljedeca tri dana se broje kao najkrvaviji dani Vukovara.

1.10.

02.10.1991. godine, napadnuto je sajmiste, i to su iz kasarne izasli vojnici JNA, tenkovi i pjesadija, oko 600 vojnika, od kojih je preko 200 ubijeno.
I taj dan grad je uspio odoljeti.

03.10.1991. godine, vode se zestoke borbe na prilazu Vinkovcima, HV ostaje bez municije za oklopna vozila, kojima upravlja neobucena posada. Sve u svemu, JNA je tog dana bila u ogromnoj prednosti nad ljudima koji su branili svoje domove, uprkos tome sto su se skoro goloruki borili protiv jedne jake svjetske sile.
Taj dan pali su Ceric, Henrikovci, Brsadin i Pacetin, a u popodnevnim satima u napad krece 252. Oklopna brigada, potpomognuta snagama iz vec pomenutih mjesta.

Branitelji nemaju kud, iako im se prikljucuju tzv. „zuti mravi“, protuoklopna jedinica, no, i taj dan JNA, uz gubitke, ponovo se povlaci.

 

[ucka]

сисајте га шокци

....pa sad ko ga sise ,ja ne znam...

 

[Slobodni]

04.10.1991. godine, pokusana je deblokada Vukovara, koju je JNA bez problema zaustavila.
Uz nove gubitke tenkova, naravno( njihove).

05.10.1991. godine, nastavljani su pokusaju HV da deblokira grad, te 06.10. konacno uspijevaju dobiti kontrolu nad podrucjem Nustar, no nazalost, nisu imali dovoljno snage ni sredstava da to i zadrze .

5.10.

07.10.1991. godine, dolazi do djelimicnog povlacenja snaga JNA, i to kasno navecer, tako da put Marinci – Bogdanovci – Vukovar vise nije bio pod izravnom kontrolom neprijatelja.

10.10.1991. godine, pocinje najjaci napad na Vukovar, koji je dosao s juga.Odbrambeni punkt je probijen, a gubici na obje strane su bili ogromni.Napad je ipak ponovno odbacen, HV je pokusala deblokirati pomenuti punkt, na noci izmedju 10/11. 10. Sto nisu uspjeli.

10.10.

13.10.1991.godine, ponovo pokusana deblokada Vukovara, ponovo bezuspjesno.
Zanimljiva je cinjenica da je pokusaj prekinut radi dolaska konvoja Crvenog Kriza, koji j eimao zadatak dopremiti lijekove i hranu, te izmjestiti ranjenike, sto na kraju nije ucinjeno.
Naravno, samo hrvatski vojnici su napravili pauzu radi konvoja, JNA j ei dalje nastavljala cistiti okolna sela, te zauzimati jos ono malo prostora koji je bio slobodan.

15.10.1991. godine, dan je od kojeg je Vukovar potpuno okruzen.
Od tog dana, sva pomoc opkoljenim braniteljima svela se na povremene upade, te minimalna doturanja hrane i opreme, koliko se je moglo kroz crvsto zbijene agresorske polozaje.
Vode se zestoke ulicne borbe za sam centar grada i Borovo Naselje, a napadacu je ostalo jos samo nekoliko stotina metara koje treba osvojiti.
Svi polozaji se nemilice tuku sa svih strana, svim raspolozivim sredstvima.Tu se ukljucuje i vukovarska artiljerija, te se, oko 17 sati, pjesaci povlace.
Branitelji su tada uspjeli ocistiti Vinogradarsku, pri cemu su naisli na masakrirane civile, koji su bili skriveni po podrumima.

16.10.1991. godine, zivot izgubio Blago Zadro.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Blago_Zadro

Ko je bio Blago Zadro?

