"Kada je car Counradus s vojskom navalio na svetog kralja cijele Panonije, kralj Hrvatske Krešimir priskočio je u pomoć Sv. Stjepanu te su odnijeli pobjedu 16. dana prije rujanskih kalenda. kao nagradu za to djelo, kada je 1031. godine Counradus preko poslanika i uz Emerikovu pomoć sklapao mir sa Stjepanom, onaj dio Slavonije koji je pripadao Ugarskomu kraljevstvu - dio se naime već jedno desetljeće pokoravao srijemskom vojvodi Diogenu - od utoka Kupe u Savu, potokom Trebes i preko Blatnog polja ili Černica, sve do Drave, došao je pod vlast kralja Hrvatske. Tada se nadležnost hrvatskog biskupa protegnula do Drave, a Godimira je, kao plod mira, Krešimir proglasio banom. Da ne bi to prijateljstvo i ustupanje prouzročilo sv. Stjepanu domaće nemire, Krešimirova je kći proglašena budućom ženom, odnosno zaručnicom Emerika, vojvode Slavonije. Emerikova smrt koja je nastupila iduće godine, razvrgla je bračni ugovor. Umjesto Emerika naslov vojvode stekao je Petar. On je htio ponovno zaposjesti Slavoniju, koja je kako je bilo rečeno bila data Emerikovoj zaručnici kao miraz. No sveti je kralj, ljubitelj spokoja i mira, držao nepravednim da se zaručnica liši svoga prava. Stoga je Petar kako bi bolje ugodio pobožnome kralju, dovršio katedralu svetog Petra u Pečuhu. Godine 1035. kada je hrvatsko kraljevstvo naslijedio drugi kojeg naši zovu Zeanus, te je zlostavljao zemlje kralja Stjepana, Ugri su željeli da sv. Stjepan ponovno zauzme ustupljene dijelove Slavonije. Kralj odgovori da ne priliči kralju uzimati natrag što je jednom dao, osobito prije nego što započne otvoreni rat. I tako je po smrti svetoga kralja 1038. godine, kada je izgledalo da nije moguće isključiti njegovu udovicu, ista uzela Petra za suvladara, kojeg je njen muž predodredio za kralja, kako je rečeno. No on se, hoteći imati sve, loše ponio prema njoj, zatvorivši je u tamnicu. Vojvode, biskupi, župani, kojima je pripadalo da kraljevstvu nađu kralja, bojeći ga se kad su vidjeli što se dogodilo s kraljicom, izabraše za kralja vojvodu Samuela zvanog Oba, koji je potjecao od prvih ugarskih vojvoda, naime od Etheusa. Petar pobjegne k Henriku. Oba pak pohara Bavarce i Karantance zato što su primili Petra. Pošto je Henrik iznova pokušao ustoličiti Petra, kralj Hrvatske Stjepan zvani Volosclavus poharao je trivalska i servijska brda sve do Drine i postavio Prasku za bana. Ponovno ustoličenom Petru protivio se Andrija koji je uhvativši ga u Ostersichu, kralja Petra oslijepio. Umrijevši iduće godine, Petar bude sahranjen u Pečuhu. Učvrstivši vlast u kraljevstvu, kralj Andrija je, željan da obnovi prava kraljevstva, učinio svoga brada Adalberta vojvodom Slavonije. Radusa pak palatinom kraljevstva. Oni pritegnuše kralja Hrvatske i svedoše Slavoniju na stare granice, na rijeku Cetinu. Kažu da se uspomena na Belu čuva u Belici, Belovaru i drugim mjestima. U otvorenom ratu koji je vojvoda Adalbert ili Bela poveo s kraljem Andrijom zbog krunidbe dječaka Salamona i jer mu je Henrikova kći bila određena za zaručnicu, iako je Andriji pomogao češki vojvoda sa svojom vojskom, ipak kralj Andrija u bijegu padne s konja i pogine, tako da se vojvoda bela domogao kraljevstva. On zatvori Salamona u Ostervici. Smatrajući to nedostojnim, Henrik dođe u Ostervicu, preda Salamonu zaručnicu i čuvši za Belinu smrt, uđe s vojskom u Panoniju i Salamonu vrati kraljevstvo i krunu. Belini sinovi, Gejza i Ladislav, pobjegnu u Poljsku, a kada su se odande vratili s vojskom, biskupi i velikaši uglaviše da dva dijela pripadnu Salamonu, a treći vojvodama. Pošto je to uređeno, 1064. godine u Pečuhu bude okrunjen Salamon. U istoj prigodi požele dati sestru dvaju vojvoda za ženu banu Svinimiru, te zajedno s njom odstupiti dio Slavonije, kao što ju je nekoć kralj Stjepan dao Krešimirovoj kćeri, zaručnici vojvode Emerika. Ostatak je zadržao Ladislav, skupa s dijelom Ugarske sve do Tise i Arabone, otkud mnoge uspomene na Ladislava u križevačkoj županiji.Osnažen tom svojtom, Svinimir je zavladao Hrvatskim kraljevstvom. Ladislav i Gejza zadobiše pak ugarsku krunu. Salamona su progonili sami Bavarci, jer za sebe nisu ništa polučili, pa je naposljetku preminuo lišen kraljevstva."
Postoje dva problema u ovom izvoru-
1.) hrvatski kralj Stjepan / Stefan Vojislav
2.) ban Praska
E sada, hrvatski kralj Stjepan 1. je vladao od 1030-1058., s druge strane Praska se spominje banom već 1028. a sigurno je već i ranije ustoličen. Stefan Vojislav (dukljanski) je vladao od 1018-1043. Gorički spominje i harač Stjepana/Stefana Vojislava prema Drini, a trzavice između Stefana Vojislava i Srba spominje i Skilica. S druge strane, tribalska plemena nisu sa zapadne strane Drine.
Hrvatska historiografija "pokušava izjednačit" Stjepana Vojislava iz ovog izvora sa Stjepanom 1., iako je to ekstremno nategnuto. Prije je mogućnost da se Gorički zabunio i izjednačio hrvatskog i dukljanskog vladara u jednu osobu, budući da se onda ostale vijesti poklapaju s ostalim izvorima.
Hrvatski kralj Stjepan 1. se niti u jednom drugom izvoru ne naziva još Volosclavus.
