Treba li Srbiji taktičko nuklearno oružje?

[Casual Observer]

Tokom 1930ih. Leskovac je imao fabrike i industriju dok su po Bosni i austro-ugarskom Kninu još vodali ovce i palili vatru nasred kuće. Niš je imao elektronsku industriju 70 godina nakon oslobođenja od Turaka dok austrougarski Knin nije odmakao dalje od drvne industrije i nameštaja Borovopromet.

Ponovo pored standardne bugarske propagande pokušavaš i da širiš netrpeljivost između Srba i Srba?

@Krishna, @Enigma, evo ko se bavi takvim stvarima, pogledati šta ovde piše.

 

[homo-heidelbergensis]

Kad je Nis imao elektronsku industriju tad je austrougarski Knin bio SFRJ grad i imao je tvornicu vijaka, sasvim dovoljno za mesto od 20 hiljada ljudi. Sto ne poredis Leskovac sa austougarskim Pancevom, Osijekom, Beckerekom i Ujvidekom recimo? Imali su slicniji broj stanovnika nego Knin. uzgred, 1930-te su bili u istoj dzravi ali su bili i tad razvijeniji od Leskovca.

Daj nemoj zajebavati, to su bili najbedniji krajevi SFRJ, džaba im Austrougarska.
Dokaži da su Ujvidek ili Osijek bili razvijeniji od Leskovca jer se u od ministarstva prosvete Republike Srbije, udžbeniku istorije za 8. razred osnovnih i srednjih škola pominje kao značajniji industrijski centar Kraljevine, a Pančevo i Ujvidek se ne spominju nigde.

No, zar ne pisemo o tome kako je Bugarska bila razvijenija od Srbije a ne Srbija od Austrougarske? I kako je imala 4 puta vise osnovnih skola, dva puta ili vise lekara od Srbije itd. Dakle, hajde ti nama daj link za te podatke, validan link.

Svi su ti podaci na internetu dostupni. Ali sumnjam da ti to nešto znači jer si nacionalista i boli te uvo za fakte. Praviš se blesav I uvijaš se. Pitao si kad je istočni Balkan bio razvijeniji od zapadnog, ja ti odgovorim kad, a ti kažeš da se važi samo u poslednjih 50 godina. Tako da vodi monolog sa nekim drugim I zajebavaj samog sebe.

 

[Casual Observer]

Imas konkretan podatak o tome ili da verujemo inteMet trubljenju? Znaci, crno na belo a ne tvoje p[rojekvcije bratko Burachite.

Bugarska se oslobodila turske vlasti samo 35 godina pre te 1914-te, pa me interesuje gde su se skolovali ti silni bugarski lekari? Univerzitet u Sofiji potice od njihove verzije srpske Visoke skole. Inace ta skola u Sofiji je osnovana 1888-me, Visoka skola u Srbiji nekih 60-tak godina pre.

Nema konkretnih podataka, samo svoje puste želje.

 

[homo-heidelbergensis]

Bratko bugarchite,

ne blamiraj se. Koj ti je ovo jezik?

univerzitet u Istanbulu nikada nije spadao u dobre univerzitete,

U ajde. Gde si se školovao? U Subotici. Ne važi ti se to ništa jer nije Harward.

Uzgred, koji ces ti na srpskom sajtu ako ti je majcica Bugarska toliko prirasla srcu?

Da izmerim raspoloženje među blokaderima I da ukažem podršku predsedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću.

 

[Casual Observer]

Daj nemoj zajebavati, to su bili najbedniji krajevi SFRJ, džaba im Austrougarska.
Dokaži da su Ujvidek ili Osijek bili razvijeniji od Leskovca jer se u od ministarstva prosvete Republike Srbije, udžbeniku istorije za 8. razred osnovnih i srednjih škola pominje kao značajniji industrijski centar Kraljevine, a Pančevo i Ujvidek se ne spominju nigde.

Svi su ti podaci na internetu dostupni. Ali sumnjam da ti to nešto znači jer si nacionalista i boli te uvo za fakte. Praviš se blesav I uvijaš se. Pitao si kad je istočni Balkan bio razvijeniji od zapadnog, ja ti odgovorim kad, a ti kažeš da se važi samo u poslednjih 50 godina. Tako da vodi monolog sa nekim drugim I zajebavaj samog sebe.