Rođen je pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, 1944., u selu Donjim Mamićima kraj Gruda u Hercegovini. Deset godina poslije, 1954., roditelji sele s njim u Borovo Naselje, zapošljavaju se u velikom kombinatu "Borovu", gdje će se poslije zaposliti i Blago. Blago upoznaje buduću suprugu, kad je upravo završavala srednju ekonomsku školu u Vukovaru, kamo se bila doselila iz Bačke. Uzimaju se 1968., ona se također zapošljava u "Borovu", gdje Blago isprva radi u kartonaži, a poslije u valjaonici. Neko vijeme žive s Blaginim roditeljima, uz pomoć rodbine počinju graditi vlastitu kuću, rađaju se djeca...

Kad bi je tko tražio, mogla bi to biti tipična slika seljačko-radničke obitelji u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata. Obiteljska tradicija, zamjena sela radničkom urbanošću, zemlje tvornicom, svakodnevni odlasci na posao, težnja za udomljenjem, rađanje djece. I to je anonimno herojsko vrijeme, anonimna herojska skrb i svakidašnja bitka za opstanak. U toj skrbi Blago je gotovo nezamjetan, nepoznat junak ne prema vani nego prema obitelji i poslu. Premda će postati veliki ratnik, osjećajući približavanje rata, ne nudi se za obranu širu od Borova Naselja.

Uostalom, nema ratničkih znanja, ima samo genijalnost zaštite svoga svakidašnjeg prostora. Juraj Njavro sjeća se kako je uoči rata, u jednom razgovoru, rukom pokazujući prema Trpinjskoj cesti, u pozadini koje su srpska sela, rekao: "Kad počne, počet će odande. To treba osigurati." Njavro se također sjeća: Bio sam nazočan sastanku kod povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, kada je sredinom kolovoza ponuđeno Blagi da svoje zapovjedništvo s Borova Naselja proširi na cijeli Vukovar. Svjestan da nema šireg teorijskog znanja, predložio je Ivicu Arbanasa koji je zapovijedao obranom do dolaska dvojice Jastreba: Mile Dedakovića i Branka Borkovića.

Pod zapovjedništvom Blage Zadre i njegova sina Roberta protuoklopna skupina "Žuti mravi" i vod "Turbo", naoružani s tri "ose", desetak "zolja" i jednim ručnim bacačem, dočekat će sredinom rujna 1991. godine 200 neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta bit će prozvana "grobljem tenkova". Blago Zadro i njegov nerazdvojni prijatelj Zvonko Mlinarić poginuli su 16. listopada 1991., pokošeni rafalom iz puškomitraljeza, pretrčavajući raskrižje Vinogradske i Kupske ulice, pred očima Blagina sina Roberta, koji će poslije u ratnom vihoru nestati u Kupresu.

Blago Zadro postao je mnogo više narodna nego državna uspomena. Velik u običnosti koja se tako teško probija u slavu, jer slava je u Hrvatskoj uglavnom samoproglašena, umišljena, isfabricirana. Hrvatsko "ja" pretvara se u "mi" u političko-medijskim tvornicama moći koje sve ljudsko relativiziraju, a sve političko apsolutiziraju. Tko nema takve moći, nema ni "značenja", koliko god vrijedio. Koliko je vrijedio Blago Zadro? Vrijedio je kao Hrvatska koja je na napad na svoju običnost uzvratila obranom te običnosti, u kakvoj je Blago bio heroj i prije rata. Radio je u valjaonici "Borova", u sumpornim parama, na poslu od kojega je, kažu, teško zamisliti teži.

Na poslu koji ni po čemu ne školuje za rat, ali koji svojom mukotrpnošću ljude obdaruje ratničkim talentom. Talentom za obranu te mukotrpnosti. Tako se sa Zadrom Hrvatska branila ne iz velike historijske geste nego iz velike potrebe, iz običnosti na čija je vrata pokucala Povijest. Zapovjednik je postao ne svojom voljom nego voljom okolnosti. Spontanošću koja nije dijelila činove nego trenutačne, nužne uloge.

