Vlasi — balkanski fenomen

Формирање Румуније и Југославије имало је неколико сличности у историјском, политичком и културном контексту. Оба процеса су укључивала интеграцију различитих народа и територија у једну државу, често под притиском великих сила и локалних елита које су тежиле националном уједињењу или стабилности. Ево неколико главних сличности:

1. Уједињење различитих народа или регија

Румунија: Формирање Румуније започело је уједињењем две главне области – Влашке и Молдавије – 1859. године, под кнезом Александру Јоаном Кузом. Овај процес је касније настављен припојем Трансилваније, Буковине и Баната након Првог светског рата.

Југославија: Југославија је настала као Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца 1918. године, уједињењем Србије, Црне Горе и јужнословенских земаља које су до тада биле део Аустроугарске (Хрватска, Словенија, Босна и Херцеговина, Далмација).


2. Улога великих сила

У оба случаја, велике силе (Руско царство, Француска, Аустроугарска, Немачка, и касније Велика Британија и САД) одиграле су важну улогу у одобравању или подстицању формирања ових држава.

Румунија: Велике силе су на Париском конгресу (1856) и током Берлинског конгреса (1878) признале Румунију као независну државу.

Југославија: Формирање Југославије било је резултат геополитичких промена након Првог светског рата, са подршком Антанте и идејом слабљења Аустроугарске.


3. Национални романтизам и културно уједињење

И у Румунији и у Југославији националне елите су се ослањале на идеологију националног романтизма како би оправдале уједињење. У Румунији је наглашавана заједничка латинска баштина, док је у Југославији истицана идеја „троименог народа“ (Срби, Хрвати и Словенци као један народ са различитим именима).


4. Изазови уједињења

Обе државе су се суочиле са унутрашњим изазовима, попут регионалних и етничких тензија.

У Румунији, разлике између Влашке, Молдавије и касније Трансилваније довеле су до политичких и економских тензија.

У Југославији, етничке и верске разлике између Срба, Хрвата, Словенаца, муслимана и других група постале су значајан извор нестабилности.



5. Улога монархије

Обе државе су иницијално биле монархије.

Румунија: Постала је кнежевина (а касније краљевина) са страним династијама (Хоенцолерн-Сигмаринген).

Југославија: Била је краљевина под династијом Карађорђевића.



6. Геополитички положај и утицај околних империја

Румунија је формирана између Османског царства, Руског царства и Аустрије, док је Југославија настала у геополитичком вакууму након распада Аустроугарске и повлачења Османлија са Балкана.


7. Утицај Првог светског рата

Први светски рат био је кључан за обоје. За Румунију је то био тренутак да прошири територију, док је Југославија настала директно након распада Аустроугарске.


Иако су оба процеса имала сличности, разлике у културном и етничком саставу, као и у политичким амбицијама, условиле су да Румунија има дуготрајнији територијални континуитет, док је Југославија доживела распад крајем 20. века.

@Pravi Vlah ja sam updejtovao moj.😁
 
Још једна завера против Срба.

ChatGPT:

What was the medieval name of Wallachia?

The medieval name of Wallachia was often referred to as Țara Românească, which translates to the "Romanian Land" or "Romanian Country" in English. This was the name commonly used by its inhabitants.

Externally, the region was known by various names depending on the language and perspective of neighboring peoples:

  • Wallachia: A name derived from the Germanic word Walhaz, used by many Western Europeans and neighboring powers. It was used in Latin chronicles and widely adopted in Western Europe.
  • Vlachia/Vlaska zemlja: Slavic-speaking neighbors like Bulgarians and Serbs used variations of this term.
  • Iflak: The Ottoman Empire referred to Wallachia as "Eflak" or "Iflak."
  • Ungrovlachia: In the Byzantine and Hungarian context, it was sometimes called "Ungrovlachia" to distinguish it from "Moldovlachia" (Moldavia).
Wallachia emerged as a principality in the 14th century, traditionally considered founded by Basarab I, and it served as a key part of the Romanian medieval world alongside Moldavia and Transylvania.


ChatGPT:
What was the medieval name for Romanians?

In the medieval period, the Romanians were often referred to by several names, depending on the context and the language of the sources:

Endonym (What Romanians called themselves):

  • Rumân or Român: The medieval ancestors of modern Romanians called themselves "Rumâni" or "Români," derived from the Latin word Romanus(Roman), reflecting their descent from Romanized Dacians and Roman settlers in the region. This term is the root of the modern ethnonym "Romanians."
    • Note: In medieval times, "Rumân" also came to mean "serf" or "peasant" due to social stratification, though the meaning of the term shifted back to an ethnonym over time.

Exonyms (What others called them):

  1. Vlachs(and its variations):
    • Used by Slavs, Hungarians, Greeks, and other neighboring peoples. Derived from the Germanic word Walhaz, meaning "foreigner" or "Romanized people," it became a common medieval term for Romanic-speaking populations in Eastern Europe.
    • Variations include:
      • Vlachoi (Greek)
      • Oláh (Hungarian)
      • Vlah/Vlas (Slavic languages)
      • Valacchi (Italian)
      • Wallach (German)
    • This term often had a broader meaning and was used for other Romanic-speaking groups in the Balkans, such as the Aromanians and Megleno-Romanians.
  2. Moldovlach or Ungrovlach:
    • Byzantine and Western sources sometimes distinguished Romanians in Moldavia as "Moldovlachs" and those in Wallachia as "Ungrovlachs" (linked to Hungary's suzerainty over the region at times).
  3. Blachi:
    • Found in medieval Latin texts and chronicles, often used in a derogatory or neutral sense to refer to the pastoral, Romanized populations of the Carpathian-Danubian-Pontic area.

