Утицај хрватизама на српску популацију

I meni ukrajinski i ruski zvuče isto a opet se oni međusobno teško razumiju.
Hrvatski i srpski su na osnovnoj razini međusobni razumljivi, ali postoji dosta razlika kako se ide u neko područje pa da je i kulinarstvo.
Sa srpskim pravopisom bi i školi u Hrvatskoj redovito imao jedinicu jer se ipak dosta razlikuje.
Šta li bi se tek dobilo s onim kajkavskim iz Gorskog Kotara? Nula? :D
 
Po popisima 1910. je bilo ukupno oko 4,5 milijuna Srba i oko 3 milijuna Hrvata. Dovoljno je da pogledaš kako su Srbi pisali još u 19.st. i kako Hrvati u 14.st. da vidiš da današnji srpski nema veze sa Srbima od ranije i da je identičan hrvatskom.
Ne mogu vise stvarno; dok mi ne nadjes primer gde veca nacija prihvata jezik manje; to istorija nije zabelezila.
 

Prilozi

  • IMG_9976.jpeg
    IMG_9976.jpeg
    113,1 KB · Pregleda: 5
Ne mogu vise stvarno; dok mi ne nadjes primer gde veca nacija prihvata jezik manje; to istorija nije zabelezila.
Nitko nije prihvatio, i to su gluposti.
No u slučaju Engleza, Anglosasi su prihvatili u tolikoj mjeri jezik frankofonih Normana, a koji su bili zanemarv broj, no vladajuća klasa, tako da je engleski 60% francuski i latinski u vokabularu, a analitički jezik u gramatici, kao francuski.
 
Zar nije prava šteta što Šuleku nije uspelo u malo većoj meri? Čovek je imao baš finih ideja, mora se priznati. :lol:

Pogledajte prilog 1775882

@Пилипенда @KPCTAHK @aleksije radicevic
Šuleove riječi su prošle i nisu.
Razgodak je sad službeni naziv za interpunkciju; nije prošlo za dvije točke, no službeno je dvotočje; za apostrof je službeno izostavnik. Navodnik je službeno. Zaporka se ne rabi u tom smislu, nego za računalnu lozinku. Dakle, oko polovice ovih Šulekovih tvorenica je u uporabi.
Nije tvorba riječi ostala na Šuleku.
A ostalo ih je koliko hoćeš- tvornica, mjenica, vodopad, zubobolja, ...a u intelektualnim tekstovima umstvo za inteligenciju ili zorba za teoriju.Uvelike je botaničko i biološko nazivlje od Šuleka (kralježnjaci, sisavci, gljive, ...). Isto- pelud, lap, cvjetni vjenčić, opnokrilci, proračun, pustolov, pustolovina, počelo, kisik, vodik, ugljik, dušik, parostroj, dragulj, gmaz, tisak, velegrad…bojna, bojnik, desetnik, domobranstvo, oružnik, naobrazba, stotnik, topnik, ustroj, vježbovnik, glazba, latica, graševina, skladba....
 
Poslednja izmena:
https://www.politika.rs/sr/clanak/64642/specijalni-dodaci/pozoriste-price-i-glumca

Ovo je treći scenski susret Alise Stojanović sa poznatom francuskom autorkom. Praizvedba je bila u Cirihu, u režiji Jirgena Goša, u francuskoj podeli igra Izabel Iper, u engleskoj sjajni Ralf Fajns, Dženet Mektir, Ken Stot...U ovoj, beogradskoj, Dušanka Stojanović, Tihomir Stanić, Jelena Đokić i Svetozar Cvetković.

https://www.politika.rs/sr/clanak/273982/mimohod-i-za-jovanku-broz

Mimohod i za Jovanku Broz​

https://www.politika.rs/sr/clanak/365206/spektar/identitet-sveta

Kada se zapitamo kakva je stvarnost izvan nas: „Kakvi su ljudi? Kakav je svet?”, svi odgovori na ta pitanja čine naš identitet sveta, pogled na svet ili svetonazor.

https://www.politika.rs/sr/clanak/290239/pogledi/skupstinski-ringispil
Ako se složimo sa tezom da je Nebojša Stefanović trbuhozborac Aleksandra Vučića, iako za to nema naučnih dokaza, onda je predlog odlazećeg predsednika Skupštine Srbije da se ubuduće njegovi naslednici rotiraju na svakih godinu dana nešto o čemu najozbiljnije razmišlja budući premijer.