Zapovijedala je i mobilizirala Domovina koju je trebalo disciplinirano slušati po nagonu za opstankom. U takvu stanju za Zadru i njegove suborce herojstvo je bilo jedini ljudski spas, makar njegova posljedica bila i smrt. Dapače, smrt takvom herojstvu daje onu čistoću koja Domovinu vječito zadužuje. Ali Zadrina legendarnost nije odjeknula Hrvatskom zato da se jedan herojski pojedinac sačuva od zaborava, nego zato što nije bio ni jedini ni izdvojen. Takvih je bilo mnogo, ili točno onoliko koliko je Hrvatska obranjena u samoorganiziranosti koja nije čekala, kojoj je obrana bila sudbina prije plana, u kojoj se taktika i strategija nisu razrađivale prije bitke nego u bitki samoj.

Zadrino ratno herojstvo upamćeno je i zato što je u njega bila ugrađena i najviša moguća ratnička moralnost. I danas su živi, i ostali su u Hrvatskoj, zarobljenici koje su bili zarobili Zadro i njegovi suborci. Ne samo što je s njima postupao kako i priliči velikom ratniku nego nije dopuštao da se puca u vozila JNA koja su na sebi imala oznaku Crvenoga križa premda se znalo da su u njima četnici. Njegovi se suborci danas sjećaju kako je njegova ratnička čestitost zadivila i neprijatelja, pa je tako general JNA Bratić na dan Zadrine pogibije zabranio granatiranje Borova kako bi se nesmetano iznijelo herojevo tijelo.

18.10. 1991. Godine, popusta punkt na Sajmistu.

tema posvecena Zadri
17.10.1991. godine,

ILOK

- Zapoceo je egzodus oko 10 000 hrvatskih prognanika i izbjeglica iz Iloka i susjednih sela. Izbjeglice svjedoce o ubojstvima civila, a počinitelji su lokalni Srbi, srpske paravojne postrojbe (uglavnom Arkanovci) i JNA.

VUKOVAR

- Borbe se nastavljaju nesmanjenom zestinom. Na grad je opet palo oko 3000 projektila, a neprijateljska pjesadija je napadala zajedno s tenkovima. Unisteno je 8 tenkova i dva transportera. Tijekom jucerasnjeg i danasnjeg dana poginulo je 14 pripadnika ZNG i MUP-a.


19.10.1991. godine, sanitetska vozila uspjesno izvlace stotinjak ranjenika iz vukovarske bolnice.

21.10.1991. godine, ponovo je pokusan tenkovsko pjesadijski proboj, koji j eodbacen.
23.10.1991. godine, jos jedan tezak dan za branitelje. Uporni i dobro opremljeni agresor pogadja bolnicu, sa 40 raketa!!

25.10.1991. godine, JNA ulazi u Tordince, i pri tom gubi 5 tenkova.
29.10.1991.godine, izveden je zestoki napad JNA na Bogdanovce, ali i taj j eodbijen.

 

[ETO ME]

Uvod u Bitku za Vukovar

Sela koja su udomljavala cetnike

Што Трпињу не заокружи?

 

[Slobodni]

Tuzno i zalosno je pratiti hronmologiju dogadjaja svih ovih dana, znajuci da se to moglo zaustaviti ili cak i sprijeciti, samo da je svijet reagovao. Ovako, svi su samo pratili sta se desava, tako da covjek ne moze a da sam sebi ne postavi pitaje: nije li Vukovar bio grad – zrtva??
Nije li upravo svijet taj koji j eodlucio prepustiti ga, gledajuci svakodnevne borbe, i n epoduzimajuci nista.
Samo nereagovanje pri napadima na civile te raketiranje bolnice, trebalo j ereci dovoljno.

1.11.1991. godine. Jos jedan jak tenkovski napad na Bogdanovce.

2.11.1991. godine, grad je napadnut oklopnim vozilima i pjesadijom,. Borbe su bile zestoke, linija odbrane povucena, ali napad i ovaj put odbijen.

