Pa pre ce to biti , nego Zrínyi Miklós da je hrvat

Kakav idiotizam majko mila
Hrvatski ban Nikola Šubic Zrinski
Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, N. Š. Zrinski ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se je proslavio god. 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Gradani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreci da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišiceve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. prosinca 1542. izabrao za HRVATSKOG bana.
Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. God. 1556. N. Š. Zrinski se odrekao banske casti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdedija za novog bana. Kralj Ferdinand je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvecoj milosti imenujuci ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.
Godine 1566. sultan Sulejman II. krece s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Bec i potom citavu Europu. Tako Sulejman II. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare racune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obecaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim rijecima: "Ja Nikola knez Zrinski obecavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada necu ostaviti, nego da cu s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"
Opsada je pocela 5. kolovoza i trajala je punih pet tjedana. Kako se je sigetska posada junacki branila i pri tom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolovic (Srbin) poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obecao da ce mu darovati citavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Medimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, madarskom i njemackom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa ce ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoc, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.
Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseci teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman II. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolovic vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su ocekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junacki poginuli "skupo prodajuci" svoje živote.
To junacko djelo Zrinskog ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje citave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim "Leonidom". Cetvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a medu njima su bili necak N. Š. Zrinskog Gašpar Alapic, te komornik Franjo Crnko koji je kasnije na hrvatskom, njemackom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili preko 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Bec i Europu.
Nikola Šubic Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" zauvijek je ostao živjeti u hrvatskim srcima, a danas ga osim nas Hrvata i Madari smatraju svojim nacionalnim junakom.
Šubići, jedno od dvanaest starohrvatskih plemena i hrvatska velikaška obitelj proistekla iz plemenskog starješinskog ustroja. Plemenski starješine imali su značajnu ulogu u konstituiranju i postojanju nezavisne i suverene srednjovjekovne hrvatske države, imajući pravo birati kralja, te niz stoljeća kao istaknuti feudalci bili utjecajni u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu zemlje.
Kao pripadnici jednog od autohtonih starohrvatskih plemena, Šubići su naseljavali i posjedovali područje velikog dijela današnjih Ravnih kotara i Bukovice, zapadno od rijeke Krke, u zaleđu Dalmacije. Sjedište im je bilo u Bribiru u istoimenoj župi (u rimsko doba tu je bio municipij Varvaria), pa su po njemu gospodari utvrde u Bribiru i cijelog tog prostranog područja u povijesnim dokumentima poznati najprije kao „bribirski župani“ (latinski: iupanus), još od vremena hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058-1074.), a poslije kao knezovi Bribirski (latinski: nobiles, comites ili principes Breberienses).
Tvrđava Bribir, smještena na uzvisini iznad plodnog polja, nalazeći se dvanaestak kilometara sjeverozapadno od Skradina, dominirala je strateškim pravcima toga područja, i tko ju je posjedovao, imao je kontrolu svih puteva koji su s mora vodili u unutrašnjost. Osim nje, Šubići su stekli i dvije obližnje utvrde na tom području, Ostrovicu i Skradin, koje su također bile na dobrom strateškom položaju.
S obzirom na brojnost pripadnika plemenitog roda Šubića, tijekom njihove vladavine nastalo je i niz ogranaka. Povijesni izvori navode da su, osim već spomenute obitelji Zrinski, u 14. i 15. stoljeću postojali sljedeći ogranci: Slavogostići, Ugrinići, Stipanići, Miserići, Markovići, Stojšići, Banići, Nikolići, Obradići i Krivačići. Nasljednici ovih potonjih kasnije se javljaju kao knezovi Peranski, koji prema nekim izvorima izumiru 1786. godine. Osim toga, jedna grupa Bribiraca postala je zadarskim građanima, a budući da je Zadar u to vrijeme bio pod vlašću Venecije, i mletačkim građanima.
Najznačajniji predstavnici Šubića Bribirskih bili su:
Grgur II. (III.), knez Bribira, Splita i Šibenika (1217-1235.)
Stjepan I., Grgurov brat, knez Bribira i Trogira (1217-1238.)
Stjepko II., Stjepanov sin, knez trogirski (1239-1240.), ban primorski (1244.), († 6. kolovoza 1274.)
Pavao I., Stjepkov sin, (*1245, †1312.), hrvatski ban (1273-1312.)
Mladen I., Pavlov brat, knez splitski (1283-1298.), bosanski ban (1299-1304.), (†1304.)
Mladen II., Pavlov (najstariji) sin, (*oko 1270, †oko 1343.), hrvatski ban (1312-1322.), bosanski ban (1304-1322.), knez splitski (1294.)
Juraj II., Pavlov (drugi) sin, (*oko 1275, †1330.), knez splitski (1300-1330.)
Pavao II., Pavlov (treći) sin, (†1346.), knez trogirski (1305-1315.), knez ostrovički (1333-1346.)
Mladen III., sin Jurja II., (*oko 1315; †1348.), knez kliški (1330-1348.)
Jelena, kći Jurja II., (*oko 1306, †oko 1378.), hrvatska kneginja, supruga bosanskog velmože Vladislava Kotromanića, majka kralja Tvrtka I.
Juraj III., sin Pavla II. i Elizabete Frankopan, (†1361.), knez ostrovički, u zamjenu dobio Zrin (30. srpnja 1347.) i postao Juraj I. Zrinski
Jakov II., prapraunuk Pavla III., brata Mladena III., (†1456.), hrvatski podban (1411.) i posljednji knez bribirski
Od svih ogranaka Šubića, najznačajniji je onaj koji je posjedovao tvrdi grad Zrin na Zrinskoj gori, zapadno od Hrvatske Kostajnice. Tu je utvrdu, u zamjenu za posjede na području u blizini Bribira sa sjedištem u tvrđavi Ostrovica, kralj Ljudevit (Ludovik) Anžuvinac dao dana 30. srpnja 1347. godine maloljetnom Jurju III. (sinu preminulog ostrovičkog kneza Pavla II.) i njegovom stricu i skrbniku Grguru III. (prema drugoj nomenklaturi Grguru IV.) Šubiću Bribirskom. Mladi je knez prema svom novom sjedištu postao i počeo se nazivati Juraj I. Zrinski, a njegovi nasljednici postali su pripadnici velikaškog roda Zrinskih.
Uslijed povijesnih okolnosti (rastuća opasnost od agresivnih Osmanlija, smjene vladarskih kuća na hrvatsko-ugarskom prijestolju i dr.), kao i ženidbenih veza, Zrinski su mijenjali posjede, uglavnom ih stječući u smjeru zapada i sjevera, a gubeći ih na jugu i u središnjem dijelu Hrvatske. U vrijeme najveće turske opasnosti i ekspanzije, posjedi Zrinskih bili su stisnuti u onom dijelu Hrvatske koji je poznat kao reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog), a sjedište im je bilo na krajnjem sjeveru, u utvrđenom gradu Čakovcu.