:rtfm:
 
Poslednja izmena:
Ne mogu vise stvarno; dok mi ne nadjes primer gde veca nacija prihvata jezik manje; to istorija nije zabelezila.
Ne uzrujavaj se, Srbi jednostavno nisu imali književnost izvan prepisivanja crkvenih knjiga na crkvenoslavenskom.
Propustili su čitave epohe europskog prosvjećenja.
Dok su u Hrvatskoj tiskani romani i rječnici, prijevodi Svetog pisma na hrvatske dijalekte, znanstveni radovi, Srbi nisu znali da postoje.
 
Ekavski refleks jata se pojavio u otprilike isto vreme kada i ikavski, i to na vrlo širokom prostoru, od Jatove granice u Bugarskoj pa sve do Slovenije, to što se kasnije izjednačio sa ranije postojećim praslovenskim glasom ‘e’ je druga stvar, inače baš svuda osim u tmočkom poddijalektu (mnogo uži i manji prostor od prizrensko-timočkog) ima bar po nekog ikavskog refleksa, bez obzira što se ti govori klasifikovani kao superekavski, sve od Trna u Bugarskoj (najistočniji lužnički poddijalekt) pa do okoline Rijeke, ne računajući kajkavski i slovenački (*tj/*dj > č/j).
Nisi ti razumio o čemu se piše.
 
Na osnovu čega tvrdiš da je “sve do pre 150 godina” “Hrvata bilo više nego Srba”?

Možda bi da dokazuješ da Srbi pre toga i nisu postojali?
Nakon Prvog srpskog ustanka su razni prosvjetni radnici iz Srbije odlazili medu pravoslavce u okolnim državama, to pišu i srpski povjesničari i zna se životni put Dositeja, Vuka i dr.
Još u 1880-tim srpski političari pišu da u Bosni nema srpskog osjećaja kod pravoslavaca.
 
Nakon Prvog srpskog ustanka su razni prosvjetni radnici iz Srbije odlazili medu pravoslavce u okolnim državama, to pišu i srpski povjesničari i zna se životni put Dositeja, Vuka i dr.
Još u 1880-tim srpski političari pišu da u Bosni nema srpskog osjećaja kod pravoslavaca.
Nije, to je pogrješno. Imali su oni svoju kulturu i samosvijest pučke razine, a popovi i kulturnopovijesne.
 
To se ne vidi iz rijetkih zapisa kojima su se referirali na sebe. Najčešće se opisuju kao rišćani, vlaški sinovi, vlasi i pravoslavci. Srpski etnonim praktično ne spominju.
Spominje se pojam "srbin" u značenju "pravoslavac". U nekoj knjizi u Bosni iz 17. st. u naslovu je srbski ezik (vidio sam u podrubnici u knjizi Radoslava Grujića, a on, iako tendenciozan, faktografski je uglavnom pouzdan).
 
Sve je to na crkvenoslavenskom, ništa na srpskom.
Crkvenoslovenski, slovenosrpski, Vukov narodni.. To je bogatstvo kulture jednog naroda, kad tokom istorije koristi tri jezika, za razliku od onih koji koriste manje od toga.
Crkvenoslovenski je još živ u molitvama "Otče naš", "Bogorodice Djevo, radujsja blagodatnaja Marije", "Vjeruju", i sl.

Isto tako, upotreba dva pisma, potpuno ravnopravna.
 
