mislim da za zajednički život treba birati osobu sličnog karaktera, afiniteta, ideja, planova, interesovanja... dovoljno sposobnu i stabilnu da odgaja decu. mada se ovo nikad ne zna, ljudima se desi kvrc, zaljube se i sl, ali na stranu to...
ujedno sa takvom osobom zaboravite na strast, sem na početne varnice, znači sex se svodi jako brzo na naviku, inspiracija se gasi... pa se pitam šta je vrednije, bitnije. ovo prvo, zdravorazumski, samo mislim da nisam tip osobe koja bi se odrekla ovog drugog.
nemoj da me neko ubeđuje kako u mlakim i jednosmernim odnosima gde se famozne trzavice svode na planiranje današnjeg menija ili šta ćemo detetu obući ima bilo kakvu pespektivu po pitanju emocija. vrlo brzo, čak ni ne primetite se desi trenutak kada ne možete da gledate 'voljenu osobu', kada vam smeta u krevetu, kada vas nervira način na koji jede, ili obavlja svakodnevne aktivnosti... do trenutka kada ćete bežati iz kuće jer ne možete više da je gledate.
dakle, budimo pre svega praktični. ulazimo u zajednice gde nema ljubavi i u startu smo načisto koliko ćemo biti u stanju da podnesemo sranja od partnera. i nikako sa nekim sa kim će vam trebati dobar alibi da bi izašli iz kuće.