Postojanje bosanskog i hercegovačkog identiteta nije povezano s vjerskom pripadnošću
Religija je samo jedan od elemenata koji oblikuju identitet. Ljudi su tokom cijele historije mijenjali vjerske pripadnosti, a identiteti su mnogo više od religije.
Kad savladaš ovu lekciju, možemo dalje razgovarati.
Ovo je besmisleno.
U europskom kontekstu, nemoguće je biti pripadnikom više raznih konfesija.
Npr. Nijemci nisu bili narod do prihvaćanja krpšćanstva, a tek od kristalizacije oko zapadnog kršćanstva postali su narod. Podjela na katolike i protestante ne mijenja na činjenici da imaju isti kontinuitet identiteta.
Da je neki dio Nijemaca prešao na islam ili hinduizam- bio bi izlučen iz njemačkog korpusa, što je prirodno.
Isto se Rusima i istočnim kršćanstvom, te Srbima.
Pojam Srbin i pravoslavac su istovjetni, i Srbi katolici su zanimljiv, no efemerni fenomen kraja 19. i početka 20. st. Slično s Hrvatima pravoslavcima.
Muslimani u BH su zaseban narod, no na bliskoistočni način, i nemaju identitetski kontinuitet s bilo čim predosmanskim. Zabluda eurocentričnoga svjetonazora je što kolektive razvrstava po (govornom) jeziku, dok za istočnjake to jednostavno ne vrijedi. To se odnosi ne samo na Židove, nego i na druge vjersko-narodne grupe tipa Mandejaca i sl., koji su pisali i na svojim semitskim jezicima, na grčkom itd.
Bošnjani jesu bili srednjovjekovni polu-narod, identitetski krajnji istočni rub zapada, no od 15. st. nadalje jasna diferencijacija je po konfesiji. Jedino katolici, i to preko pismenoga dijela franjevačkoga reda, čuvaju okrnjeni spomen ba Bosnu od 1000.- 1450., okvirno. Muslimani ne, nego uništavaju i zatiru sve što je katoličko bosansko, a to je golema većina svega do Turaka. Pravoslavci imaju srpski, skoro isključivo vjerski, ali i ranonacionalno-kulturni u manastirima gdje se njeguje produžena srpska srednjovjekovna kultura.
Nema nikakvog povijesnoga sjećanja na bilo što starobosansko kod muslimana i pravoslavnih, iako su se dijelovi održali mehanički neko vrijeme, o čemu je jasno pisao Srećko Džaja.
https://ivanlovrenovic.com/clanci/b...ovrenovic-polemika-o-kulturnom-identitetu-bih
.............................................
S osmanskim osvojenjem propada Bosansko kraljevstvo i kancelarija bosanskih kraljeva. Ali srednjovjekovnu bosansku dvojezičnu i dvoalfabetsku pismenost prenose i dalje razvijaju u osmanskom razdoblju bosanski franjevci – u čemu ih ne slijedi ni islamizirano ni doseljeno pravoslavno pučanstvo.
Islamizirano pučanstvo na kulturnom planu najbrže se oprostilo s kulturom stećaka. Naime, do sredine 16. stoljeća uz islamske nadgrobne nišane nebosanskoga podrijetla susrećemo i
sinkretističke stećke s ćiriličkim natpisima, a onda se ta sepulkralna kultura među bosanskim muslimanima gasi. A već potkraj 15. stoljeća domaće muslimansko pučanstvo počinje arapskim pismom ispisivati slavenske odnosno bosanske tekstove (tzv.
alhamijâdo-književnost). A kada su napustili zapadnu ćirilicu ili bosančicu, još nije istraženo. Pozivanje na ćirilička pisma osmanskih graničnih postaja upućena u 17, 18. i 19. stoljeću susjedima na mletačkom i austrijskom teritoriju nesigurno je, jer su se osmanski zapovjednici u tim slučajevima služili kršćanskim podanicima kao pisarima. Napokon, muslimanski zastupnici u Bosanskom saboru 1911. zalagali su se ne za ćirilicu nego za arabicu , a bošnjačko-muslimansko povijesno pisanje počinje se zanimati za bosansko srednjovjekovlje tek nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878.
Pravoslavno pučanstvo koje se tijekom osmanskih ratova naselilo u BiH i dijelove Hrvatske živjelo je u kulturnom obrascu Srpske pravoslavne crkve, obilježenu kultom srednjovjekovnih srpskih vladara, i staroslavenske crkvene pismenosti, udaljene od pučkoga jezika. Ipak su kontakti s kulturnim obrascima zatečenim u BiH ostavili tragove i na praksu Srpske pravoslavne crkve i njezinih pripadnika. Tako se SPC služila liturgijskim kodeksima iščezle Crkve bosanske opskrbivši ih vlastitim bilješkama , a kultura stećaka bila je razvijena među pravoslavnim Vlasima u istočnoj Hercegovini intenzivno u 15. i 16. stoljeću , a sporadično i u osamnaestom.
Za razliku od Srpske pravoslavne crkve i njezinih bosansko-hercegovačkih pripadnika, koji nisu njegovali nikakvu političku ni kulturnu tradiciju bosanskoga srednjovjekovlja, te bosansko-hercegovačkih muslimana koji su reminiscencije na bosansko srednjovjekovlje razmjerno brzo napustili, bosansko-hercegovački katolici, u okvirima i mogućnostima Bosanske franjevačke provincije, cijelo su osmansko razdoblje njegovali bosanske srednjovjekovne političke i kulturne tradicije: kulturu stećaka u likovno reduciranim oblicima sve do početka 20. stoljeća , a političko srednjovjekovlje uporabom srednjovjekovne političke terminologije i čuvanjem uspomene na srednjovjekovne bosanske vladare, sve do modernih nacionalnih pokreta pa i nakon toga. Istodobno dvojezičnom pismenošću (bosaničkom i latiničkom) – nastalom već u srednjem vijeku, kako je već rečeno – intenziviraju kulturne veze s Hrvatima u Dalmaciji, Dubrovniku i Slavoniji, odnosno prema zajedničkim kulturnim obrascima sudjeluju u izgradnji hrvatske jezične i književne kulture od 16. stoljeća.