Nakon Prvog srpskog ustanka su razni prosvjetni radnici iz Srbije odlazili medu pravoslavce u okolnim državama, to pišu i srpski povjesničari i zna se životni put Dositeja, Vuka i dr.
Još u 1880-tim srpski političari pišu da u Bosni nema srpskog osjećaja kod pravoslavaca.
O Slavonče! ti se vrlo varaš,
kojigod mi tako odgovaraš.
Vaši stari jesu knjigu znali,

srpski štili, a srpski pisali;


P.S.
Pre druge polovine XIX veka definotovno nije bilo hrvatskog nacionalnog osećaja kod katolika, ni u Slavoniji, a kamo li u Bosni. Relkovićev Satir je inače u hrvatskoj lektiri za srednje škole:

0EE9CA85-FEF3-4F09-9CC0-85BFCB2C3ABD.jpeg

A4B78F51-0401-44DE-9135-BDFA5670C55A.jpeg
 
To se ne vidi iz rijetkih zapisa kojima su se referirali na sebe. Najčešće se opisuju kao rišćani, vlaški sinovi, vlasi i pravoslavci. Srpski etnonim praktično ne spominju.
Spominje se pojam "srbin" u značenju "pravoslavac". U nekoj knjizi u Bosni iz 17. st. u naslovu je srbski ezik (vidio sam u podrubnici u knjizi Radoslava Grujića, a on, iako tendenciozan, faktografski je uglavnom pouzdan).
Ma stvarno? Otkud onda ovoliki srpski grbovi u Fojničkom grbovniku koji inače nisu sastavljali pravoslavni nego baš katolici:

17ED55B3-01D6-4086-A6C4-0259455B3222.jpeg
 
E da mi srpski polupismenjaci pišu o jeziku....
Nemam ništa proiv vas, no vi ste pisali u 19. st. pretežno Hina za Kinu i Jevropa za Europu.

Onda ste nesuvisli jer je nekd v, a nekad u, što je kod nas suvislo- kod Rusa su Evropa, Evklid, Evripid, evnuh, evfonija..... a kod vas Evropa, Euklid, Euripid, evnuh, eufonija...
1756299727236.png
 
Nisi ti razumio o čemu se piše.
Da ima škola na tom govoru, normalne ocjene.
Hajde da nam Vi što tako fino razumete objasnite/prevedete šta ovde piše, i ako može objašnjenje kako je ovakav mikrodijalekt nastao bilo iz čakavskog, bilo iz ma kog kajkavskog, s tim da se slovenački govori naravno ne podrazumevaju pod kajkavskim.

E66784B7-5073-4D2C-A2D4-C2A084D663A6.jpeg
 
Spominje se pojam "srbin" u značenju "pravoslavac". U nekoj knjizi u Bosni iz 17. st. u naslovu je srbski ezik (vidio sam u podrubnici u knjizi Radoslava Grujića, a on, iako tendenciozan, faktografski je uglavnom pouzdan).
Srbin “u značenju” pravoslavac?


Jel to izmislio Pavelićev personalni povjesničar Ćiro Truhelka ili ti lično?
 
Poslednja izmena:
Crkvenoslovenski, slovenosrpski, Vukov narodni.. To je bogatstvo kulture jednog naroda, kad tokom istorije koristi tri jezika, za razliku od onih koji koriste manje od toga.
Crkvenoslovenski je još živ u molitvama "Otče naš", "Bogorodice Djevo, radujsja blagodatnaja Marije", "Vjeruju", i sl.

Isto tako, upotreba dva pisma, potpuno ravnopravna.
Slavenosrpski nije bogatstvo, nego propast. Crkvenoslavenski imaju i Hrvati, i to koliko hoćeš, razni lucidari, misali itd na glagoljici i bosančici (Hrvojev misal, Hvalov zbornik, ..)

rjecnik.jpg


I taj je crkveni prešao u hrvatski književni jezik još u 15. st., što je pokazao Ivan Pederin još 1971.

https://hrcak.srce.hr/file/136112

Pretvorba hrvatskoga iz crkvenog u književni jezik

Ivan Pederin

U Srbaljah, takve integracije- nema. No u velikoj mjeri ona postoji jedino u ruskom.
 
