*BILJA*
Buduća legenda
- Poruka
- 32.188
Poniznost njihova na našim plecima
02. jun 2011. u 06.12
RATKO DMITROVIĆ: NE POSTOJI ZEMLJA KOJU MEĐUNARODNA ZAJEDNICA MANJE CENI A VIŠE PONIŽAVA OD SRBIJE
četvrtak, 02 jun 2011 07:29
Srbija za izručenje Miloševića ništa nije dobila, jer njeni vladari ništa nisu ni tražili. Osim onih pet miliona nagrade, za sebe lično, podeljenih na četiri dela.
./.
Ne računajući slučaj posleratne Nemačke, u savremenoj Evropi ne postoji zemlja koju takozvana međunarodna zajednica manje ceni a više ponižava od Srbije. To je odavno u sferi političke i društvene patologije. Sve što traže od Srbije - dobiju. I više od toga. Za uzvrat Srbija dobija samo nove i sve teže ucene.
Kada je ono Đinđićeva vlada izručila predsednika Miloševića Haškom tribunalu - što ni pre ni posle toga nikada nije uradila jedna država - običnom čoveku u Srbiji, vojvođanskom paoru, šumadijskom kalemaru, učinilo se da će živeti bolje jer prosta logika govori kad nešto daješ, a posebno kad daješ nešto tako krupno, najkrupnije, onda sigurno nešto i dobiješ.
Srbija za izručenje Miloševića ništa nije dobila, jer njeni vladari ništa nisu ni tražili. Osim onih pet miliona nagrade, za sebe lično, podeljenih na četiri dela.
Nakon Miloševića vladari „demokratske Srbije” poslali su haškoj nemani sve što može da se podvede pod politički, vojni i policijski vrh režima koji je prethodio njima - „demokratama”.
U Ševeningenu su završili generali: Ojdanić, Pavković, Lazarević, Perišić, Đorđević, Lukić... predsednik Milutinović. Onda su na red došli prekodrinski političari i vojnici: Martić, Mrkšić... Da ne spominjem pukovnike, majore, kapetane... razne Šljivančanine.
Iz Brisela su umesto nagrada stizali novi zahtevi, pretnje, ultimatumi. Još, još, još... urlala je gladna zver. Ali, mi... čulo se povremeno iz Beograda. Nema ali, još, još... ovo nije dovoljno. Hoćemo Karadžića i Mladića. Ali, mi... opet se čulo iz Beograda. Nema ali, nema Evrope dok Karadžić i Mladić ne budu u našim ćelijama.
Kao nagradu za poslušnost Beograda, velike sile početkom 2008. godine priznaju nezavisnost Kosova. Beograd uzvraća ljubav i nekoliko meseci kasnije hapsi i isporučuje Radovana Karadžića. Dovoljno? Ni govora, pritisci su bili sve jači; Radovana su pojeli za doručak. Mladića, hoćemo Mladića, brujalo je telefonskim žicama i odjekivalo po kabinetu predsednika Srbije.
Uhvaćen je, evo, i Mladić. Čekamo da se pojavi u sudnici Haškog tribunala, sa onim slušalicama na ušima, dvojicom krupnih momaka pored sebe, zbunjen kao i svi pre njega, pogleda uprtog u čoveka sa pelerinom, u predsednika sudskog veća. Pa valjda je sada dosta, reći će neko. Nije dosta.
Otvoreno, bez podrazumevajuće taktike mekog saopštavanja, jer znaju sa kim imaju posla, iz Brisela poručuju Beogradu da ne sanja o Evropi dok sa Kosovom ne uspostavi „dobrosusedske odnose”.
Kažu, ne morate formalno da priznate državu Kosovo, ali priznaćete njihove pasoše, granicu, njihovu carinu, vojsku, zakonodavstvo, diplome njihovih univerziteta... Zaboravićete da na Kosovu i Metohiji postoje Srbi i da je to ikada bilo u sastavu države Srbije.
Sve to prihvatiće ovi u Beogradu, veći deo već jesu, i saopštiće odavno sluđenom narodu da je to još jedna pobeda, još jedno dostignuće „demokratske Srbije”.
Paralelno sa tim doći će i zahtev da se Raškoj oblasti -Sandžaku- tamo gde su muslimani u većini, podari teritorijalno-politička autonomija. I to će prihvatiti, kao što su ekspresno doneli Statut Vojvodine, kao što su po naređenju izglasali Rezoluciju o Srebrenici.
Da li je moguće da Srbija za sva nabrojana poniženja i poniznosti nije dobila bukvalno ništa? Dobila je - belu šengensku listu. Sad Srbi mogu slobodno da putuju po Evropi. Sa onih 300 evra mesečne plate, koja im nije dovoljna ni za hranu.
