Visok ego=Nepotrebna obaveza

markocheda

Iskusan
Moderator
Poruka
5.266
Opuštena osoba nema visok ego, i njega retko šta dotiče (rekoh retko), mada ima mišljenje za nešto, ako se to traži od njega.
Napeta osoba, nervozna, osoba koja lako plane, ima visok ego, ili visok standard u nečemu (to može biti čak tempo života), nepotrebno se obavezala za sve to, i to pravda kao uzdignutošću, vrlinom koju ne želi da pusti. Dok u isto vreme je to i tegoba..nepotrebna, jer neće ništa promeniti u drugome, samo komentarisati "nešto"..opet nepotrebno. Neće biti u nekom društvu, jer smatra da je možda iznad, primer.
Šta mislite, da li grešim?
 
Nemam ni visok ego,ni visok standard.Volim da zivim ovako umereno,ali na momente brzo planem,pa mi kasnije i nije drago sto sam to uradio.
I ja znam da planem, posle teškog dana, kad sam doživeo odredjenu turbulenciju na poslu. Mislim da treba čovek redovno da plane, na skoro dnevnom nivou, da bi se optužio da ima visok ego. Jer..hej, kolike su šanse da su svi skoro svaki dan u krivu, pa moraš skoro svaki dan da kroz svadju ispravljaš krive drine, baš ti :)
 
I ja znam da planem, posle teškog dana, kad sam doživeo odredjenu turbulenciju na poslu. Mislim da treba čovek redovno da plane, na skoro dnevnom nivou, da bi se optužio da ima visok ego. Jer..hej, kolike su šanse da su svi skoro svaki dan u krivu, pa moraš skoro svaki dan da kroz svadju ispravljaš krive drine, baš ti :)
Tako je,ne treba trpeti bas sve nepravde.
 
Ovo sto pricas nema veze sa egom, a ovo sto pricas je pogresan egologija. Stirner bi te lako demantovao jer je volja kao glavna pokretacka sila, tj. ego je njen glavni posrednik koji najvise djela racionalno:

Stirner: "Sada je jasno, Bog se brine samo za ono što je njegovo, bavi se samo sobom, misli samo na sebe i ima samo sebe pred očima; teško svemu što mu nije drago. On ne služi višoj osobi, i zadovoljava samo sebe. Njegov uzrok je - čisto egoistički uzrok."

Sve je egoisticki uzrok, odnosno volje
 
Velika je istina ovo iz uvodnog posta... uvek sam imao visok ego i bio sujetan oko nekih stvari, sa jedne strane to me je odbranilo od nekih ljudi i situacija, a sa druge je to bilo ogromno opterećenje za nerve i realnost koju živim. Voleo bih da sam opušten, da me briga za druge i njihove reakcije, odluke, govorancije, postupke prema meni... ponos i sujeta čine čoveka stalno nemirnim, stalno pokošenim paranojom i mržnjom.

Ja zapravo imam tezu da mnogi veliki ljudi nisu nikakvi egomanijaci bili, nego su samo radili fanatično svoju stvar i opušteno reagovali na napade drugih. Prosto kad je čovek egoističan on je nemiran, samoljubiv, paranoičan, impulsivan... preosetljiv.
 

Back
Top