Nije frka, znaš šta je najluđe...Da si ti jedini kod kog sam to uočio-ne!

Postoje još nekoliko ljudi-autora kod kojih sam spontano naleteo na istovetnu stvar! I sad, objasni ti to!

Jedan od njih, sa svojom skoro izbačenom zbirkom priča, je čak i profesor književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu! I šta onda treba: da ga optužim za krađu motiva ili on mene?

Kako, kad smo do istovetnih tropa došli sami, nezavisno, individualno...?

Wow, koja je to zbrka, ona najluđa, kosmička!

U jednom osvrtu na savremenu srpsku književnost kod Gojka Božovića, vrsnog našeg literate, izdavača i znalca, tumača i analitičara, pročitao sam da kod nas trenutno postoji jedan trend gde se mladi autori trude da nekako 'pounutre' svoja literarna iskustva, izmeštajući ih u domen intimnih, izolovanih, intrinsičnih zbivanja, odnosa i događaja, gde se čudne, maltene mistično-alhemičarske stvari obznanjuju - radije negoli da ih predstavljaju kao deo šireg, objektivnog, životnog iskustva van tako oštre podele na spoljašnje/unutrašnje, gde je čak i jedan Marko Vidojković sa svojim 'srcetom' (stvaralačkom psihom/datom personom) na 'tapetu' (kohezijom Života bez previše njegovog mistifikovanja) u tom pogledu uspešniji od 'nas ostalih opskurnjaka'...

Negde sam se tu prepoznao, uz pomalo gorak ukus da i tako nešto (što se ne da opisati i definisati) iznenada potpada pod neki aktuelni trend - viđeno okom dobrog poznavaoca prilika Božovića, a o čemu nisam bio nimalo svestan, pa sam se to tek naknadno uverio, i to veruj ne prvo kod tebe već na promociji zbirke malopre pomenutog profe sa Filološkog, dakle, čak i kod njega!

Doduše, to me ne iznenađuje, književnost je kao more...

Heh, kad smo kod mora, negde sam, recimo, kod tebe pročitao u nekoj ranijoj skaski zadivljujuću upotrebu morskih životinja, konkretno, kitova u neobičnom okruženju, beše li, ulice...?

I eto, još jedan trop!

Iako mi je ta priča još nenapisana, već toliko dugo držim njen sadržaj u glavi, poprilično SF-prirode, gde sam nameravao da predočim tu jaku, impresivnu sliku kitova van njihovog prirodnog staništa...

Znači, to ide opet, nastavlja se i ne zaustavlja...

Ja jedino što mogu jeste da se složim s tobom da su izgleda tendencije takve, famozni Duh vremena, da autori zaista naginju tim nekim introspektivnim, izuzetno hermetičnim svetovima u književnom ispoljavanju danas, moram da naglasim - koliko privlačno to bilo, toliko može biti i odbojno za neki drugi, potpuno lakši, laganiji vid proze za koji postoji interesovanje kod čitalaca i koji takođe može biti cenjen upravo zbog tih, radikalno suprotnih kvaliteta... ali šta je tu je, krug mora da se zatvori i da se provuče igla kroz to, kao kroz klupko...

Tuđe oči čitalaca su uvek provereni svedoci, dok autorske oči mogu (a i ne moraju) lutati svetovima - zamagljene... Vidiš razlike: 'svetovima' umesto 'Svetom'?

Ovo mogu i sebi reći komotno... Kako bilo, u takvim opservatornim uslovima gde dominira 'pounutrenje sveta i smisla' mislim da nema sumnje u to da je evidentan neki upliv kolektivnog nesvesnog...

Meni je malo čak glupo da o tome pričam, ali siže nekih mojih, recimo, priča uopšte ne potiče iz mog svesnog stanja!

Ja te priče, naime, sanjam -


kao nešto izuzetno bogato značenjem i značajno da se zabeleži!

Kad se probudim, već mi biva jasno da ih moram zapisati!

Na tom putu, kao i tebi, priča se u roku od 5min kako kažeš dopunjava iznenadnim idejama i kao da se brusi sama od sebe... No šta da ti kažem - izgleda da je to danak kolektivnom nesvesnom.