Izvor Vesti 01. 06. 2011.
02. jun 2011. u 06.12
RATKO DMITROVIĆ: NE POSTOJI ZEMLJA KOJU MEĐUNARODNA ZAJEDNICA MANJE CENI A VIŠE PONIŽAVA OD SRBIJE
četvrtak, 02 jun 2011 07:29
Srbija za izručenje Miloševića ništa nije dobila, jer njeni vladari ništa nisu ni tražili. Osim onih pet miliona nagrade, za sebe lično, podeljenih na četiri dela.
./.
Ne računajući slučaj posleratne Nemačke, u savremenoj Evropi ne postoji zemlja koju takozvana međunarodna zajednica manje ceni a više ponižava od Srbije. To je odavno u sferi političke i društvene patologije. Sve što traže od Srbije - dobiju. I više od toga. Za uzvrat Srbija dobija samo nove i sve teže ucene.
Kada je ono Đinđićeva vlada izručila predsednika Miloševića Haškom tribunalu - što ni pre ni posle toga nikada nije uradila jedna država - običnom čoveku u Srbiji, vojvođanskom paoru, šumadijskom kalemaru, učinilo se da će živeti bolje jer prosta logika govori kad nešto daješ, a posebno kad daješ nešto tako krupno, najkrupnije, onda sigurno nešto i dobiješ.
Srbija za izručenje Miloševića ništa nije dobila, jer njeni vladari ništa nisu ni tražili. Osim onih pet miliona nagrade, za sebe lično, podeljenih na četiri dela.
Nakon Miloševića vladari „demokratske Srbije” poslali su haškoj nemani sve što može da se podvede pod politički, vojni i policijski vrh režima koji je prethodio njima - „demokratama”.
U Ševeningenu su završili generali: Ojdanić, Pavković, Lazarević, Perišić, Đorđević, Lukić... predsednik Milutinović. Onda su na red došli prekodrinski političari i vojnici: Martić, Mrkšić... Da ne spominjem pukovnike, majore, kapetane... razne Šljivančanine.
Iz Brisela su umesto nagrada stizali novi zahtevi, pretnje, ultimatumi. Još, još, još... urlala je gladna zver. Ali, mi... čulo se povremeno iz Beograda. Nema ali, još, još... ovo nije dovoljno. Hoćemo Karadžića i Mladića. Ali, mi... opet se čulo iz Beograda. Nema ali, nema Evrope dok Karadžić i Mladić ne budu u našim ćelijama.
Kao nagradu za poslušnost Beograda, velike sile početkom 2008. godine priznaju nezavisnost Kosova. Beograd uzvraća ljubav i nekoliko meseci kasnije hapsi i isporučuje Radovana Karadžića. Dovoljno? Ni govora, pritisci su bili sve jači; Radovana su pojeli za doručak. Mladića, hoćemo Mladića, brujalo je telefonskim žicama i odjekivalo po kabinetu predsednika Srbije.
Uhvaćen je, evo, i Mladić. Čekamo da se pojavi u sudnici Haškog tribunala, sa onim slušalicama na ušima, dvojicom krupnih momaka pored sebe, zbunjen kao i svi pre njega, pogleda uprtog u čoveka sa pelerinom, u predsednika sudskog veća. Pa valjda je sada dosta, reći će neko. Nije dosta.
Otvoreno, bez podrazumevajuće taktike mekog saopštavanja, jer znaju sa kim imaju posla, iz Brisela poručuju Beogradu da ne sanja o Evropi dok sa Kosovom ne uspostavi „dobrosusedske odnose”.
Kažu, ne morate formalno da priznate državu Kosovo, ali priznaćete njihove pasoše, granicu, njihovu carinu, vojsku, zakonodavstvo, diplome njihovih univerziteta... Zaboravićete da na Kosovu i Metohiji postoje Srbi i da je to ikada bilo u sastavu države Srbije.
Sve to prihvatiće ovi u Beogradu, veći deo već jesu, i saopštiće odavno sluđenom narodu da je to još jedna pobeda, još jedno dostignuće „demokratske Srbije”.
Paralelno sa tim doći će i zahtev da se Raškoj oblasti -Sandžaku- tamo gde su muslimani u većini, podari teritorijalno-politička autonomija. I to će prihvatiti, kao što su ekspresno doneli Statut Vojvodine, kao što su po naređenju izglasali Rezoluciju o Srebrenici.
Da li je moguće da Srbija za sva nabrojana poniženja i poniznosti nije dobila bukvalno ništa? Dobila je - belu šengensku listu. Sad Srbi mogu slobodno da putuju po Evropi. Sa onih 300 evra mesečne plate, koja im nije dovoljna ni za hranu.
Izvor Vesti 01. 06. 2011.







