Opšte je poznato da je Nezavisna Država Hrvatska jedina zemlja u istoriji čovečanstva koja je imala
koncentracioni logor za decu. Sistematsko ubijanje najmlađih jeste hrvatski izum, ali ni to nije prvi put primenjeno u toku Drugog svetskog rata, o čemu svedoče i nemački zapisi iz Tridesetogodisnjeg rata.
- Hrvatima je bilo zadovoljstvo da decu bacaju u plamen – naveo je Šiler u gorepomenutoj knjizi, dok Evharije Elevterij 1632. godine, u delu "Luča Magdenburga", piše:
Ilustracija hrvatskih zločina u Tridesetogodišnjem ratu/Wikipedia
- Hrvati su bremenitim ženama plod napola vadili pa ih žive u vodu bacali.
U knjizi "Evropska pozornica", koja je 1653. godine izašla u Frankfurtu na Majni, opisuju se strahote koje su Hrvati počinili 1630. godine prilikom ulaska u Magdenburg:
- Tada je zapravo počelo i pljačkanje, otimanje, mrcvarenje, sramoćenje devojaka i žena i postupalo se preko svake mere užasno i grozno. U crkvi Katarine oni su uglavnom ženama, kojih je bilo 53, sasvim nemilosrdno odrubili glave, tu su one pronađene mrtve sa savijenim i preklopljenim rukama. Neke su žene prilikom porođaja od tiranskih vojnika pogubljene. Uopšte ne može da se opiše ni iskaže kakav je to bio jad, kakva beda i žalost… Oni su, ipak, pored konja i nešto stoke, odveli sa sobom u logor mnogo žena i devica sa nešto muškaraca, povezane lancima. Ženske su tu zloupotrebljavali u njihovoj đavolskoj požudi na bedan način, da su mnoge, naročito male devojčice od deset ili dvanaest godina, koje takođe nisu poštedeli, morale platiti glavom…
Posle pijančenja, orgijanja, pljačkanja i raznih zločina nad mesnim stanovništvom, konačno su se Hrvati povukli iz grada Magdeburga.
- Dana 10, 11. i 12. maja se čulo tako žalosno jaukanje i dranje preostale dece, koja su stalno dovikivala oca i majku i koja zbog nerazumnosti nisu mogla da saopšte čija su. Neka su sedela pored svojih pobijenih roditelja koji su na ulicama ležali u krvi, i uvek su dozivali i vikali: "O tata, o mama!" Neka su deca sisala njihove mrtve dojke i pri tome tako žalosno se drala da bi se i kamen u zemlji smilovao i da bi se najokrutniji tirani pokrenuli na samilost – navodi se u "Evropskoj pozornici".
крв није вода