Ottoman Turkish:

  • The Ottomans referred to Romanians as Eflaklar (Wallachians) or sometimes grouped them with other Christian Balkan peoples under broader terms.
The medieval terms reflect both the Roman heritage of the Romanians and the way they were viewed by neighboring peoples, often emphasizing their Latin roots or pastoral lifestyle.
 
Трошити вријеме на форумаше који своју неспосопбностт да формирају разборито мишљење и сроче објаву на основу свог промишљања надокнађују тако што пренесу "памет" програма вјештачке инрелигенције (ChatGPT) је залудан посао. Јер ти у правилу нису у стању ни разумјети објаву на коју реагују и о чему је расправа па самим тим у свом ограниченом схватању и тежњи банализацијии ChatGPT:-у поставе погрешно питање.

Ту ситуацију имамо у шаху када пацер користећи шаховски програм "набије" на личесу оли ческому рејтинг врсног шахисте, убиједи себе да је опасан шахиста, али џаба му кад не разумије идеје и сврху потеза програма и када сједне за таблу да покаже шта зна, покаже се да је и даље пацер.

Писати о историјским процесима а робовати властитом убјеђењу које су не ријетко заблуде и гледати на те процесе из данашње перцепције води увијек на погрешан колосјек. И кроз историју и данас постојали су антагонизми и анимозитети међу колективитетима некад по етничком, завичајном, вјерском., сталешком, културолошком и ином основу. Они би некад били продуктом историјских процеса, етнографских кретања, околности које би доносиле нове "реалности" (рецимо револуције, буне итд), но често би били и продуктом индоктринације, циљаног усађивања анимозитетза међу колективитетима из одређених центара уз помоћ пропаганде и агитатора. Ти антагонизми и анимозитети међу колективитетима свакако нису били исти кроз историју и свакако не онакви какви су у времену данашњем.

И у времену данашњем ти анимозитети и нетрпељивост зависе не ријетко од ока посматрача, о истом насељу или завичају један посматрач ће видјети нетрпељивост и мржњу међу колективитетима по вјерском или етничком основу, други ће видјети слогу и толеранцију. Зависи шта се жели видјети.

Везано за ову тему већ сам написао

да постоји доста слилчности интегративних процеса током успостављања прве заједничке полититичке творевине романизованих колективитета сјеверно од Дунава и успостављања прве заједничке полититичке творевине јужних Словена у XIX-XX вијеку. Такође сам се у објави оградио да у много чему постоје и разлике јер сваки процес интеграције више колективитета у један или дезинтеграције једног на више има своје посебности.
Сад како ће ко схватитои, укључујући и оне нерспособне да формирају мишљење а богами и да разумију написано већ свако мало траже помоћ ChatGPT-a, није до мене.
Трол си.
 
A Vlasi u Bugarskoj , Albaniji I Crnoj gori?
Баш не знаш или се само правиш да не знаш? Називати и Армане и Румуне Власима је намерно помућивање воде да би Румунима Источне Србије ускраћивали образовање, богослужје и медије на матерњем.
 
Баш не знаш или се само правиш да не знаш? Називати и Армане и Румуне Власима је намерно помућивање воде да би Румунима Источне Србије ускраћивали образовање, богослужје и медије на матерњем.
Да да мени мој другар Влај рече мени каже Румун да сам Румун?!
Ја реко ' добро 'ајде ја плав плавоок он црн ко угаљ у реду брате.😁😂
 
Нацинолизација Румуније ,Бугарске ,Грчке није била исто што и Србије кад је настајала у 19. веку.
У горе наведеним државама све мањине укључујући Роме православне вероисповести постали су део нације ,Србе су Грци на бруталан начин протерали из Грчке један део побили. Румуни су због сличности ванјезичке лакше асимиловали Србе иако их има у Темишвару али у минорном Броју као и Ердељу.
Зато ти се чини да је то тако.
Код нас су Власи остали Власи ,Роми Роми ,Цинцари ,Цинцари Срби Срби.

Romi pravoslavne veroispovesti postali su deo nacije u 19. veku kod Grka, Bugara i Rumuna, za razliku od Srba?
 
Romi pravoslavne veroispovesti postali su deo nacije u 19. veku kod Grka, Bugara i Rumuna, za razliku od Srba?
Да.(Првенствено ово важи за Бугаре и Румуне) Грци си поменути у другом контексту.
За Дукљанинове Латине негра черне Латине @Pravi Vlah је тврдио да су Цигани или мешавина са Циганима.
 
Да.(Првенствено ово важи за Бугаре и Румуне) Грци си поменути у другом контексту.
За Дукљанинове Латине негра черне Латине @Pravi Vlah је тврдио да су Цигани или мешавина са Циганима.

Jesi li kad bio u Bugarskoj
 
Како је мали Перица извео Дурмитора из келтског и закључио да значи "вода са планине":

Први покушај, али јок.

Jbp9Kmk.jpg



Други покушај, још увек јок бре

yh9OMJF.jpg



Трећа срећа!

BwBwvBr.jpg
Па и Нестор Кијевски у хроници љета каже да сте Келти Волоси који сте протерали Словене из Паније на Илирик и у свим правцима.
Какви сте онда Римљани? Римљани нису ишли под тим етнонимом а извршили су геноцид на Келтима како у Франачкој(Галији) тако и над Декабаловим Дачанима никад после тога више нису имали краља.
 
Да у Софији што?
Какво је то питање уопште?
Био си у Ватикану! Да ли си икад био на Светој Гори?

To je bilo retoričko pitanje.

Prilično je čudno to što si napisao.