Ma sad ti je Novi Sad Ujvidek? Kako se sada recimo zove turski Eski Hisar?

 

[Casual Observer]

Imas konkretan podatak o tome ili da verujemo inteMet trubljenju? Znaci, crno na belo a ne tvoje p[rojekvcije bratko Burachite.

Bugarska se oslobodila turske vlasti samo 35 godina pre te 1914-te, pa me interesuje gde su se skolovali ti silni bugarski lekari? Univerzitet u Sofiji potice od njihove verzije srpske Visoke skole. Inace ta skola u Sofiji je osnovana 1888-me, Visoka skola u Srbiji nekih 60-tak godina pre.

Bugarski EPP, čovek ne može bez svoje nacionalne mitologije. Kao da takvim nacionalnim narativom o svojoj nekakvoj ogromnoj “razvijenosti pod Turcima” sami pred sobom nekako opravdavaju to što su ih Rusi oslobodili od Turaka a da oni sami nisu nikad ništa ni pokušali.

 

[homo-heidelbergensis]

1860-te Bugarska nije postojala, postojao je turski sandzak na teritoriji danasnje Bulgarie.

Nije postojala ni Srbija. Još su turske posade bile u Beogradu. I nije bio jedan sandžak nego 4-5 vilajeta u okviru Rumelije. Makar se ne blamiraj za toliko. Bugarin Stojan Kostov rođen 1832. u Bunuševcu kod Vranja je završio Sorbonu dok je još uvek turska posada sedela u Beogradu.

 

[frenčmen]

Međunarodna zajednica mora demilitarizirati Srbiju, onemogućit joj ikakvo naoružavanje, jer su Srbi iskompleksirana i isfrustrirana nacija željna nekakvog povijesnog revanšizma, te su kao takvi faktor nestabilnosti u regionu. Srbija mora biti mirna, pacifizirana država koja gleda svoja posla.

 

[Casual Observer]

Imas konkretan podatak o tome ili da verujemo inteMet trubljenju? Znaci, crno na belo a ne tvoje p[rojekvcije bratko Burachite.

Bugarska se oslobodila turske vlasti samo 35 godina pre te 1914-te, pa me interesuje gde su se skolovali ti silni bugarski lekari? Univerzitet u Sofiji potice od njihove verzije srpske Visoke skole. Inace ta skola u Sofiji je osnovana 1888-me, Visoka skola u Srbiji nekih 60-tak godina pre.

Bugarska se inače nije oslobodila nego su je oslobodili Rusi, u tom grmu leži zec.

 

[Casual Observer]

Nije postojala ni Srbija. Još su turske posade bile u Beogradu. I nije bio jedan sandžak nego 4-5 vilajeta u okviru Rumelije. Makar se ne blamiraj za toliko. Bugarin Stojan Kostov rođen 1832. u Bunuševcu kod Vranja je završio Sorbonu dok je još uvek turska posada sedela u Beogradu.

Jel si ti pri sebi? Jel si bar napisao i odgovarajuću stranicu na Vikipediji, čovek NIJE postojao.

 

[homo-heidelbergensis]

Jel si ti pri sebi? Jel si bar napisao i odgovarajuću stranicu na Vikipediji, čovek NIJE postojao.

Delegat Stojan Kostov iz Vranja na konferenciji osnivanja Bugarske egzarhije 1871. Broj 44 treći red gore. Sorbonski đak.

 

[prvepruge]

Daj nemoj zajebavati, to su bili najbedniji krajevi SFRJ, džaba im Austrougarska.
Dokaži da su Ujvidek ili Osijek bili razvijeniji od Leskovca jer se u od ministarstva prosvete Republike Srbije, udžbeniku istorije za 8. razred osnovnih i srednjih škola pominje kao značajniji industrijski centar Kraljevine, a Pančevo i Ujvidek se ne spominju nigde.

Svi su ti podaci na internetu dostupni. Ali sumnjam da ti to nešto znači jer si nacionalista i boli te uvo za fakte. Praviš se blesav I uvijaš se. Pitao si kad je istočni Balkan bio razvijeniji od zapadnog, ja ti odgovorim kad, a ti kažeš da se važi samo u poslednjih 50 godina. Tako da vodi monolog sa nekim drugim I zajebavaj samog sebe.

