Kopam iz sjecanja...otac se nekad davno bavio lovom...fazani, zechevi...nikad nisam shvatila shta je tu zanimljivo...svaki put bi pozeljela da se vrati bez ulova...njima je bilo do druzenja...briga o lovishtu...prihranjivanje...psi i vechere...manje vishe zima odradi svoje...i glad...ili predatori...zakon prirode je surov...pitanje, zashto ovo pishem? Neshto mi se sazalilo kad prochitah, neduzne zivotinje...jer, zaista''opravdano''je ubijati zbog hrane...te zivotinje su''duzne''...nisam vegeterijanac...ali, ipak...stotine kokoshaka okachene za noge, koje krecu na poslednje putovanje, za tili chas na kraju trake tijela bez perja u plastichnim kesama...mrshavi konji tuznoga pogleda, otkupljeni za sitan novac, jer nisu vishe nizashta, chekaju da postanu gurmanski proizvod u krugu neke od fabrika kobaja...ogromne svinje, shto u strahu vrishte, pokushavaju da zbrishu i kratak srujni shok i trup okachen za noge polako se dize uvis da predje u fazu iskrvarenja...telad gajena u mraku...kokoshi shto, skoro da nemaju mogucnosti rashiriti krila u zbijenom prostoru, nikad nisu vidjela Sunce...drage kravice, shto vishe nisu ekonomski isplative za hranjenje ili sterilne...cao, kravice...bolesne, koje padnu i traktor koji ih vuche za noge guleci ih o beton...da ispred shtalice poslednji put vide dan, jer su zivot provele na betonu u stojecem ili lezecem polozaju...kad''crknu''lesh kao naduvan balon krasi ulaz , dok ga ne odnesu...to je nekad bila krava...itd...itd...nadam se da razumijete shta sam htjela reci...divlje, zao mi je...zao mi je jednako i ovih drugih...stotine konzervi, virshlica,pashtetica nas gleda sa bezbroj ochiju sa rafova...i to je normalno