Da li školski sistem brine od deci? I pazi na njih? I trudi se da bude što bolji prema detetu? Ili je totalno suprotno, školski sistem ima samo birokratski odnos sa detetom i sve što radi zarad "boljitka" odnosa, sve radi formalno i da bi se reklo da se radi?
Uticaj ocenjivanja i segregacije dece na uspešnu i neuspešnu? Strah od ocene?
Da li su ocene neki od okidača za depresiju i anksioznost kod deteta i sam odnos profesor-učenik? Ko su ljudi u školama? Da li je normalno da posle završenog fakulteta neko postane profesor iako se ne znaju njegove pedagoške i psihološke mogućnosti ili nemogućnosti u odnosu sa decom?
Da li je dobro markirati dete na osnovu ocena? Odlični-uspešni, talentovani, inteligentni. Nedovoljni, dovoljni, dobri-nezainteresovani, lakrdije, propalice? I da li upravo takvo markiranje dovodi do destruktivnog ponašanja deteta iz prvobitnog straha za egzistenciju jer oni sa odličnim ocenama su privilegovani(možda nedovoljno) i veće su šanse da će bolje proći u životu(ne smarajte da je ovo Srbija, dosadili ste) a ovi sa lošim su odbacivani i markiraju se kao budući fizikalci i da li upravo zbog tog odbacivanja raste destruktivno nastrojen duh(huligani, navijači)?
Da li školski sistem guši stvaralaštvo i nagon za istraživanjem kod deteta ili su to gluposti?
Koja je uloga školskog sistema? Da za što manje novca opismeni ljude i da stvara od njih činovničke ljude? Ili da stvarno obrazuje ljude zarad boljitka zemlje i njenog napredovanja?
Mislim na naš školski sistem. Mogu i da se ubace ludačke priče iz Japana i J. Koreje gde moji vršnjaci masovno izvršavaju samoubistva upravo zbog te segregacije na uspešne i neuspešne i zbog "šta će reći komšija", " ponos roditelja i porodice". Nisam socijalista, nemojte me mešati sa tom pričom, zbog čestog spominjanja segregacije.
Uticaj ocenjivanja i segregacije dece na uspešnu i neuspešnu? Strah od ocene?
Da li su ocene neki od okidača za depresiju i anksioznost kod deteta i sam odnos profesor-učenik? Ko su ljudi u školama? Da li je normalno da posle završenog fakulteta neko postane profesor iako se ne znaju njegove pedagoške i psihološke mogućnosti ili nemogućnosti u odnosu sa decom?
Da li je dobro markirati dete na osnovu ocena? Odlični-uspešni, talentovani, inteligentni. Nedovoljni, dovoljni, dobri-nezainteresovani, lakrdije, propalice? I da li upravo takvo markiranje dovodi do destruktivnog ponašanja deteta iz prvobitnog straha za egzistenciju jer oni sa odličnim ocenama su privilegovani(možda nedovoljno) i veće su šanse da će bolje proći u životu(ne smarajte da je ovo Srbija, dosadili ste) a ovi sa lošim su odbacivani i markiraju se kao budući fizikalci i da li upravo zbog tog odbacivanja raste destruktivno nastrojen duh(huligani, navijači)?
Da li školski sistem guši stvaralaštvo i nagon za istraživanjem kod deteta ili su to gluposti?
Koja je uloga školskog sistema? Da za što manje novca opismeni ljude i da stvara od njih činovničke ljude? Ili da stvarno obrazuje ljude zarad boljitka zemlje i njenog napredovanja?
Mislim na naš školski sistem. Mogu i da se ubace ludačke priče iz Japana i J. Koreje gde moji vršnjaci masovno izvršavaju samoubistva upravo zbog te segregacije na uspešne i neuspešne i zbog "šta će reći komšija", " ponos roditelja i porodice". Nisam socijalista, nemojte me mešati sa tom pričom, zbog čestog spominjanja segregacije.