Od Kosova, juzne i istocne Srbije tesko da je bilo nerazvijenijih krajeva u staroj SFRJ. Postoji i lista u kojima stalno figuriraju Bojnik, Presevo, Vlasotince, Crna Trava...

Ne mogu da ti dokazem da je Ujvidek ili Pancevo bio razvijeniji od Leskovca ali ne mogu da ti dokazem ni da je Leskovac bio razvijeniji od Beograda ili Srbija od Austrougarske u te ili godine ranije... jer ne postoji nigde na interMetu koliko je bio dohodak po glavi stanovnika Leskovca 1930 a koliki gradjanina Ujvideka. No, ni tih godina se stanovnici Ujvideka nisu selili za Leskovac zbog boljeg zivota i razzvijenosti grada, nego obrnuto.

Drago bugarcheto, daj te podatke koji su dostupni na interMetu a koji potvrdjuju tvoja pro.serav.anja o naprednoj Bugarskoj i razvijenom Leskovcu, ja ne umem da ih nadjem, ti tvrdis da su dostuni pa izvoli napravi ih dostupnim i meni i ostalima na ovom forumu.


A sad ides na ignore listu jer si poceo da vredjas, ides u kavez da drmas restkama. Adio.

(verovatno si vec na mojoj ignore listi pod drugim nickom, ovaj ti je danas registrovan)

 

[homo-heidelbergensis]

Međunarodna zajednica mora demilitarizirati Srbiju, onemogućit joj ikakvo naoružavanje, jer su Srbi iskompleksirana i isfrustrirana nacija željna nekakvog povijesnog revanšizma, te su kao takvi faktor nestabilnosti u regionu. Srbija mora biti mirna, pacifizirana država koja gleda svoja posla.

Prosto pročitaš ove gluposti koje pišu nacisti i skapiraš zašto EU preferira da ima svog staratelja u Srbiji umesto da je integriše u svoj sastav. Prosto, Srbi kao narod moraju da imaju staratelja jer su politički infantilni.

 

[radoznao_62]

Daj nemoj zajebavati, to su bili najbedniji krajevi SFRJ, džaba im Austrougarska.
Dokaži da su Ujvidek ili Osijek bili razvijeniji od Leskovca jer se u od ministarstva prosvete Republike Srbije, udžbeniku istorije za 8. razred osnovnih i srednjih škola pominje kao značajniji industrijski centar Kraljevine, a Pančevo i Ujvidek se ne spominju nigde.

Svi su ti podaci na internetu dostupni. Ali sumnjam da ti to nešto znači jer si nacionalista i boli te uvo za fakte. Praviš se blesav I uvijaš se. Pitao si kad je istočni Balkan bio razvijeniji od zapadnog, ja ti odgovorim kad, a ti kažeš da se važi samo u poslednjih 50 godina. Tako da vodi monolog sa nekim drugim I zajebavaj samog sebe.

Ako ćemo za Osijek:

Tvornica žigica Drava, poduzeće za proizvodnju žigica osnovano 1856. u Osijeku.

Isprva je djelovalo pod nazivom Prva osječka radionica ognjila, a utemeljitelji su bili Mirko Reisner i Josip Fösmayer. Fösmayer je ubrzo izašao iz vlasničke strukture te je poduzeće bilo u vlasništvu obitelji Reisner. Prvih dvadesetak godina proizvodnja je bila ručna i smještena u prizemnici oko koje se poslije razvio kompleks proizvodnih i pomoćnih zgrada, kao i nekoliko stanova za radnike. Godine 1872. zapošljavala je 35 radnika, a preradila je 800 prostornih metara drva. Prvi parni stroj od 10 KS (7,45 kW) nabavljen je 1876. Godine 1890. podignuta je glavna tvornička zgrada. U tom razdoblju počela je proizvodnja prvih žigica, tzv. sumporača, koja je obustavljena 1928. od kada su se proizvodile isključivo sigurnosne švedske žigice. Tada je započela i strojna izradba kutijica od kartona. Poduzeće je 1892. otkupilo Radionicu za izradbu žigica Ilije Lekića, osnovanu 1876. Na prijelazu stoljeća nabavljeni su strojevi za blanjanje drvaca i izradbu kutijica od furnira, a od 1902. kutijice su se žigicama punile strojno. Zaposlenih je 1904. bilo oko 340. Električna energija uvedena je 1905. kupnjom vlastita generatora. Elektromotori su zamijenili ručni pogon i parne strojeve. Tadašnja proizvodnja iznosila je 12 000 sanduka (5000 kutijica u svakome) na godinu. Izrađivalo se nekoliko vrsta žigica s približno 30 različitih pakiranja. Žigice su se prodavale na cijelom području Austro-Ugarske, a izvozilo se u Tursku, Egipat i na Bliski istok.