Posebno ako istražiš malo istoriju Roma u Rumuniji i tradicionalni položaj koji su imali oni koji su predstavljeni kao Drakuline sluge u romanu Brama Stokera.
 
To je bilo retoričko pitanje.

Prilično je čudno to što si napisao.

Posebno ako istražiš malo istoriju Roma u Rumuniji i tradicionalni položaj koji su imali oni koji su predstavljeni kao Drakuline sluge u romanu Brama Stokera.
Добро питање је било да ли су ти Роми Келти (Дачани) полако постајали Романи и помешали се са Словенима и Бугарима ,Србима асимиловали их и постали Румуни?
Имају Роми мит о свом доласку у Румунију и у Србију није ни мит већ прича.
 
Жељко Мусовић, у својој књизи Генетика, Историја и Бајке, пише о Динарским и општим Власима:

Sva dosadašnja analiza upućuje na to da su balkanski Vlasi, kao i Arbanasi, uglavnom bili potomci predslovenskog romanizovanog stanovništva. I očito je da se genetska razlika između Vlaha i Arbanasa u Zeti, Travuniji, Podgorju... ogledala prvenstveno u zastupljenosti haplogrupa I2a1 i E1b.

Naravno, ovo ne odgovara mnogima iz ex-Jugoslavije danas, a nije drugaĉije bilo ni u prošlosti.

Zbog toga što su u XIV i XV vijeku dinarski Vlasi govorili i slovenski jezik i imali priliĉno slovenskih imena, kao i zbog ĉinjenice da su tada (a i ranije) uglavnom bili stočari, za mnoge naše istoričare i etnologe oni nijesu bili etnička, nego socijalna kategorija – bili su vlasi, ili “Srbi-stočari”, kojima su pandan “Srbi-zemljoradnici”.

Međutim, ova podjela nema apsolutno nikakvog utemeljenja u istorijskim izvorima i posljedica je nacionalno-ideoloških težnji iz XIX i XX vijeka, neznanja i, zašto da se ne kaže, izraženog profesionalnog nepoštenja.

Iako su Vlasi sa zapadnog Balkana,živeći stoljećima u dodiru sa Slovenima, usvojili slovenski jezik i bar donekle se prilagodili postojećim uslovima, oni su i po imenu i porijeklu bili isti kao oni iz kneževine Vlaške, Bugarske... i ustrajno su razlikovani u pravnim i ostalim dokumentima nastalim u periodu od XIII do XVI vijeka.

Da Vlasi i Srbi nijesu bili isto/djelovi istog naroda može se zaključiti i iz prvih povelja, od 1200. do 1250. godine:

- Stefan Nemanjić, 1215.: “И да не емле србин влaхa без судa ...” (U latinskoj verziji Vlah je Dubrovčanin.)

- Ban Matej Ninoslav 1232-34. potvrđuje povelju bana Kulina:“да ходе власи слободно, тако како су у бана кулина ходили...ако вјерује србин влаха да се при пред кнезом: ако вјерује влах србина дасе при пред б ном иному влаху да не буде изма ...”, a sliĉno je zapisano i 1240. godine u povelji Dubrovniku.154

I one, ranije citirane povelje srpskih vladara iz druge polovine XIII vijeka, pokazuju da su Vlasi razlikovani od Srba, Arbanasa, ali i Latina kao manje-više ravnopravna grupa.

Još izričitija i potpunija u tom smislu je povelja kralja Milutina manastiru sv. Đorđa (Skopska hrisovulja, 1330.) koja propisuje: “И пан ђур (vašar), прежде уреждени cветим Романом царем д стаје новембра 8... И всаки кто приходи н њ, љубо Грк или Блгарин или Србин, Латин, Арбансин, Влах, да да в законују царину, јакоже у Хтетови и у Грачаници и по всех црквах иних”.


- Deĉanska povelja, kao i ranija svetostefanska, sadrži odredbu:“Србин да се не жени у Bлахе, a aко се ожени да је води у меропхе...” koja dovoljno govori sama za sebe, iako su razlozi za nju bili, prije svega, ekonomske prirode. (Aleksandar Solovjev, Odabrani spomenici srpskog prava, 80-1, 93, 114)


Ista “praksa” je održavana i u drugim dokumentima iz XIV i XV vijeka. Evo još nekoliko citata koji to potvrđuju:


- Kralj Dušan, prilikom ukidanja carine u/na Trebinju, 1345. godine, određuje da se ne uzima nikakav dohodak: “ни трговцу дубровa чком ни влаху ни србину...”.


- Vlastelin Ivankо Probištović je 1350., uz potvrdu cara Dušana, u Štipu sagradio crkvu i priložio joj “otroke” među kojima su bili: “Мa ноо Влах, и Ђин Арбансин..., и Драгослав Влах..., Драгослав Србин с братом...”. (Spomenici, 151)


- Knez Lazar 1387. u potvrdi povlastice cara Dušana: “И ко жели ићи из моје земље у дубровник или србин Или влах Или чи год човјек...”.


- Knez Grgur Vukosalić u vezi carine na Stonu, 1416.: “...тко год греде у стон или дубровчанин или влах или србин или тко ини и т кође из стон дa плaћa цaрину...”.155



I, konačno, jedan hrvatski dokument pisan ćirilicom. U Klisi, 18. marta 1436. godine, ban Hanž Frankopan/Frankapan, knez Krčki, Modruški, Cetinski i Kliški, potvrdio je Vlasima njihove zakone. Taĉke 24 i 28:


-“И Срблин да не море одати на Влаха, ни Влах на Срблина.”


