Meh, ljubav je precenjena...

Životne ljubavi mogu biti neki dragi ljudi koje smo upoznali i voleli nekada pradavno, ali su oni ostali zauvek tu, uz nas, kao naši verni prijatelji i osobe sa kojima još uvek možemo da podelimo poneku srećicu i tugu.
Iskreno mislim da ne postoji vreme za pravu ljubav. Tj. mislim da svaka ljubav dođe u pravo vreme. Kao što se sve stvari zapravo dešavaju upravo onda kad im je vreme, ma koliko možda mi to ne shvatamo u tom momentu.
Hoću reći, mislim da je svaka ljubav prava ljubav. Jer nas svaki odnos i svako (pa i najmanje poznanstvo) brusi i oblikuje, a pogotovo neko sa kim smo delili snove/nade/krevet/sreće/tuge/boli/...

I ne može mi niko reći da su mi bivši momci bili uludo potrošeno vreme

I da nisu bili pravi...
Jer sigurno jesu, najpraviji mogući, od kostiju i krvi i mesa i kože i kose i divnih, divnih plavih očiju

I nije bitno što više nisu ljubavi, ali nekada su to bili... i bili su izuzetno životni..
Ne znam, to je moje mišljenje, možda i grešim. Još uvek nigde nisam naišla na definiciju
prave ljubavi