Prosto, dve su varijante u pitanju.
1. Krsenje svetog pravila komunikacije "
Nikada ne napadaj sagovornika, vec problem koji imas sa njim". U tim slucajevima, suoceni sa cinjenicom da su pobedjeni u diskusiji, krenu da vredjaju uglavnom na licnoj osnovi, pokusavajuci na taj nacin da nadomeste pretrpljeni gubitak.
2. Povreda sujete. Imas ljudi kojima se na osujecenje ispustaju hormoni koji proizvode bes, do te mere da gube samokontrolu, i pocinju da vredjaju. I u ovom slucaju iza vredjanja sakrivena je velika kolicina slabosti u sferi samokontrole.
Ukoliko trazis patoloske dokaze za prednje tvrdnje, poseti podforum ~Politika~