-“И дa не држе Хрвaти Влaхов мимо едног брaвaрa.” (I da ne drže Hrvati više od jednog Vlaha kao pastira.)156


Svi ovi navodi su vjerovatno više nego dovoljni da se uvidi neistovjetnost Vlaha i Srba/Hrvata/Slovena, ali postoji i veliki broj sliĉnih zapisa na latinskom jeziku koji to dodatno potvrđuju. Neki od takvih dokumenata su već navedeni ranije (na primjer, ĉlan 92 kotorskog statuta koji je propisivao da se, ako nema svjedoka, stavljaju na muke “Albanensem, Sclavum vel Vlachum”, a evo i nekoliko “novih”:


- Odluke dubrovačkog Malog vijeća o prodaji/podjeli soli iz 1318.: “...partitor salis Sclavorum et Blachorum.”157


i zabrani ulaska u Dubrovnik s oružjem: “tam Sclavus quam Vlachus”. (I. K. Tkalĉić, Monumenta Ragusina, Vol. 2, 313.)


- U oblasti Cetine su 1345. godine zabilježeni “Croati et Olachy”. (Mužić, Vlasi..., 326)


- U pismu dubrovaĉkog kneza iz 1376. pomenuti su “Vlachi et Bosgnani”. (Monumenta Ragusina IV, 150; DiZbi HAZU)


- 4. jula 1390. godine, odlukom dubrovačkog vijeća, odobreno je “Vlasima i Slovenima” (de condescendo Vlachis et Sclavis) “koji bježe od Turaka da sa porodicama i stokom pređu u Ston...”158


- Ugarski kralj Žigmund je 1412. g. dozvolio Ivanu III Nelipiću, knezu cetinskom, da slobodno raspolaže s gradovima Sinj i Travnik i “sa svim Hrvatima i Vlasima” (cum universis Croatis et Vlahis). (Mužić, Vlasi..., str.13)


- 6. avgusta 1426. Dubrovčani su obavijestili kralja Žigmunda da su Turci provalili preko hrvatskih granica i da su zarobili mnogo Hrvata i Vlaha. (Qui Teurci bis Crohatie fines hostiliter invaserunt, predatique fuerunt ibidem magnam praedam Crohatorum videlicet et Vlacorum ibidem...).159


Sloveni i Morlaci u Dalmaciji (Velebit) nijesu bili “isto” ni u XVII vijeku, iako su tada već bili priliĉno bliski: “Veza Slavena i Morlaka u jeziku i vjeri lako dovodi do brakova, kumstava i pobratimstva između seljaka i seljaka...” (Izvještaj prevodioca Salvaga iz 1626.: La comunioanza tra Schiauoni е Morlachi di faiuella е fede facilmente induce matrimonii, comparesmi е fratellainza tra uillani е uillani...).160

Dakle, Vlasi su predstavljali poseban narod i po porijeklu i po socijalnom statusu. Na prostorima bivše Jugoslavije bili su mješavina romanizovanog stanovništva i sa zapadnog i sa istoĉnog Balkana. Isticali su svoju različitost od ostalih naroda i grupa na turskoj teritoriji sve do XVI-og, a u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija) i u prvoj polovini XVII vijeka. To se pouzdano vidi iz brojnih izvještaja, a posebno je važan onaj iz 1629. godine u kome se govori o ljudima “ilirskog naroda, grčkog obreda, koji se u čitavom regionu na ilirskom jeziku*** zovu Uskoci, ili kako oni sami za sebe kažu: Mi smo Vlasi i vlaški sinovi.” (...Illyricae gentis, homines graeci ritus in tota illa regione nostra lingua Illyrica Uskozi dicti, et ipsimet de se ipsis loquentes dicunt: Mi smo Vulassi, i Vulascki sini, id est: Noi siamo Valachi, e figli di Valachi).

Ti ljudi su bili naseljeni u predjelu Ivanića, Križevaca, Koprivnice, Jurjevca, Žumberka...161


https://www.academia.edu/34974566/Genetika_istorija_i_bajke_pdf
 
Starobalkanski jezički tragovi


Po nižim djelovima Zete/Pomorja, Vlasi se javljaju otprilike u XIII vijeku, mada nam nazivi planina [Lovćen, Tali,Sutorman, Orjen, Vrmac, Somina, Korman, Torna, Kom/-ovi/(← grĉ. θόκκᾰ = odvojen), Lola, Bioč, Durmitor, Visitor, Maganik (?, ger. magan = moćan), Rumija?] govore da su one iranije bile dom nekih davnih stoĉara s drugačijim imenom.162


Između sebe su se, sve do XVI vijeka, služili dijalektima dalmatsko-romanskog i podunavsko-vlaškog jezika, ali sugovorili i slovenske jezike. Ta nesporna ĉinjenica, da su Vlasibili i “romanofoni”, najbolje svjedoĉi da su oni živjeli na Balkanu stotinama godina prije dolaska Slovena.163


Od njih su nam ostale sljedeće drevnobalkanske rijeĉi: grušavina, urda (vrsta sira), lingura (kašika, tur.) i ligure (san-ke), biskati/bištati, skuba/skubulja (izraz za ovcu, ali i “lošu” ženu), stopanik/-ica (domaćin/-ca), vatra, tor, struga, ubao, ri-pa/-ti, brava, busen, brabonjak, bagljav, baljasto (šareno), kaluša (ovca crne njuške), šilježe (jednogodišnje jagnje), trzjak,balega, papak, gunj, gudura, lincura, mačuga, čuka, šuma, blavor, kiljan/-en, kopile, kras, guša, smokva, omar (? grč. ἀκαπ-
ξόο = śenovit, mračan), š/čkulj (uškopljen ovan, /? lat./)... Nesmiju se zaboraviti ni povici i komande za životinje: ća, prś,hae, voč, ćulje, ljoke, joč, ujstu, bari, bja luč... U istu grupu spadaju i: burukati, bubulj, katun, pojata, krlja, lastva, urvina, guka, oburdati, upuljati, ĉčepati, biza/bizin, sapi, ugič..., jer niza njih nijesu na􏰀ene veze u evropskim jezicima (+ turski).


