Udati se, a ne promeniti prezime

dakle,
koja je to famozna razlika izmedju braka i ozbiljne veze osim formalnosti?
... i toga sto ce te selo ogovarati ako imas vise brakova, za razliku od ozbiljnih veza

Па формалност, велике разлике баш и нема, само што мени брак делује мало озбиљније. А када се брак заврши, долази до развода који може да се одужи, па свађа за имовину, децу....... Али овде није реч о озбиљним везама, већ о браку. Ако двоје живе невенчано, жена ни не мења презиме, тако да то ни не дотиче тему. Мени није нормално венчавати се ко зна колико пута, пролазити кроз развод, свађе око имовине и сл. Не видим поенту у скупљању пропалих бракова. Ако не умеш да одржиш брак, мани се формалности, живи са ким хоћеш, кад те смори разиђеш се и готово. Много је лакше разићи се него развести. Па моји нису венчани, а живе заједно већ 30 година, папир ништа не значи и немам ништа против тога јер сам одрасла у таквој породици и то ми је нормално. Али понављам, овде говоримо о браку и у њега не треба олако улазити управо због формалности која следи ако брак не успе и пакла који може да уследи.

А најмање је важно шта ће село да каже! :)
 
Skoro sam bila u nekom vecem drustvu i pricalo se o svemu i svacemu i ja onako rekoh da sam ja drugog prezimena,tj da su moja deca i moj muz L....,a ja Gr...na sta je nastao tajac.Pa kako to?!Cak je bila i jedna razvedena koja i dalje nosi muzevljevo prezime,kao ne moze da zamisli da se preziva razlicito od dece?A ja sam oduvek znala duboko u srcu,jos kao klinka da necu menjati prezime,jer sam smatrala da je dovoljno sto sam nekom poklonila ljubav,a da identitet ne mogu!!Ja sam D.G., i svi me tako znaju,osecala bih se kao neka druga licnost,kao do sada sam bila ova a sada sam neka druga??A posle opet sa nekim drugim,trecim muzem neka treca...ja tako gledam na to i ne ocekujem da me neko shvati,najbitnije mi je da je moj partner to razumeo i da postuje moj stav..tako da nismo ni vencani,jer kada me je pitao da se udam za njega,ja sam mu odgovorila potvrdno i da nisu potrebni nikakvi papiri i pecati jer je dovoljna moja rec...i tako zivimo 14 g. i nikada mi to nije zasmetalo,to je moj izbor i ja bih bila vrlo nesrecna i dzangrizava zenturaca da sam se povinovala necemu sto iz dna duse ne zelim...cini mi se da nam je veza jaca od potpisanih brakova,a da smo imali krize,imali smo....ali smo ih hrabro prevazisli...kad jedan padne ovaj drugi ga podigne...a deca...ma nista nije komplikovano,potpisao da je otac,jos smo se i smejali kod maticara,kad vadim pasos,oboje idemo u MUP,u skoli niko ne pita zasto mama potpise prezimenom koje nije detetovo,cak me ni deca ne pitaju nista,shvatili su to kao normalno..ja sam dosta sigurna u sebe,a i mogu sama tako da se ne bojim da budem ostavljena...elem,da rezimiram: kada covek ima izbora u bilo cemu onda treba to svoje pravo da iskoristi.Jer uzimanjem muzevljevog prezimena,zena kaze ja sam g-dja tog i tog,znaci njegovo vlasnistvo,nema vise moga identiteta,a kada se razvedu onda sam opet ona stara...znaci ovo je samo moje misljenje i na ovoj temi smatram da niko nije u pravu...
 
