Transcendental
Buduća legenda
- Poruka
- 29.502
Ako govorimo o utopiji, govorimo o jednoj od 2 vrste koje ću proizvoljno nazvati kolektivističkom i individualističkom utopijom, pri čemu je kolektivistička zapravo ideološka tj. ideološki motivisana i podrazumeva sistem kontrole, prinude koji obavlja državni aparat, primer za ovo bi bio npr. komunizam, ali ironija ovoga je što država koja predstavlja narod ide protiv naroda namećući mu perspektivu i sistem ponašanja, tj. kolektivističke utopije su zapravo utopije SISTEMA, odnosno utopije u kojima je sistem neuništiv, dok su ljudi sekundarni i potrošni.
Privlačno kod ovog tipa utopije jeste nedostatak egzistencijalnih problema koje svemoćni sistem garantuje.
Individualistička utopija je kontra, tj. beži od kolektiva i cilj joj je sreća pojedinca, a ova sreća zapravo kao glavnu karakteristiku podrazumeva slobodu delovanja i neograničavanje bilo kakvim veštačkim regulativama. Individualistička utopija je dakle utopija bez državnog sistema, te je ona anarhistička.
Primeri za oba ova koncepta su npr. Platonova država vs. Rableova Telemska opatija.
Dakle ovde je na delu sukob 2 maksime, "Svima da bude dobro" vs. "Svi mogu da rade šta žele".
Ono što vidim kao osnovni problem ove kolektivističke jeste što je nemoguće spojiti dobar život i nedostatak slobode (a možda se i ja ložim na neko progresivno liberalno mišljenje previše pa mi je sloboda govora must have), a kod ove individualističke vidim jedan fundamentalniji problem koji su i graditelji ove utopije videli, a to je fikcionalna osvešćena individua.
Npr. Rable će reći da je opatija mesto gde svi rade šta žele, ali gde niko nema potrebu da bude destruktivan ili da gradi hijerarhije, sisteme upravljanja, regulacije, potrebu za velikom moći itd. Tj. pretpostavlja se neka skupina osvešćenih koja živi u opatiji harmonično jer je prevazišla neke suštinske probleme tadašnjeg (a i današnjeg čoveka).
Da li Rableov čovek uopšte može da postoji u ovom svetu, da li možemo da očekujemo neku vrstu evolucije koja će čoveku otvoriti oči itd. Ili je to suštinski deo čoveka koji se ne može prevazići, koji je posledica evolutivnog pritiska, sistema selekcije itd?
				
			Privlačno kod ovog tipa utopije jeste nedostatak egzistencijalnih problema koje svemoćni sistem garantuje.
Individualistička utopija je kontra, tj. beži od kolektiva i cilj joj je sreća pojedinca, a ova sreća zapravo kao glavnu karakteristiku podrazumeva slobodu delovanja i neograničavanje bilo kakvim veštačkim regulativama. Individualistička utopija je dakle utopija bez državnog sistema, te je ona anarhistička.
Primeri za oba ova koncepta su npr. Platonova država vs. Rableova Telemska opatija.
Dakle ovde je na delu sukob 2 maksime, "Svima da bude dobro" vs. "Svi mogu da rade šta žele".
Ono što vidim kao osnovni problem ove kolektivističke jeste što je nemoguće spojiti dobar život i nedostatak slobode (a možda se i ja ložim na neko progresivno liberalno mišljenje previše pa mi je sloboda govora must have), a kod ove individualističke vidim jedan fundamentalniji problem koji su i graditelji ove utopije videli, a to je fikcionalna osvešćena individua.
Npr. Rable će reći da je opatija mesto gde svi rade šta žele, ali gde niko nema potrebu da bude destruktivan ili da gradi hijerarhije, sisteme upravljanja, regulacije, potrebu za velikom moći itd. Tj. pretpostavlja se neka skupina osvešćenih koja živi u opatiji harmonično jer je prevazišla neke suštinske probleme tadašnjeg (a i današnjeg čoveka).
Da li Rableov čovek uopšte može da postoji u ovom svetu, da li možemo da očekujemo neku vrstu evolucije koja će čoveku otvoriti oči itd. Ili je to suštinski deo čoveka koji se ne može prevazići, koji je posledica evolutivnog pritiska, sistema selekcije itd?
 
	 
 
		 
 
		 
 
		 
 
		 (destrukcija, izgradnja hijerarhije, sistem upravljanja, regulacije itd.)
 (destrukcija, izgradnja hijerarhije, sistem upravljanja, regulacije itd.) 
 
		 
 
		