Od romanskih i grčkih rijeĉi koje su korišćene, ili se idanas koriste u nekom banjsko-pivsko-drobnjačkom domaćinstvu, a mogle su biti u upotrebi i u XV vijeku, treba istaći: antrešelj, argat, bala, blanja, bagaš, bajun, banak, krevet (← gr.), barda, bisage, bječve, broć, burilo, grinja, gerelj, gutunar, kaca, kanavaca, kačkavalj, karijega, kamrik, kamara, klak/-čina,kanđelo, koćeta, komun, koliba, komad, komin, kotao, krbulja (“torbica“ od kore jasike), kašun, kondijer, krš, kotula, košet, klada, kutlača, magare, malj, maća, mergin/mrglin, mandara, manjak, mrcina, oro (kolo), pasulj, patos, pinjeta, pirun, peča,pirgast, pljat, pita, pogan, pot, portik, pršut, puce, prćija, raša,rosa, śeme, samar, sić, skorčati, skorup (lat. excorticare = skidati koru → ger. /nor./ skorpna), škanj, škip, škrinja, škudela,škure, špâg (= džep ← tur.), šega, šuvit, škrip, tavulin, temelj,vanjela, uvar, klisura, kum, kastig(-ati), korota, manit, mutav, moba, preša, pizma, pljaĉka, pastir, stima, sičija, teća, turma...Tu su i: alavertiti, d/bestregati, bastati, vrtjeti, vardati, stenjati, sekati, denjati, durati, patisati, probati, pljuvati, krepati, kaniti,metati, mainati, muvati, štivati (slagati), piriti (vatru), skalati, urlati, u-/skapulati, (u)prtiti, tuĉiti, za-/navrijeti, skopati...164


A, “prelazak” na slovenski jezik su olakšale i ove vaţ-ne rijeĉi koje su Sloveni (i Germani) rano preuzeli iz latinskog
i grĉkog, kao i jedan broj rijeĉi koje se nalaze u “svim” jezici-ma: badanj, luĉ, oganj, ponjava (pannus), košulja, jaram, izba,śekira, me􏰀a, staja, kokot/-ška, pile, vo, kobila, jagnje (agnus),ovca (ovis), june (iunius), krava (θεξαϝόο/θεξαόο, cervus), da-ska, pogaĉa, nebo, noć, dom, jesti, piti, kuvati, kopati, kositi,strići, orati, śe􏰀eti, pȃsti, dati, volja/-eti, derati, vi􏰀eti, so, oko,nos, mater, brat, otac, lud, mlin, stog...


162 Kad smo već kod toga, evo nekih vlaških imena: Drakul, Barbat, Bun,Fečor, Ursul, Dročinja, Singur, Bukor, Mrčina, Mirča, Negul... A nosili sui ova “miješana”: Vladul, Radul, Gradul, Ĉrnul, Mašul, Dražul... Danas na dinarskom prostoru nalazimo još i ove nadimke i (osnove) prezimena: Balac, Belen, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka (tur.?), Bencun, Bender, Besara, Bovan, Butor, Darda, Doman, Dreĉo, Darman, Durut, Đerman,Čokorilo, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser (tur.?), Kočo, Kalaba,Kokoruš, Kosor, Karan, Lopar, Lagator, Palavestra, Punja, Šolaja, Šabat,Šarban, Šurla, Šatra, Škipina, Škuleta, Špira, Tubin, Taor, Tintor, Kecman,Kekez, Šikman, Toroman, Šurlan, Servan, Dančul, Gavela, Kožul, ŽuŽul,Mamula, Šerbula, Šugar... (Većina preuzeta od I. Mužića i Zefa Mirdite.)


163 A za to što se za zapadnobalkanske Vlahe u istočnoj Evropi ne zna i zato što Poljaci, Česi... misle da su njihovi moravski, “gorski” i ostali Vlasi došli iskljuĉivo iz Rumunije preko Karpata, “zaslužni” su jugoslovenski istoričari i etnografi koji su dinarske Vlahe krili kao zmija noge.


https://www.academia.edu/34974566/Genetika_istorija_i_bajke_pdf
 
Pravi Vlah ima zanimljive tekstove, i ideja mu je verovatno da se i taj deo osvetli koliko je moguće.
Naravno da smo svi neka mešavina, iako govorimo slovenske jezike, to nam i analiza DNK pokazuje.
Da, i Muslimani, i Hrvati, i Slovenci, i ostali. Bila je na ovom forumu predstavljena disertacija dr. Karlovića sa dubrovačkog univerziteta, a naslov je bio približno: Doseljavanje Vlaha u dubrovačko zaleđe. Tu opisuje kako su srpski velikaši dovodili Vlahe stočare da im poprave stočarstvo , i za transport robe konjima i volovima.
Pročitao sam i neko delo o islamizaciji u BiH, i nisam mogao verovati koliko mnogo Vlaha i Vlaha je preslo u islam. Do tada sam mislio da su samo imućniji , vlastela prelazili, ali izgleda da su i tamo recimo Vlasi većina. Razlog je bio porez koji su Turci počeli uvađati i za Vlahe, jer je Turska država imala ogroman proračunski deficit, trošila je skoro tri puta više no što je ubrala od poreza.
Tu je i razlog prvih organizovanih prebega na područje Austrije, i naravno stvaranje njihove Vojne krajine.
Dakle, ekonomija je pokopala Tursko carstvo, nisu bili konkurentni Austriji.
Postoje veliki sličnosti tog carstva sa Titovom Jugom, a i propastima je slična., a narod isti.
 