Poduzeće je pretvoreno u dioničko društvo 1909., te je od tada nosilo naziv Tvornica žigica Drava. Obitelj Reisner ostala je većinski vlasnik do 1929., kada je dio dionica prodan Švedskom žigičnom trustu (STAB). Prvi automat za izradbu žigica postavljen je 1911., dok je 1923. kupljen generator od 370 KS (275,65 kW). Sredinom 1930., nakon modernizacije tvornice svi su se poslovi u vezi s izradbom žigica obavljali strojno. Uveden je pneumatski transport trupaca, postavljeni su stroj za izradbu etiketa, novi gater za piljenje trupaca, te veći broj elektromotora. Tvornica je zapošljavala oko 180 radnika, a godišnji kapacitet povećan je na 26 000 sanduka.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano, a kapacitet tvornice povećan je montažom strojeva iz tvornice žigica u Vrbovskom koja je izgorjela. Godine 1945. proizvedena su 16 733 sanduka, a 1949. broj proizvedenih sanduka porastao je na 71 639. Potražnja je tada bila veća od proizvodnje, što se nakon povećanja uvoza i uporabe upaljača sredinom 1950-ih promijenilo. Manjak potražnje na domaćem tržištu nadoknađen je izvozom. Prvi poslijeratni izvoz ostvaren je 1951., a u nekoliko sljedećih godina Drava je izvozila svoje žigice u više od 60 zemalja diljem svijeta. Godine 1954. izvezeno je više od 29 000 sanduka. Osim žigica, u posebnim odjeljcima tvornice izrađivali su se i sandučići za voće, sladoledni štapići i minerske žigice. Osnovna sirovina bila je kanadska topola, plantažu koje je poduzeće podignulo početkom 1950-ih pokraj Osijeka.

Nova rekonstrukcija poduzeća pokrenuta je 1962. Tada su nabavljeni automatski stroj za izradbu žigica Simplex, ljuštilica za drva i stroj za izradbu unutarnjih i vanjskih kutijica, te je izgrađena nova sušara za sušenje kutijica. Umjesto kutijica od drvenoga furnira počele su se proizvoditi kartonske. Sljedeća modernizacija, pokrenuta sredinom 1970-ih, dovela je do visokog stupnja automatizacije proizvodnoga procesa. Uveden je vlastiti tisak na kutijama, montirane su četiri najsuvremenije linije za proizvodnju žigica uz sve prateće strojeve radi potpunoga zaokruženja tehnološkoga procesa. Moderniziran je sustav za pripremu mase za glavice i tarnu plohu. Sagrađena je suvremena energana snage 800 KS (596 kW) za proizvodnju tehnološke pare i električne energije, koja se služila drvenim otpadcima, mazutom i prirodnim plinom kao energentima. Asortiman šibica je znatno proširen. Do sredine 1980-ih oko 80% strojeva zamijenjeno je novima. Proizvodilo se približno 180 000 sanduka žigica na godinu, od čega se trećina izvozila. Godine 1986. tvornica je zapošljavala oko 1000 radnika. Potkraj 1980-ih, zbog sve manje potražnje za žigicama, instaliran je novi proizvodni pogon te su se počeli proizvoditi čepovi za baliranje i polipropilenska vlakna za četkarsku industriju i građevinarstvo. Ukupno je 1990. proizvedeno 100 t vlakana za četke svih dimenzija, a oko 20% izvezeno je u Italiju i Švedsku. Početkom 1990-ih, zbog gubitka jugoslavenskoga tržišta i znatnih oštećenja u Domovinskome ratu, poduzeće se našlo u problemima.

