Pošto se postavilo pitanje "ozbiljnih odgovora" na neke teme, a ja bila "neozbiljna" na ovoj temi, evo korekcije. (ozbiljan smajli)
Bez obzira na dozu cinizma koja se osetila u uvodnom postu, ova tema je interesantna u tom smislu što govori o (ne)mogućnosti večne ljubavi.
Svaka ljubav teži beskonačnosti, ali ljubav teško može da izigra vreme.
Bračne ljubavi gube onaj intenzitet koji su imale na početku i zato ljudi govore da je brak ubica ljubavi.
Da bi ljubav duže trajala, postoje muškarci "večiti udvarači" koji zapravo i ne žele da do fizičke ljubavi dođe iz predubeđenja da će ljubav izgubiti na intenzitetu.
To su tzv. poetska viđenja ljubavi u kojima je čežnja osnovno osećanje i ujedno je nadahnuće za stvaralaštvo.
Tipičan primer je taj petrarkistički udvarač koji nosi cveće na grob mrtve drage.
Ne bih volela da imam takvog udvarača jer bi mi nametao osećanje krivice.
S jedne strane, ukolko je privlačan, poželjan i vredan moje ljubavi (a ja uz to bila slobodna žena) prihvatila bih njegovu ljubav i tu bi se njegovo udvaranje završilo, a smisao njegovog delovanja i jeste udvaranje, težnja ka nekom cilju. To su osvajači koji mole boga da nikad ne osvoje i umanje vrednost osvojenog.
S druge strane, ako mi nije privlačan, to udvaranje bi bilo teret, a opet bi nametalo osećanje krivice jer na udvaranje ne bih mogla da odgovorim.
Šta bi onda bio smisao ovakvih međuljudskih odnosa?
Nadahnuće za stvaralaštvo, obostrano podgrevanje sujete, emotivna igra koja ima gorak ukus, traženje nekog ideala koji ne sme da se svede na obično, dostupno, prizemno.