3.11.1991. godine, JNA izvodi amfibijski napad i iskrcavanje u Vukovar s podrucja Srbije, te se povezuje sa snagama Arkanovaca, koji su vec zapoceli svoj zlocinacki pohod.

6.11.1991. godine, vode se zestoke borbe na prilazima Vukovaru, gdje braniteljima polako ponestaje municije, hrane, a i snage.

9.11.1991. godine, izveden je napad branitelja na Karadzicevo , medjutim, isti nije uspio.


9.11. takodjer,

- Dr. Vesna Bosanac poslala je poruku Vladi u kojoj kaze:
"Dana 09. studenog nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teskog artiljerijskog naoruzanja koja je vec gotovo potpuno urusena...Medju ostalim, rodjeno je nedonosce nakon samo 25 tjedana trudnoce, tjelesne tezine 800 grama. Lijeci se u inkubatoru u podrumu bolnice. Situacija je izuzetno teska uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. tokom pslijepodneva 2 pozara u krugu bolnice jedva su ugasena. Ocajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogucila evakuaciju 450 ranjenika ukljucujuci nedonoscad i trudnice kao i njihovo adekvatno lijecenje i tretman. Jucer, 08.11. stiglo je 75 novih ranjenika na kojima je izvrseno 35 teskih operacija. Ugrozeni su zivoti medicinskog osoblja koje pozrtvovno radi 24 sata na dan.

Ispod je PS: 10. studenog 1991: jos uvijek smo zivi ali, cini se, ne zadugo."
(ovaj dio me posteno najezio, do te mjere, da sam nakon citanja morala napraviti duzu puzu kako bih nastavila s temom).



10.11.1991. godina. Napadnuti i zauzeti Bogdanovci, sto je bio uvod i u konacni pad Vukovara.

12.11.1991.godine, poceo j eposljednji, ocajnicki pokusaj deblokade Vukovara, medjutim, slabost snaga koje su trebale napasti, a neke se nisu niti pojavile, neke su pobjegle, osudila je pokusaj na neuspjeh, sto je branitelje dodatno iscrpilo, a pripadnike agresorske JNA osokolilo te natjeralo na novi napad, koji j eponovo, posljednjim snagama, odbijen.

13.11.1991. godine, tenkovi dolaze do Priljeva, te branitelje tjeraju s mjesta odbrane.Pada komunikacija Vukovar – Borovo Naselje, a pad grada postaje samo pitanje vremena.
Narednih nekoliko dana vode se ocajnicke bitke bukvalno za kuce, zgrade, dijelove ulica.

15.11.1991. godine, pad Borova naselja

Branitelji se povlace, a do

19.11. 1991. godine, JNA je vec bila ispred hangara Borova, gdje je pocela izvlaciti veliki broj civila koji su se krili po podrumima.Preostali branitelji su se konacno, izmoreni i iscrpljeni, predali 20.11.1991. godine, kada je i prestao svaki organizirani napad JNA na grad Vukovar, od kojeg su ostale samo rusevine.

18.11. 1991. godine, izbjeglice krecu....rijeci nisu potrebne, ispisane su na njihovim izmucenim licima

 

[ucka]

Nema tu ideologije.Ustaše su 1991.godine nastupile kao pljačkaška i koljačka horda,što u suštini i oduvek jesu,u Vukovaru su iz srebroljublja i lične koristi likvidirali oko 150 Srba a zatim se osetili jaki i napali kasarnu.JNA je imala većinski hrvatski generalštab.Da je sve bilo kako treba,Merčep i njegovi lešinari bi bili isporučeni u hladnjačama i zakopani kao NN lica a rata dalje ne bi bilo.

...samo ti gledaj ove slike...i drz govor...

 

[Slobodni]

Mnogi su, nakon tog kobnog datuma, bivali ubijeni, neki prebaceni u logore u Srbiji