A, “prelazak” na slovenski jezik su olakšale i ove vaţ-ne rijeĉi koje su Sloveni (i Germani) rano preuzeli iz latinskog
i grĉkog, kao i jedan broj rijeĉi koje se nalaze u “svim” jezici-ma: badanj, luĉ, oganj, ponjava (pannus), košulja, jaram, izba,śekira, me􏰀a, staja, kokot/-ška, pile, vo, kobila, jagnje (agnus),ovca (ovis), june (iunius), krava (θεξαϝόο/θεξαόο, cervus), da-ska, pogaĉa, nebo, noć, dom, jesti, piti, kuvati, kopati, kositi,strići, orati, śe􏰀eti, pȃsti, dati, volja/-eti, derati, vi􏰀eti, so, oko,nos, mater, brat, otac, lud, mlin, stog...


162 Kad smo već kod toga, evo nekih vlaških imena: Drakul, Barbat, Bun,Fečor, Ursul, Dročinja, Singur, Bukor, Mrčina, Mirča, Negul... A nosili sui ova “miješana”: Vladul, Radul, Gradul, Ĉrnul, Mašul, Dražul... Danas na dinarskom prostoru nalazimo još i ove nadimke i (osnove) prezimena: Balac, Belen, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka (tur.?), Bencun, Bender, Besara, Bovan, Butor, Darda, Doman, Dreĉo, Darman, Durut, Đerman,Čokorilo, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser (tur.?), Kočo, Kalaba,Kokoruš, Kosor, Karan, Lopar, Lagator, Palavestra, Punja, Šolaja, Šabat,Šarban, Šurla, Šatra, Škipina, Škuleta, Špira, Tubin, Taor, Tintor, Kecman,Kekez, Šikman, Toroman, Šurlan, Servan, Dančul, Gavela, Kožul, ŽuŽul,Mamula, Šerbula, Šugar... (Većina preuzeta od I. Mužića i Zefa Mirdite.)


163 A za to što se za zapadnobalkanske Vlahe u istočnoj Evropi ne zna i zato što Poljaci, Česi... misle da su njihovi moravski, “gorski” i ostali Vlasi došli iskljuĉivo iz Rumunije preko Karpata, “zaslužni” su jugoslovenski istoričari i etnografi koji su dinarske Vlahe krili kao zmija noge.


https://www.academia.edu/34974566/Genetika_istorija_i_bajke_pdf
Autor je krajnji laik za lingvistiku i ove njegove liste su, blago rečeno, smešne. Primera radi, tvrdnje da su jagnje i ovca došle od latinskih reči agnus i ovis su čak i za zvaničnu komparativnu lingvistiku, koja je jedan antislovenski falsifikat, krajnje neprihvatljive.

Uzgred, istina je suprotna, slovenske poljoprivredne reči su polazne. Npr. vino, venac (vincere), vina, viti, vitica, vitinica ili sinonim loza, laz, a sve u značenju krivudavog oblika.
 
Жељко Мусовић пише


Kako i zašto je slovenski jezik postao “srećni dobitnik”?


S obzirom na to da je utvrđeno da su R1a Sloveni boravili u “Srbiji” u II i “Baranji” u III-IV stoljeću n.e., Staro-balkanci su, znaĉi, morali biti upoznati s njihovim jezikom, ali nema nikakvih istorijskih, ili drugih naznaka koje bi nagovijestile da je on, sve do uspostave Avarskog kaganata, imao bilo kakav veći uticaj. Tek je sa značajnijim prilivom Slovena od VI v. i presudnim djelovanjem avarskog plemstva otpočelo širenje slovenskog jezika (koji je bez sumnje, bio lingua franca/zajedniĉki jezik/ Avarskog kaganata) južno od Save i Dunava.

Ipak, (i istorijski i genetski potvrđeno) pomjeranje, ili sklanjanje starośedilaca, koje je uslijedilo od VI do VIII vijeka, ukazuje na to da između njih i pridošlica zadugo nije bilo želje za “intenzivnijom verbalnom komunikacijom”.

Međutim, od IX vijeka, sa pojavom pismenosti, osnivanjem slovenskih crkava i uticajem vladara u pojedinim oblastima, slovenski jezik poĉinje da pušta jaĉe korijene.

Nasuprot tome, izolovano, raspršeno (ne tako brojno!) i nepismeno neslovensko stanovništvo u planinama je sve više postajalo “varvarsko” jer su odavno izgubili vezu sa rimskom, ili vizantijskom civilizacijom, a novu, sopstvenu kulturu nijesu izgradili. U primorske, romanske i romejske gradove Vlasi i Arbanasi su “silazili” samo da bi nešto prodali ili kupili, a sa Slovenima su se često sretali.

Dakle, nimalo nije čudno što su postepeno poĉeli da, uz svoje vlastite, koriste i slovenske dijalekte. Do XIII vijeka, i države Nemanjića, bili su u okrženju/suśedstvu Slovena više od 500 godina, a važno je shvatiti i ovo: da bi neko progovorio na slovenskom, ili nekom drugom tadašnjem jeziku, bilo je potrebno da nauĉi svega nekoliko stotina rijeĉi.165 Već nakon dvije-tri generacije, te osnovne i najčešće korišćene riječi su postajale dio rječnika starośedilaca (što znaĉi da su ih đeca uĉila od roditelja), a vremenom se broj uvećavao.