Skoro sam bila u nekom vecem drustvu i pricalo se o svemu i svacemu i ja onako rekoh da sam ja drugog prezimena,tj da su moja deca i moj muz L....,a ja Gr...na sta je nastao tajac.Pa kako to?!Cak je bila i jedna razvedena koja i dalje nosi muzevljevo prezime,kao ne moze da zamisli da se preziva razlicito od dece?A ja sam oduvek znala duboko u srcu,jos kao klinka da necu menjati prezime,jer sam smatrala da je dovoljno sto sam nekom poklonila ljubav,a da identitet ne mogu!!Ja sam D.G., i svi me tako znaju,osecala bih se kao neka druga licnost,kao do sada sam bila ova a sada sam neka druga??A posle opet sa nekim drugim,trecim muzem neka treca...ja tako gledam na to i ne ocekujem da me neko shvati,najbitnije mi je da je moj partner to razumeo i da postuje moj stav..tako da nismo ni vencani,jer kada me je pitao da se udam za njega,ja sam mu odgovorila potvrdno i da nisu potrebni nikakvi papiri i pecati jer je dovoljna moja rec...i tako zivimo 14 g. i nikada mi to nije zasmetalo,to je moj izbor i ja bih bila vrlo nesrecna i dzangrizava zenturaca da sam se povinovala necemu sto iz dna duse ne zelim...cini mi se da nam je veza jaca od potpisanih brakova,a da smo imali krize,imali smo....ali smo ih hrabro prevazisli...kad jedan padne ovaj drugi ga podigne...a deca...ma nista nije komplikovano,potpisao da je otac,jos smo se i smejali kod maticara,kad vadim pasos,oboje idemo u MUP,u skoli niko ne pita zasto mama potpise prezimenom koje nije detetovo,cak me ni deca ne pitaju nista,shvatili su to kao normalno..ja sam dosta sigurna u sebe,a i mogu sama tako da se ne bojim da budem ostavljena...elem,da rezimiram: kada covek ima izbora u bilo cemu onda treba to svoje pravo da iskoristi.Jer uzimanjem muzevljevog prezimena,zena kaze ja sam g-dja tog i tog,znaci njegovo vlasnistvo,nema vise moga identiteta,a kada se razvedu onda sam opet ona stara...znaci ovo je samo moje misljenje i na ovoj temi smatram da niko nije u pravu...
Ma poenta je u tome sto ako nosis svoje prezime, bilo kome ko ti ne poznaje muza si usjedelica. Sretnes koleginicu sa faksa a ona ti iza ledja cini :zcepanje: vidi ove, stara djevojka
Ili jos gore, razvedes se pa pricaju kako em nisi udana em imas kopile

zato se neke tako grcevito bore za... tradiciju :mrgreen: selo prica, bruka velika
 
Skoro sam bila u nekom vecem drustvu i pricalo se o svemu i svacemu i ja onako rekoh da sam ja drugog prezimena,tj da su moja deca i moj muz L....,a ja Gr...na sta je nastao tajac.Pa kako to?!Cak je bila i jedna razvedena koja i dalje nosi muzevljevo prezime,kao ne moze da zamisli da se preziva razlicito od dece?A ja sam oduvek znala duboko u srcu,jos kao klinka da necu menjati prezime,jer sam smatrala da je dovoljno sto sam nekom poklonila ljubav,a da identitet ne mogu!!Ja sam D.G., i svi me tako znaju,osecala bih se kao neka druga licnost,kao do sada sam bila ova a sada sam neka druga??A posle opet sa nekim drugim,trecim muzem neka treca...ja tako gledam na to i ne ocekujem da me neko shvati,najbitnije mi je da je moj partner to razumeo i da postuje moj stav..tako da nismo ni vencani,jer kada me je pitao da se udam za njega,ja sam mu odgovorila potvrdno i da nisu potrebni nikakvi papiri i pecati jer je dovoljna moja rec...i tako zivimo 14 g. i nikada mi to nije zasmetalo,to je moj izbor i ja bih bila vrlo nesrecna i dzangrizava zenturaca da sam se povinovala necemu sto iz dna duse ne zelim...cini mi se da nam je veza jaca od potpisanih brakova,a da smo imali krize,imali smo....ali smo ih hrabro prevazisli...kad jedan padne ovaj drugi ga podigne...a deca...ma nista nije komplikovano,potpisao da je otac,jos smo se i smejali kod maticara,kad vadim pasos,oboje idemo u MUP,u skoli niko ne pita zasto mama potpise prezimenom koje nije detetovo,cak me ni deca ne pitaju nista,shvatili su to kao normalno..ja sam dosta sigurna u sebe,a i mogu sama tako da se ne bojim da budem ostavljena...elem,da rezimiram: kada covek ima izbora u bilo cemu onda treba to svoje pravo da iskoristi.Jer uzimanjem muzevljevog prezimena,zena kaze ja sam g-dja tog i tog,znaci njegovo vlasnistvo,nema vise moga identiteta,a kada se razvedu onda sam opet ona stara...znaci ovo je samo moje misljenje i na ovoj temi smatram da niko nije u pravu...

Pa šta tu fali?
Ja bog-me kad se udam, pa kažem, ja sam ta i ta... :hvala: ima srce da mi bude puno...
Baš ću biti ponosna, što sam supruga tog čoveka...:andjeo::zaljubljena:
 