Privatizacija je provedena 1993. Poduzeće je tada zapošljavalo 404 radnika. Iste godine osmišljena je i u prodaju puštena nova vrsta ekološke žigice Flamingo koja je bila novitet ne samo na domaćem nego i na svjetskom tržištu. U sljedećem razdoblju proizvodilo se oko 40 000 sanduka na godinu. Novi vlasnik preuzeo je poduzeće 2001., a proizvodnja je ugašena 2004.

 

[radoznao_62]

Osijek II

Saponia d. d., poduzeće za proizvodnju deterdženata, proizvoda za osobnu higijenu i sredstava za čišćenje u kućanstvu i industriji, sa sjedištem u Osijeku.

Začetci poduzeća vezani su uz obrtničku radionicu za proizvodnju sapuna koju je 1894. utemeljio osječki poduzetnik Samuel Reinitz u Donjem gradu, istočno od Tvrđe. Rastom proizvodnje radionica se širila te je 1913. u njoj postavljen parni kotao i izgrađen tvornički dimnjak. Uz različite vrste sapuna u njoj su se proizvodile i lojnice te stearinske, stolne i crkvene svijeće.

Od 1919., nakon što je Hrvatska eskomptna banka uložila kapital u Reinitzov posao, radionica je nastavila djelovati pod imenom Prva osječka tvornica sapuna, a poslovanje se dodatno proširilo kada je Reinitz 1922. preuzeo Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler 1919. u Osijeku. Godine 1922., otkupivši većinu dionica, austrijsko dioničko društvo Georg Schicht, koje se bavilo proizvodnjom sredstava za čišćenje i osobnu higijenu, spojilo se s osječkom tvornicom, što je dovelo do povećanja proizvodnje i uvođenja novih proizvoda. Godine 1929. započela je proizvodnja abrazivnog sredstva za čišćenje pod nazivom VIM, koje se tijekom desetljeća razvilo u jednu od vodećih, još i danas prisutnih robnih marki poduzeća. Tvornice sapuna iz Schichtova koncerna spojile su se iste godine s koncernom Lever Brothers iz Rotterdama (danas britansko-nizozemski Unilever).

Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je proizvodnju pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek. Godine 1952. uz proizvodnju sapuna započela je i proizvodnja kozmetičkih proizvoda. Poduzeće je 1953. promijenilo naziv u Saponia, a zapošljavalo je oko 400 radnika. Tijekom 1950-ih razvijeni su novi proizvodi – sintetski prašci za rublje Plavi Radion i Nila i tekući deterdžent BIS.