Od XIII vijeka slovenski postaje glavni jezik pismenosti u kontinentalnim djelovima, a njegova postupna prevlast se može pratiti i preko latinskih dokumenata iz XV vijeka – broj latiniziranih slovenskih rijeĉi je bio u stalnom porastu, iako su Romani i tada suvereno vladali jadranskim gradovima.

O kakvoj se borbi jezikâ radilo, govori nam primjer iz Dubrovnika: 1472. godine je donešena odluka da se u debatama u Vijeću upotrebljava samo dubrovaĉki jezik /lingua ragusea/, a slovenski jezik /lingua sclava/ se iskljuĉuje.166

Ali, do XVII vijeka Dubrovĉani su postali ultra Sloveni i govorili/pisali su slovenskim jezikom. Pitanje pobjednika je time riješeno, iako sama priĉa o jeziku/-cima i dalje traje.


Dvije “paralele”


Ljudi obično misle da je jezik kojim se govori u nekojs redini posljedica volje, ili uticaja većine stanovništva koja od davnina govori tim jezikom, ali u mnogim evropskim zemljama nije (bilo) tako – poĉev od Njemaĉke, Austrije, Velike Britanije..., preko Francuske, Španije, Portugalije..., pa do Bosne i Hercegovine, Hrvatske, ili Crne Gore. Zapravo, “pravilo većine” važi samo za izvorno slovenske i neke baltičke države.

Naj ekstremniji primjer je svakako Mađarska u kojoj se govori uralski, ugarski jezik koji je u srodstvu (istina, ne tako bliskom) sa finskim i estonskim. Ali, dok je upotreba uralskih jezika u baltičkoj zoni sasvim razumljiva jer značajan dio stanovništva ĉine ljudi azijskog porijekla (haplogrupa N1c), nadmoć i opstanak mađarskog jezika se graniči s čudom. Naime, poznato je da su istorijski događaji “doveli” jedan broj Ugara krajem IX vijeka u Panoniju i oni su za stotinak godina uspjeli da stvore kraljevinu i nametnu jezik. Koliko ih je bilo, ne zna se, ali su u svakoj varijanti bili “ogromna” manjina – i danas u Mađarskoj nosilaca haplogrupa N, Q i azijske R1a-Z93 varijante, koju je nasljeđivala i prva dinastija Arpad, nema više odnekoliko procenata. Bio je to izuzetan sluĉaj pobjede elite, ili kvaliteta nad kvantitetom.

Drugi primjer je suprotan i za nas mnogo važniji. “Genetski” Kelti preovladavaju u Velikoj Britaniji (70%), Francuskoj (59%), Španiji (69%) i Portugaliji (56%), a u Njemaĉkoji Austriji (45 i 32%) ih ima dva-tri puta više od I1a Germana(16 i 12%), ali u svakoj od tih zemalja njihovi maternji jezici su romanski, ili germanski. Broj starih, keltskih rijeĉi u tim jezicima je zanemarljiv – čak i u engleskom ih je ostalo manje od stotinu.167

Slično kao Iliri, ni Kelti nijesu uspjeli da razviju sopstvenu civilizaciju, niti da nametnu svoj jezik u bilo kojoj zemlji (pa ni Irskoj) zato što nijesu bili pismeni na tom jeziku.

Utjeha im može biti to što Irci, na primjer, bolje pišu (i pjevaju) na engleskom nego “pravi” Englezi.

Slično kao i Vlasi, Kelti su stvorili samo jednu državu (Irska), a niđe van Velike Britanije (Vels, Škotska) nijesu izgradili i zadržali poseban nacionalni identitet – u Italiji su postajali Italijani, u Francuskoj Francuzi, u Njemaĉkoj Njemci...

I to zvuĉi poznato, zar ne?

https://www.academia.edu/34974566/Genetika_istorija_i_bajke_pdf
 
Жељко Мусовић пише


Kako i zašto je slovenski jezik postao “srećni dobitnik”?


S obzirom na to da je utvrđeno da su R1a Sloveni boravili u “Srbiji” u II i “Baranji” u III-IV stoljeću n.e., Staro-balkanci su, znaĉi, morali biti upoznati s njihovim jezikom, ali nema nikakvih istorijskih, ili drugih naznaka koje bi nagovijestile da je on, sve do uspostave Avarskog kaganata, imao bilo kakav veći uticaj. Tek je sa značajnijim prilivom Slovena od VI v. i presudnim djelovanjem avarskog plemstva otpočelo širenje slovenskog jezika (koji je bez sumnje, bio lingua franca/zajedniĉki jezik/ Avarskog kaganata) južno od Save i Dunava.

Ipak, (i istorijski i genetski potvrđeno) pomjeranje, ili sklanjanje starośedilaca, koje je uslijedilo od VI do VIII vijeka, ukazuje na to da između njih i pridošlica zadugo nije bilo želje za “intenzivnijom verbalnom komunikacijom”.

Međutim, od IX vijeka, sa pojavom pismenosti, osnivanjem slovenskih crkava i uticajem vladara u pojedinim oblastima, slovenski jezik poĉinje da pušta jaĉe korijene.

Nasuprot tome, izolovano, raspršeno (ne tako brojno!) i nepismeno neslovensko stanovništvo u planinama je sve više postajalo “varvarsko” jer su odavno izgubili vezu sa rimskom, ili vizantijskom civilizacijom, a novu, sopstvenu kulturu nijesu izgradili. U primorske, romanske i romejske gradove Vlasi i Arbanasi su “silazili” samo da bi nešto prodali ili kupili, a sa Slovenima su se često sretali.