Skoro sam bila u nekom vecem drustvu i pricalo se o svemu i svacemu i ja onako rekoh da sam ja drugog prezimena,tj da su moja deca i moj muz L....,a ja Gr...na sta je nastao tajac.Pa kako to?!Cak je bila i jedna razvedena koja i dalje nosi muzevljevo prezime,kao ne moze da zamisli da se preziva razlicito od dece?A ja sam oduvek znala duboko u srcu,jos kao klinka da necu menjati prezime,jer sam smatrala da je dovoljno sto sam nekom poklonila ljubav,a da identitet ne mogu!!Ja sam D.G., i svi me tako znaju,osecala bih se kao neka druga licnost,kao do sada sam bila ova a sada sam neka druga??A posle opet sa nekim drugim,trecim muzem neka treca...ja tako gledam na to i ne ocekujem da me neko shvati,najbitnije mi je da je moj partner to razumeo i da postuje moj stav..tako da nismo ni vencani,jer kada me je pitao da se udam za njega,ja sam mu odgovorila potvrdno i da nisu potrebni nikakvi papiri i pecati jer je dovoljna moja rec...i tako zivimo 14 g. i nikada mi to nije zasmetalo,to je moj izbor i ja bih bila vrlo nesrecna i dzangrizava zenturaca da sam se povinovala necemu sto iz dna duse ne zelim...cini mi se da nam je veza jaca od potpisanih brakova,a da smo imali krize,imali smo....ali smo ih hrabro prevazisli...kad jedan padne ovaj drugi ga podigne...a deca...ma nista nije komplikovano,potpisao da je otac,jos smo se i smejali kod maticara,kad vadim pasos,oboje idemo u MUP,u skoli niko ne pita zasto mama potpise prezimenom koje nije detetovo,cak me ni deca ne pitaju nista,shvatili su to kao normalno..ja sam dosta sigurna u sebe,a i mogu sama tako da se ne bojim da budem ostavljena...elem,da rezimiram: kada covek ima izbora u bilo cemu onda treba to svoje pravo da iskoristi.Jer uzimanjem muzevljevog prezimena,zena kaze ja sam g-dja tog i tog,znaci njegovo vlasnistvo,nema vise moga identiteta,a kada se razvedu onda sam opet ona stara...znaci ovo je samo moje misljenje i na ovoj temi smatram da niko nije u pravu...

:klap::super: i ja tako mislim:)
 
Ja sam od onih sto nije ni dodala muzevo, nego zadrzala svoje
I ne nosi burmu jer mi bas i nije neki modni detalj
Samo verenicki prsten jer mi se svidja a ne zato sto me podseca da sam se "zigosala"
I ne vidim problem u tome
Nit se moja privrzenost time meri, niti sam postala bolji ili gori covek od dana te hm... registracije...nit sam gazda (al se trudim i trudila bih se da budem i sa njegovim prezimenom :zper:). Ponosna sam, ako jesam, na sebe i na nas odnos a nas brak - ko i da ne postoji u tom formalnom smislu
 
Svidelo bi mi se kada bi ta osoba prihvatila moje prezime,kao što bi prihvatila dodir moje ruke,prvi poziv u bioskop,zajednički sladoled možda ...
Tako mislim jer mi se to sviđa nekako mi govori da tada prihvata i mene,ne mislim da time nekog ugrožavam želim da mu srušim samostalnost,podčinim ga u želji da mi robuje,jednostavno bih voleo da se to tako desi a ubeđivati se oko toga je glupo onda verovatno to i nije ta osoba ako misli da je time ugrožavam.
 
Svidelo bi mi se kada bi ta osoba prihvatila moje prezime,kao što bi prihvatila dodir moje ruke,prvi poziv u bioskop,zajednički sladoled možda ...
Tako mislim jer mi se to sviđa nekako mi govori da tada prihvata i mene,ne mislim da time nekog ugrožavam želim da mu srušim samostalnost,podčinim ga u želji da mi robuje,jednostavno bih voleo da se to tako desi a ubeđivati se oko toga je glupo onda verovatno to i nije ta osoba ako misli da je time ugrožavam.
pa prihvati ti njeno prezime onda :dontunderstand:
 
Što alarm?
Pa muškarac se oseća veliko kada žena uzme njegovo prezime... to im imponuje...
E sad... svaka žena zna šta je za nju najbolje...
Neke vole da budu glavne, pa da zadrže svoje prezime...

Alarm bi mi se uključio u smislu da on možda posle stupanja u brak očekuje da sve bude po njegovom. Ipak se i oni više trude u toku zabavljanja, prave kompromise, a posle venčanja dobiju tu sigurnost da je žena uvek uz njih i da sad oni diktiraju pravila.
 
