http://www.newsweek.rs/srbija/70151-mnogo-smo-ljuti.html
Mnogo smo ljuti
Briga premijera zbog zvižduka. Ali cela Evropa ih je čula kao signal da nije sredio stvari kod kuće, što nam on neće oprostiti, ovako ili onako
Objavljeno: 15.02.2016. 08:56h
Foto: Aleksandar Vučić, Foto: Zorana Jevtić Kad se Mi naljutimo, teško nama. Sa Našeg blagog, stidljivog lica spada ležerni osmeh isto kao kada iz ležernih sakoa koje rado nosimo uđemo u odelo.
Premijer Srbije dobio je kamenice u Srebrenici i - ništa. Kao da su ga maslačkom gađali. Trči, udri, begaj, vadi kišobran, skidaj naočare i praštaj! Politika pomirenja, koju vodi u regionu, probila je gvozdenu zavesu i nema te uvrede koju neće da proguta kada su evropske integracije u pitanju.
Ali jedno su kamenice, a drugo kada se sa tribina u beogradskoj Kombank areni čuje gromoglasno „uaaa“ na pomen njegovog imena. To zloslutno „uaaa“, uz zvižduke, udarilo je Vučića teže od sveg srebreničkog kamenja, razbilo mu sve nade, iluzije i kombinacije do te mere da je nekoliko dana kasnije gotovo najavio vanredne parlamentarne izbore. Nećete da me volite, onda izvolite izbore! „Pa birajte bolje“, kako reče. A zna da nema boljih. Ni gorih.
Kao što Zoran Ðinđić, bar za svog kratkog premijerskog zemana, nije odlazio na koktele u strane ambasade, živa je istina da sadašnji premijer ne odlazi zvanično na sportske događaje, što bi trebalo da mu se računa kao plus. Ali nije to iz skromnosti, da sportistima ne bi ukrao šou. Video je za svog dugog političkog veka, od Miloševića do danas, da je svaki politički poraz počinjao zvižducima. Poučen sopstvenim iskustvom sa fudbalske utakmice Srbija - Albanija, gde su mu u kameru rekli šta su već rekli, sa dostojanstvom koje slobodno možemo da nazovemo „vučićevsko“, da se Vlasi ne dosete, prepustio je otvaranje vaterpolo manifestacije predsedniku Nikoliću. Predsednik je, takođe na svoj „nikolićevski“ način, okadio početak prvenstva, a na zvižduke sa tribina nije reagovao. Znajući da je naleteo na medveda, pravio se mrtav, što mu nije teško. Samo je kadionicu malo usmerio u tom pravcu, da se nečastivi smiri od njegovog miomirisa tamjanike, a mi mislili da je mahao. Da je do njega, skočio bi u bazen obučen, a prijalo bi mu, jelte.
Vaterpolo momčad Srbije razbila je Hrvate u nedelju 10. januara, ali je ekipa države Srbije u sastavu Nikolić, Vučić, Mali doživela potapanje, i to u bazenu kojim su se dičili kao da su ga sopstvenim rukama i parama pravili. Nikolić i Mali mirno su dotakli dno, ali premijer nije.
Cela Evropa gledala je kako mu zvižde na otvaranju Evropskog prvenstva u vaterpolu, na utakmici gde je pobeda Srbije ostala u senci zvižduka i Vučić nam to, pazite šta vam govorim, neće oprostiti.
Foto: Otvaranje Evropskog prvenstva u vaterpolu u Beogradu, Foto: Dado Đilas
Kratak fitilj
Briga njega šta mi mislimo o njemu. Svako naše propadanje predstavio je kao veliki uspeh svoje vladavine i to će raditi i dalje. Ali Evropa je videla ono što ne bi trebalo da vidi: nije sredio stvari kod kuće. Ne drži sve pod kontrolom. Nevažno mu je koliko je ljudi zviždalo, ali baš se čulo i zato je ljut.
Kaže da su se navijači loše predstavili „svetu“, a zapravo su rekli šta misle o njemu i njegovoj politici. Kaže da su hteli da budu „veliki mangupi i da naprave politički događaj“, a mangupira se on i pravi još veći politički događaj. Kaže da je narušen „ugled zemlje“, a narušen je njegov. Kaže da izbore „svi žele“, a znamo da o izborima niko ne razmišlja tako planski poput njega. Kaže da će odluku o izborima da donese „razgovarajući sa saradnicima“, a doneće je sam. Demagog u duši, lažno uvređen zbog jednog a istinski uvređen zbog drugog, žuri, što pre, da ga izglasaju oni što još misle da mogu da se ogrebu za posao, stan, kinticu, bilo šta.
