Jednom neke godine, ptica jedna je zalupala na prozore krilima, probudila me i pozelelo sam da placem jer nisam imao nista da joj dam. Iz niceg taj zivot uvek iznova dolazi da potrazij neciji dlan. Tu smo svi isti, i Bog i covek i mace u noci. Svirepi i nezni. Ne vidim nasu svrhu, samo haos postojanja. Ne plasi me vidjenje, zurim u slike kao idiot u svoje kupce izlozen na trznici robova. Nikad u sebi necu ugledati prosvetljenje, ali ne umem se zaustaviti da ga u svima i svemu trazim. Znakovi, tragovi, odblesci izgubljene svetlosti.
Ptica bela i let. Visoko, nedostizno sad je njena bosonoga dusa.
Nekom detetu cu danas kupiti cokoladicu jer danas poklanjam neznancima.
Neobicno, u knjigama imamo zapisani isti dan rodjenja, ali ona je to posmatrala greskom zapisa i losim znakom po oboje i njen smo rodjendan svi morali slaviti dan pre, danas.