Potvrdivši prodaju Pelješca Dubrovačkoj Republici, car Dušan zatražio
je 1334. godine da se dopusti da ondje »prěbiva popʹ srʹbʹski, i da poie u
crʹkvahʹ, koje su u Stonu i u Rʹtu« (Miklosich 1857: 107—109, 108). 33 Tu
se srpskim imenom kazuje da svećenstvo za koje se traži ostanak na Pe-
lješcu pripada Pravoslavnoj crkvi koja je bila državna Crkva tadašnje Sr-
bije. Rabeći ime Srbin u tom vjeroispovijednom značenju, no u vrijeme u
kojem srpske države više nije bilo, mletački sindik Zan Battista Giustinian
(Giustiniani) za stanovnike Budve kaže 1553. da su nekoć bili heretici i
Srbi, a odnedavna da žive prema rimskomu zakonu, na koji ih je preobra-
tio barski biskup 1521. godine (Šimunković 2011: 88).
.............................................
I ime je »Turčin« kao naziv lokalnoga muslimanskoga
stanovništva na južnoslavenskom prostoru, poput imena »Srbin« i
»Latin«, bilo prije svega vjeroispovijedna odrednica.
........................................................................
Npr., Benedikt Kuripešić opisuje 1530. da
je u Bosni našao »tri nacije i tri vjere«, pri čemu katolike identificira s
bosanskim imenom, a muslimane s turskim. Za Srbe kaže da su pravoslavci iz Smedereva i »grčkoga Beograda«, dakle, da su pravoslavni došljaci. Na taj način pokušava imenima naroda u Bosni podariti više
sustavnosti i neki sadržajni red:

»Prvo su starosjedioci Bosanci; oni su rimo-hrišćanske vjere.
Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u nji-
hovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima
(Walachen) [...]. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw) i
grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv.
Pavla (Sanndt Pauls). [...] Treća nacija su pravi Turci.« (Kuri-
pešić 1530: 26—27)

Izjednačivanje pojmova Srbin i pravoslavac nastavlja se sve do XIX.
stoljeća pa se bosanski musliman Muharem-beg Sitnica čudi u razgovoru s Aleksandrom Giljferdingom, slavistom i ruskim konzulom u
Bosni, zašto je ruski car pomogao Nijemcima protiv Mađara, jer ruski
car da je Srbin (što znači pravoslavac), a Nijemac (misli na austrijskoga
cara) da je Šokac (što znači katolik) (Giljferding 1859: 125)
...................................................................
U Dalmaciji su pravoslavne doseljenike zvali prema Iviću najčešće
Morlacima, no to nije bio njihov izvorni samoidentifikacijski naziv. Na
terenu je i ondje u uporabi bio izvorni naziv Vlah. U samoidentifikacijskom nazivlju pravoslavnih doseljenika upadljiv je učestao naziv »vlaški sinovi« (Sučević 1953: 42, usp. također Juran 2015).

Neki doseljenici zovu se Srbima ili Rašanima. U njih se načelno mogu
razlikovati dvije kategorije. Jedna je bila vezana uz etničke Srbe kojima
je svojedobno bilo zabranjeno ženiti se Vlahinjama i koji su u tadašnju
Hrvatsku i Slavoniju dolazili u manjem broju zajedno s Vlasima, dok su
u većem broju naseljavali Srijem. Drugu kategoriju čine nesrpske skupine pravoslavne vjeroispovijedi koje su obuhvaćene generičkim nazivom
srbin/rašanin kao vjeroispovijednom odrednicom. Uporaba toga naziva
stoga je najučestalija u nizu crkvenih titula pravoslavnih svećenika koji
su dolazili sa svojim vjernicima, npr. Rascianorum episcop, episkom Srbljem
vretaniskim, episkup Srbski sinov. Posebno učestao bio je generički vjero-
ispovijedni naziv rašani/rascijani. Taj naziv Srbi nisu rabili kao svoje
samoidentifikacijsko etničko ime, izuzev možda u nekim iznimnim situacijama pod utjecajem njegove uporabe na Zapadu (usp. Ivić 1922: 9).
 

Back
Top