Skoro sam bila u nekom vecem drustvu i pricalo se o svemu i svacemu i ja onako rekoh da sam ja drugog prezimena,tj da su moja deca i moj muz L....,a ja Gr...na sta je nastao tajac.Pa kako to?!Cak je bila i jedna razvedena koja i dalje nosi muzevljevo prezime,kao ne moze da zamisli da se preziva razlicito od dece?A ja sam oduvek znala duboko u srcu,jos kao klinka da necu menjati prezime,jer sam smatrala da je dovoljno sto sam nekom poklonila ljubav,a da identitet ne mogu!!Ja sam D.G., i svi me tako znaju,osecala bih se kao neka druga licnost,kao do sada sam bila ova a sada sam neka druga??A posle opet sa nekim drugim,trecim muzem neka treca...ja tako gledam na to i ne ocekujem da me neko shvati,najbitnije mi je da je moj partner to razumeo i da postuje moj stav..tako da nismo ni vencani,jer kada me je pitao da se udam za njega,ja sam mu odgovorila potvrdno i da nisu potrebni nikakvi papiri i pecati jer je dovoljna moja rec...i tako zivimo 14 g. i nikada mi to nije zasmetalo,to je moj izbor i ja bih bila vrlo nesrecna i dzangrizava zenturaca da sam se povinovala necemu sto iz dna duse ne zelim...cini mi se da nam je veza jaca od potpisanih brakova,a da smo imali krize,imali smo....ali smo ih hrabro prevazisli...kad jedan padne ovaj drugi ga podigne...a deca...ma nista nije komplikovano,potpisao da je otac,jos smo se i smejali kod maticara,kad vadim pasos,oboje idemo u MUP,u skoli niko ne pita zasto mama potpise prezimenom koje nije detetovo,cak me ni deca ne pitaju nista,shvatili su to kao normalno..ja sam dosta sigurna u sebe,a i mogu sama tako da se ne bojim da budem ostavljena...elem,da rezimiram: kada covek ima izbora u bilo cemu onda treba to svoje pravo da iskoristi.Jer uzimanjem muzevljevog prezimena,zena kaze ja sam g-dja tog i tog,znaci njegovo vlasnistvo,nema vise moga identiteta,a kada se razvedu onda sam opet ona stara...znaci ovo je samo moje misljenje i na ovoj temi smatram da niko nije u pravu...
ko sam ja...:tease:
ja sam izgubljena u svemiru.....
sve je bilo u redu dok sam imala svoje prezime...sad kad imam drugo nemam vise svoj identitet....lutam svetom ne znam ko sam...sta sam....:rida:
niko od nas nije vlanistvo ni svog muza ni svojih roditelja......
ja sam prva koja je bila u fazonu da nece da se uda....moj muz i ja smo pravili dete pre braka.....mislili smo da cemo ziveti u vanbracnoj zajednici.........kad je doslo do braka bila sam ubedjena da zadrzavam svoje prezime.....u trenutku kad sam trebala da se odlucim bilo mi ne bitno da li je njegovo 3...6 ili 12......da li ce on moje....
moj identitet nije ugrozen....ja znam ko sam a i ljudi oko mene......nije mi se promenilio prodicno stablo....nije njegov otac postao moj.....ja sam ja zvala se ili prezivala kako god.....
 
Alarm bi mi se uključio u smislu da on možda posle stupanja u brak očekuje da sve bude po njegovom. Ipak se i oni više trude u toku zabavljanja, prave kompromise, a posle venčanja dobiju tu sigurnost da je žena uvek uz njih i da sad oni diktiraju pravila.

Potpisujem. Ako je brak prezime i ako nema ljubavi, tolerancije, razumevanja i ako ih veže samo prezime onda to nije ono što ja želim..
 
ima dosta od tada... secam se da sam rekla ovo mi je jedinstvena shansa da se udam i uzela sam "to" prezime...:mrgreen: par godina kasnije sam se bash udala ali nisam promenila prezime... naravno, nismo se venchavali... zatim smo se razishli i josh uvek imam isto prezime... neshto mi je skoro palo na pamet kako bih prezime koje imam zadrzala i u sluchaju da se "stvarno" razvedem od ovog chije je... mozda zato shto sam lenja da menjam papirologiju, mozda zato shto sam se na njega navikla, a mozda zato shto me zabavlja da nosim prezime koje u stvari nije moje...:p
 
Uzela sam prezime svoga muza, kad smo vec ekipa, nek se i isto prezivamo. Nisam nista manje cerka svojih roditelja zato sto se vise ne prezivam kao oni.
A sa promenom dokumenata zaista jeste gnjavaza. Kad sam konacno sve izmenjala rekla sam muzu da cu zadrzati njegovo prezime i ako se nedajboze razvedemo.
 
Uzela sam prezime svoga muza, kad smo vec ekipa, nek se i isto prezivamo. Nisam nista manje cerka svojih roditelja zato sto se vise ne prezivam kao oni.
A sa promenom dokumenata zaista jeste gnjavaza. Kad sam konacno sve izmenjala rekla sam muzu da cu zadrzati njegovo prezime i ako se nedajboze razvedemo.

Jao, i ja isto, i iz istog razloga! Mada, po istom rezonu, da se sad udajem, iz tog istog razloga bih zadržala svoje prezime... ;)
 

Back
Top