Ovo o cemu ja govorim nema veze sa Rostildima i njihovim planovima
Oni zagovaraju ovo a to vec imamo sada
http://www.galaksija.com/protokol1.htm
U početku društvenog uređenja oni su se potčinili gruboj i slijepoj sili; docnije zakonima, koji su u stvari ta ista sila, samo maskirana. Izvodim zaključak da je po zakonu prirode pravo u sili.
Politička sloboda je ideja, a ne fakt. Ovu ideju treba umjeti primjenjivati, kad je to potrebno, da se idejnim mamcem privuku narodne snage u svoju partiju, ako je ona namislila da slomi drugu partiju koja se nalazi na vlasti. Ovaj zadatak postaje lakši ako se protivnik i sam zarazi idejom slobode, takozvanim liberalizmom, te zbog ideje popustiti u svojoj moći. Tu će se i ispoljiti trijumf naše teorije: olabavljene i popuštene dizgine uprave onog časa, po zakonu bića, prihvata i prikuplja nova ruka, jer sljepa sila naroda ne može ni dana probaviti bez vođe i nova vlast samo zauzima mjesto stare koja je oslabila od liberalizma.
U naše vrijeme pojavila se vlast zlata koja je zamijenila liberale upravljače. Bilo je vrijeme kad je upravljala vjera. Ideja slobode je neostvarljiva, jer niko ne umije da se koristi njome umjereno. Treba samo za izvjesno vrijeme prepustiti narodu samoupravu i ona se ubrzo pretvara u razuzdanost. Od tog momenta počinju nicati međusobne rasprave, koje uskoro prelaze u društvene bitke, u kojima države gore i njihov značaj pretvara se u pepeo.
Da li se država raspada iznutra u vlastitim trzavicama, ili je unutrašnje nesuglasice bacaju pod vlast spoljašnjih neprijatelja, tek u svakom slučaju ona se može smatrati kao nepovratno propala; ona je pod našom vlašću. Despotizam kapitala, koji je sav u našim rukama, pruža joj slamćicu za koju se država, htjela ne htjela, mora držati; u protivnom slučaju ona se kotrlja u propast.
Onoga, koji bi po svojoj liberalnoj duši rekao, da su rezonovanja ovakve vrste nemoralna, ja ću da upitam: ako svaka država ima dva neprijatelja, i ako joj je u odnosu prema spoljnom neprijatelju dopušteno i ne smatra se za nemoralno da upotrebljava svakojake mjere u borbi, kao na primjer, neupoznavati neprijatelja sa planovima napada ili odbrane, napadati na njega noću ili sa neravnim brojem ljudi, zašto bi se onda takve mjere u odnosu prema gorem i opasnijem neprijatelju, rušiocu društvenog stroja i blagostanja, mogle nazvati i nedozvoljenim i nemoralnim?
Može li se zdrav, logičan um pouzdati da uspješno rukovodi gomilama pomoću razumnih ubjeđenja ili savjeta, kada su moguće protivrječnosti, pa ma i besmislene, ali koje se mogu učiniti prijatnije narodu koji površno shvata i razumjeva? Rukovodeći se isključivo sitnim strastima, praznovjericama, običajima, tradicijama, i sentimentalnim teorijama, ljudi u gomili i ljudi gomile podliježu partijskom cijepanju koje ometa svaki sporazum, čak i na podlozi potpuno razumnog savjeta i uvjerenja. Svaka odluka gomile zavisi od slučajne ili podmetnute većine, koja, zbog neznanja političkih tajni, donosi apsurdnu odluku koja unosi klicu anarhije u upravu.
Politika nema ničega zajedničkog sa moralom.
Vladalac koji se rukovodi moralom nije političar, te stoga nije ni čvrst na svome prijestolu. Ko hoće da upravlja mora pribjegavati i lukavstvu i licemjerstvu. Velike narodne osobine - otvorenost i poštenje - poroci su u politici, jer oni obaraju sa prestola bolje i sigurnije nego najači neprijatelj. Ove osobine treba da budu atributi gojskih država, mi pak ne moramo se rukovoditi njima.
Naše pravo je u sili. Riječ pravo je apstraktna i ničim nedokazana misao. Ta riječ ne znači više nego: dajte mi ono što hoću, da bih time pribavio dokaz da sam jači od vas.
Gdje počinje pravo? Gdje se ono završava?