Čovek koji suštinski vlada četiri godine, što je ogromno vreme, skoro dve godine se ne skida sa televizije, troši nam sate, dane, zamajavajući nas pričom o svemu i svačemu, troši nam život govoreći da će biti bolje, sada se unervozio. Do juče je na svakodnevnim konferencijama za štampu svaku novinarku Oliveru zvao Olja, svakom Petru obraćao se sa Pero, po amerikanski, intimno, sa poverenjem. Fitilj mu se sada skratio do te mere da je, reagujući na primedbu novinarke RTS da ne etiketira novinare sa „vaši“ i „naši“, Javnom servisu zamerio da je pristrasan.
„Nemojte da se ljutite, ja sam taj koji će se obraćati kako ja želim. Kritikujte koliko vam je volja. Što se tiče vašeg etiketiranja sa RTS, nije vam prvi put. Svaki put vi vaš posao radite, ja nemam ništa protiv toga i na svako pitanje ću da vam odgovorim, samo nemojte da mi oduzimate pravo.“
Nije novinarka bila ljuta, on je bio ljut. Što se RTS tiče, i premijer zna da tamo slobodno može da se zavali u fotelju, pa oni kao kritikuju, a on se kao brani. Baš po njegovom ukusu. Ali vrhunac demagogije je njegova teatralna molba da mu se „ne oduzima pravo da odgovori“! Usta nije zatvorio otkad je došao na vlast, nema sagovornika koga nije prekidao, upadao i oduzimao mu reč, a sada bi trebalo da ispadne da on nema slobodu govora! Izmili iz njega ono radikalsko čim ga sateraju u ćošak, pa je kenjkav kao dete kad mu rastu zubi.
Foto: Otvaranje Evropskog prvenstva u vaterpolu u Beogradu, Foto: Dado Đilas
Bez straha
Politički analitičar Ðorđe Vukadinović nazvao je ovakvo ponašanje infantilnim i neozbiljnim, a pretnju izborima kao dečju ljutnju. Primetio je da će se do 17. januara, kada se naprednjaci budu okupili na tu temu, premijer možda ohladiti od raspisivanja izbora ili će da pronađe neki ozbiljniji razlog.
I zaista, u petak je Vučić, vidno mirniji i ohlađen, „provukao narodu kroz uši“ da jedino što ga muči kad su izbori u pitanju jeste to vreme od „mesec ili više dana“ koje bismo izgubili u sprovođenju „ekonomskih reformi“. Ko u to veruje, neka veruje. Svi njegovi grandiozni ekonomski poduhvati zakopavaju Srbiju sve dublje, tako da on ne bi da stane. Kao bela ajkula, koja mora neprestano da pliva hraneći se, i premijer se otvorenih usta zahuktava ka malim i velikim ribama, sa tendencijom da ih proguta sve.
Potrebno mu je vreme i on ga kupuje stalnim obećanjima, uporno, sa ogromnom rezervom energije nekoga ko nikada ništa svojim rukama nije napravio i zaradio, već živeo od politike i prodaje magle.
Romantičarski raspoloženi posmatrači zvižduke na vaterpolo utakmici doživljavaju kao trenutak kada se narod konačno „oslobodio straha“ i više se ne boji da kaže šta misli i oseća. Možda je to i tačno, ali strah je apstraktna kategorija i straha se oslobađaju oni koji shvate da je strašnije živeti nego bojati se, da nemaju više šta da izgube. Poput Andrićevih znakova da „gubiti je teško dok se ne izgubi sve“, tako su i Srbi polagano gubili jedan po jedan zaštitni sloj „mereći izgubljeno veličinom preostalog“. A pošto im svakoga dana dolaze novi nameti, poskupljenja, pravila i propisi u Vučićevoj feudalnoj demokratiji, građani više nemaju snage da kalkulišu šta će im doneti novi dan i šta će neko još da izmisli da im život postane još gori.
Prema tome, neka se premijer naljuti do daske i neka slobodno raspiše te famozne izbore. Mi ništa ne možemo da izgubimo jer ništa i nemamo. On je taj koji ima sve i neka se kocka ako sme.
Piše: Ljilja Jorgovanović
................
Kao sto sam rekao kada se to desilo, Vucic to nikada nece oprostiti i svetice se. Ceo narod ce nastradati.