Tijekom 1960-ih dograđeni su pogoni za proizvodnju deterdženata i sapuna. Godine 1962. u sklopu poduzeća osnovan je istraživački institut, a 1964. unutar njega i knjižnica, što je dovelo do daljnjega razvoja znanstveno-istraživačke djelatnosti te među ostalim omogućilo dodatnu stručnu i znanstvenu edukaciju zaposlenika. Godine 1968. Saponia je proizvela Faks helizim – prvi u državi deterdžent na osnovi biološki razgradivih tenzida koji sadrži enzime. Godine 1969. započela je tehničku suradnju s nizozemskim poduzećem Unilever, a došlo je i do spajanja s dubrovačkom tvornicom za otkup i preradbu bilja Dalmacijabilje. Dogradnjom pogona za proizvodnju praškastih deterdženata 1970-ih snažno se povećala proizvodnja koja je dosegnula 110 000 t na godinu. U tom razdoblju započela je i proizvodnja tekućih sredstava za pranje posuđa (Tipso i Likvi). U Nemetinu su 1981. otvorena nova postrojenja za proizvodnju tekućih deterdženata i toaletno-kozmetičkih proizvoda. Osim u postrojenju u Nemetinu i dva postrojenja u Osijeku, do početka 1990-ih proizvodnja se odvijala i u pogonu u Dubrovniku. Poduzeće je u tom razdoblju imalo oko 2700 zaposlenih, a godišnja proizvodnja dosezala je 120 000 t. Tijekom Domovinskoga rata tvornička su postrojenja većinom bila uništena, no proizvodnja se nije zaustavljala. Obnova tvornice i redovita proizvodnja pokrenute su 1992., a od privatizacije 1994. poduzeće je započelo poslovanje kao dioničko društvo. Godine 1998. Saponiju je kupilo poduzeće Mepas iz Širokoga Brijega, koje je provelo nove investicije, rekonstrukcije pogona i skladišta, modernizaciju proizvodne tehnologije (godine 2004. s radom su započela automatska postrojenja za pakiranje i robotizirani paletizatori). Uspostavivši sustav upravljanja okolišem, Saponia od 2005. ima certifikat ISO 14001, a od 2007. u skladu s projektom europskih proizvođača uvodi i kompaktirane praškaste deterdžente za pranje rublja, također s ciljem zaštite okoliša. Tvornica surađuje s mnogim domaćim visokoškolskim i znanstvenim ustanovama te poznatim svjetskim poduzećima (Unilever, Gillette, Helena Rubinstein, Clariant, Novozymes, Perkin Elmer, Shimadzu, Thermo Fisher Scientific). Danas proizvodi oko 500 proizvoda podijeljenih u nekoliko kategorija: proizvode za domaćinstvo (sredstva za pranje rublja i posuđa, za čišćenje, za oralnu higijenu i za njegu tijela), proizvode za institucijsku potrošnju (sredstva za pranje rublja, za higijenu kuhinja, za čišćenje i toaletne proizvode) i proizvode za industrijsku potrošnju (sredstva za održavanje čistoće i higijene industrijskih postrojenja).

Saponia je 2018. imala oko 800 zaposlenih, a bila je vlasnik trgovačkih društava Mercos u Osijeku i Saponia commerce u Beogradu, tvornice slatkiša Kandit u Osijeku i poduzeća Dalmatiens Beteiligungs u Klagenfurtu te djelomični vlasnik tvornice bezalkoholnih i alkoholnih pića Maraska u Zadru. Gotovo 53% prodaje ostvaruje se na domaćem, a ostalo na inozemnom, većinom regionalnom tržištu, no proizvodi se plasiraju i u ostale europske zemlje te u SAD, Kanadu i Australiju.

 

[radoznao_62]

Osijek III

Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.

Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.

Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).

Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.

LIO – Lanena industrija Osijek, poduzeće za proizvodnju pamučnih, lanenih, svilenih i tkanina od prediva iz tvrdih vlakana te tekstilne konfekcije (posteljno i kuhinjsko rublje, jastuci, radna i zaštitna odjeća, šatorska krila i dr.), osnovano 1901. u Osijeku.

Njegov osnutak vezan je uz uzgoj lana i konoplje koji je u Osijeku započeo 1897. zaslugom češkoga industrijalca Ivana Fiedlera. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, Fiedler je ondje podignuo tvornicu koja je započela s radom 1901. pod nazivom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek. Kako se ubrzo pokazala premalom, 1903. osnovana je i tvornica za preradbu lana (kasnije i kudjelje) u Vladislavcima. Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom za koju su nabavljeni rabljeni strojevi, te je od 1911. nosila naziv Prva slavonska mehanička tkaonica platna, šivaonica za apreturu, tvornica lana i konoplje Osijek i Vladislavci Ivan Fiedler. Uz tkaonicu, 1923. osnovana je i manja predionica lana i kudjelje koja je zadovoljavala tvorničku potrebu na gruboj pređi za potku cerada i vreća. Finija pređa uvozila se tada uglavnom iz Češke. U predionici su se izrađivale i različite vrste konopa. U tvornici je 1924. bilo oko 160 zaposlenih, a sredinom 1920-ih s približno 130 razboja mogla je proizvesti oko milijun metara lanenoga platna na godinu.

Tako se poslovalo do 1926., kada je poduzeće bilo pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Lanena industrija d. d., prije Ivan Fiedler Osijek. Od 1936. poduzeće je nosilo naziv Lanena industrija d. d. Osijek (LIO).