Dakle, nimalo nije čudno što su postepeno poĉeli da, uz svoje vlastite, koriste i slovenske dijalekte. Do XIII vijeka, i države Nemanjića, bili su u okrženju/suśedstvu Slovena više od 500 godina, a važno je shvatiti i ovo: da bi neko progovorio na slovenskom, ili nekom drugom tadašnjem jeziku, bilo je potrebno da nauĉi svega nekoliko stotina rijeĉi.165 Već nakon dvije-tri generacije, te osnovne i najčešće korišćene riječi su postajale dio rječnika starośedilaca (što znaĉi da su ih đeca uĉila od roditelja), a vremenom se broj uvećavao.

Od XIII vijeka slovenski postaje glavni jezik pismenosti u kontinentalnim djelovima, a njegova postupna prevlast se može pratiti i preko latinskih dokumenata iz XV vijeka – broj latiniziranih slovenskih rijeĉi je bio u stalnom porastu, iako su Romani i tada suvereno vladali jadranskim gradovima.

O kakvoj se borbi jezikâ radilo, govori nam primjer iz Dubrovnika: 1472. godine je donešena odluka da se u debatama u Vijeću upotrebljava samo dubrovaĉki jezik /lingua ragusea/, a slovenski jezik /lingua sclava/ se iskljuĉuje.166

Ali, do XVII vijeka Dubrovĉani su postali ultra Sloveni i govorili/pisali su slovenskim jezikom. Pitanje pobjednika je time riješeno, iako sama priĉa o jeziku/-cima i dalje traje.


Dvije “paralele”


Ljudi obično misle da je jezik kojim se govori u nekojs redini posljedica volje, ili uticaja većine stanovništva koja od davnina govori tim jezikom, ali u mnogim evropskim zemljama nije (bilo) tako – poĉev od Njemaĉke, Austrije, Velike Britanije..., preko Francuske, Španije, Portugalije..., pa do Bosne i Hercegovine, Hrvatske, ili Crne Gore. Zapravo, “pravilo većine” važi samo za izvorno slovenske i neke baltičke države.

Naj ekstremniji primjer je svakako Mađarska u kojoj se govori uralski, ugarski jezik koji je u srodstvu (istina, ne tako bliskom) sa finskim i estonskim. Ali, dok je upotreba uralskih jezika u baltičkoj zoni sasvim razumljiva jer značajan dio stanovništva ĉine ljudi azijskog porijekla (haplogrupa N1c), nadmoć i opstanak mađarskog jezika se graniči s čudom. Naime, poznato je da su istorijski događaji “doveli” jedan broj Ugara krajem IX vijeka u Panoniju i oni su za stotinak godina uspjeli da stvore kraljevinu i nametnu jezik. Koliko ih je bilo, ne zna se, ali su u svakoj varijanti bili “ogromna” manjina – i danas u Mađarskoj nosilaca haplogrupa N, Q i azijske R1a-Z93 varijante, koju je nasljeđivala i prva dinastija Arpad, nema više odnekoliko procenata. Bio je to izuzetan sluĉaj pobjede elite, ili kvaliteta nad kvantitetom.

Drugi primjer je suprotan i za nas mnogo važniji. “Genetski” Kelti preovladavaju u Velikoj Britaniji (70%), Francuskoj (59%), Španiji (69%) i Portugaliji (56%), a u Njemaĉkoji Austriji (45 i 32%) ih ima dva-tri puta više od I1a Germana(16 i 12%), ali u svakoj od tih zemalja njihovi maternji jezici su romanski, ili germanski. Broj starih, keltskih rijeĉi u tim jezicima je zanemarljiv – čak i u engleskom ih je ostalo manje od stotinu.167

Slično kao Iliri, ni Kelti nijesu uspjeli da razviju sopstvenu civilizaciju, niti da nametnu svoj jezik u bilo kojoj zemlji (pa ni Irskoj) zato što nijesu bili pismeni na tom jeziku.

Utjeha im može biti to što Irci, na primjer, bolje pišu (i pjevaju) na engleskom nego “pravi” Englezi.

Slično kao i Vlasi, Kelti su stvorili samo jednu državu (Irska), a niđe van Velike Britanije (Vels, Škotska) nijesu izgradili i zadržali poseban nacionalni identitet – u Italiji su postajali Italijani, u Francuskoj Francuzi, u Njemaĉkoj Njemci...

I to zvuĉi poznato, zar ne?

https://www.academia.edu/34974566/Genetika_istorija_i_bajke_pdf
Đeca starośedilaca u suśedstvu. :lol:
Vlasi i Arbanasi naučili svih 7 padeža, 8 glagolskih vremena, fleskiju, vidove... Najbolje od svih ostalih Slovena. :lol:

Malo morgen. :kafa:

PS. Pogledaj sebe, pametnog, svetskog čoveka i intelektualca, pa se još uvek mučiš sa glagolskim oblicima. Npr. često ti se dešava pogrešna konjugacija (npr. spominjati : "spominjam").
 
Đeca starośedilaca u suśedstvu. :lol:
Vlasi i Arbanasi naučili svih 7 padeža, 8 glagolskih vremena, fleskiju, vidove... Najbolje od svih ostalih Slovena. :lol:

Malo morgen. :kafa:

PS. Pogledaj sebe, pametnog, svetskog čoveka i intelektualca, pa se još uvek mučiš sa glagolskim oblicima. Npr. često ti se dešava pogrešna konjugacija (npr. spominjati : "spominjam").
Шта се чудиш? Зар сматраш да је познавање падежа генетски одређено, као облик очију? Па и латински је имао шест падежа а прото индоеврољански осам.

Хајде да те мало утешим: ја сам R1-L1029.
 

Back
Top