Tugovanje- kako se nosimo sa gubitkom
Tugovanje ili žalost je primarna emocionalna reakcija koja se javlja u slučaju gubitka nečeg značajnog i dragocenog. Ovaj proces je najizraženiji i najviše proučavan u slučajevima smrti
neke bliske osobe, ali se takođe javlja nakon razvoda, raskida emotivne veze ili prijateljstva, gubitka posla ili bilo čega što je za osobu od značaja. Tugovanje je utoliko izraženije ukoliko
je gubitak za osobu značajniji, ali je takođe strogo individualno, kako prema intenzitetu, tako i prema dužini trajanja.
To je možda razlog zbog koga kod velikog broja autora koji su se bavili ovom temom ne postoji jedinstven stav i slaganje u opisu toka procesa tugovanja. Ipak, svi se slažu u tome da
uobičajeni tok tugovanja uključuje procese postepenog prilagođavanja osobe na gubitak, do potpunog vraćanja na uobičajeni životni tok.
[TABLE="width: 0"]
[TR]
[TD="width: 568"]Tugovanje ili žalost je primarna emocionalna reakcija koja se javlja u slučaju gubitka nečeg značajnog i dragocenog. Utoliko je izraženije ukoliko je gubitak za osobu značajniji, ali je takođe strogo individualno, kako prema intenzitetu, tako i prema dužini trajanja.
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Zašto tugujemo?
Teorija afektivnog vezivanja koja objašnjava poreklo i prirodu ljudske vezanosti za značajne objekte baca značajno svetlo na razumevanje procesa tugovanja kao reakcije na gubljenje
tih objekata. Objekti afektivnog vezivanja najčešće su predstavljeni u vidu značajnih osoba, ali i drugih bitnih entiteta u životu osobe kao što su zemlja iz koje potiču, posao koji vole,
neki ideali ili imovina. Razumevajući prirodu vezivanja, može se razumeti i zašto je gubitak toliko bolan. Džon Bolbi, tvorac ove teorije, objašnjava kako se ljudsko odojče rađa kao
socijalno biće, sa primarnom potrebom za emocionalnom vezanošću sa odraslom osobom. Afektivno vezivanje označava specifičnu emocionalnu vezu deteta i osobe koja ga neguje
i daje mu potrebnu zaštitu i sigurnost (a to je najčešće majka).
Prema Bolbiju, potreba za ovom vezom je primarna, pošto je dete osetljivo na stimuluse koje dobija od svoje sredine, a takođe je opremljeno da na njih odgovara. U odnosu na signale
deteta koji ukazuju na njegove potrebe (plač, smeh, pokrete itd.), majka se orijentiše na koji način da ih najbolje zadovolji. Ova veza se kasnije prenosi i na druge značajne osobe
tokom života. Odvajanje od objekata primarne vezanosti (prvo majke, zatim i oca, braće itd.) je neminovno povezano sa određenom dozom neprijatnosti, ali je od presudnog značaja
na koji način će te prve separacije koje nas najvećim delom formiraju biti ostvarene. Ako majka dosledno odgovara na potrebe deteta, ako je dostupna i osetljiva, dete formira sliku
o majci kao o osobi koja ga prihvata, ali i o sebi kao biću vrednom pažnje. Ako je veza između značajnih drugih i deteta nestabilna i ispunjena strahom od napuštanja, separacija se
doživljava na sličan način kao smrt i potpuno napuštanje, pa dete reaguje užasom, bespomoćnošću, besom. Pošto gubitak nije potpuno i na pravi način obrađen, tako iskrivljeni
doživljaj će se preneti i na reakcije u kasnijem životu i otežati prevladavanje kasnijih gubitaka.
Sa druge strane, u sigurnoj afektivnoj vezi deca odrastaju u sigurne ljude, sa velikim kapacitetima za izlaženje na kraj sa životnim problemima. Oni svojoj deci i drugim ljudima
sa kojima postaju bliski, prenose sigurnost i poverenje kroz direktan kontakt. Dakle, reakcije na gubitak značajnih objekata tokom kasnijeg života, zapravo su ponovljene reakcije
iz najranijeg detinjstva.
U sigurnoj afektivnoj vezi deca odrastaju u sigurne ljude, sa velikim kapacitetima za izlaženje na kraj sa životnim problemima. Reakcije na gubitak značajnih objekata tokom
kasnijeg života, zapravo su ponovljene reakcije iz najranijeg detinjstva.