Tvornica je radila tijekom cijeloga ratnog razdoblja. Godine 1945. konfiscirana je, sve njene pokretnine i nekretnine prešle su u vlasništvo FNRJ, te je nastavila djelovati pod istim nazivom – Lanena industrija Osijek. U prvim poslijeratnim godinama radila je za potrebe vojske, a kasnije i za široku potrošnju. Godine 1956–61. izgrađeni su zgrada nove predionice i montažno skladište sirovina te je obnovljen strojni park. Lanena industrija Osijek i Osječka tvornica svile 1964. integrirane su u Tekstilni industrijski kombinat Osijek (TIKO) s dva pogona, samostalnim obračunom i zajedničkim službama. Zajedničko poslovanje trajalo je do 1968., kada su se referendumom radnici odlučili za ukidanje kombinata i ponovno uspostavljanje dva samostalna poduzeća. Ponovno uspostavljeno samostalno poduzeće LIO nastavilo je poslovati s gubitcima, zbog čega se stvarao novi proizvodni asortiman i uvodile su se nove tehnologije u proizvodnji. U sastav SOUR-a LIO ušle su tada dvije RO: TI-DI (Tekstilni inženjering za domaćinstvo i industriju) za proizvodnju tekstila te Domiteks za prodaju na malo tekstilnih proizvoda putem pokretnih prodavaonica. U drugoj polovici 1970-ih poduzeće se počelo baviti i proizvodnjom geotekstila – specifičnoga netkanog tekstila koji se zbog svojih karakteristika kao što su čvrstoća, istezanje, postojanost na kemijske i biološke agresore te visoki koeficijent filtracije rabi u cestogradnji, zgradarstvu, hidrogradnji, poljoprivredi i dr.

U 1980-ima LIO je zapošljavao oko 1100 radnika, a bavio se proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudjeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, umjetnoga krzna i proizvoda od krzna, auto-presvlaka od vune i umjetnoga krzna, vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje (šatora, vreća za spavanje), posteljine (jastuka, pokrivača), geotekstila, igračaka od krzna i dr. Jedna od igračaka koje je proizvodio bila je Zagi – maskota Univerzijade u Zagrebu 1987.

Od 1989. poduzeće je poslovalo kao Složeno poduzeće LIO, 1991. kao poduzeće LIO-holding, a od 1992. kao dioničko društvo. Tada je imalo 669 zaposlenih. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, prestrukturiranje poduzeća u novim društveno-gospodarskim okolnostima dovelo ga je u poteškoće, te je 1998. proglašen stečaj. Iz njega se 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, te otada poduzeće djeluje pod nazivom Tekstil LIO. Godine 2018. zapošljavalo je 18 radnika, a izvozilo je 8% proizvoda, uglavnom u BiH.

 

[Casual Observer]

Delegat Stojan Kostov iz Vranja na konferenciji osnivanja Bugarske egzarhije 1871. Broj 44 treći red gore. Sorbonski đak.
Pogledajte prilog 1780424

Pa kako onda da baš tada izbiju onoliki sukobi sa tvojim Egzarhistima u tom istom Vranju?

 

[Casual Observer]

Osijek III

Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.

Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.

Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).

Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.

LIO – Lanena industrija Osijek, poduzeće za proizvodnju pamučnih, lanenih, svilenih i tkanina od prediva iz tvrdih vlakana te tekstilne konfekcije (posteljno i kuhinjsko rublje, jastuci, radna i zaštitna odjeća, šatorska krila i dr.), osnovano 1901. u Osijeku.

Njegov osnutak vezan je uz uzgoj lana i konoplje koji je u Osijeku započeo 1897. zaslugom češkoga industrijalca Ivana Fiedlera. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, Fiedler je ondje podignuo tvornicu koja je započela s radom 1901. pod nazivom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek. Kako se ubrzo pokazala premalom, 1903. osnovana je i tvornica za preradbu lana (kasnije i kudjelje) u Vladislavcima. Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom za koju su nabavljeni rabljeni strojevi, te je od 1911. nosila naziv Prva slavonska mehanička tkaonica platna, šivaonica za apreturu, tvornica lana i konoplje Osijek i Vladislavci Ivan Fiedler. Uz tkaonicu, 1923. osnovana je i manja predionica lana i kudjelje koja je zadovoljavala tvorničku potrebu na gruboj pređi za potku cerada i vreća. Finija pređa uvozila se tada uglavnom iz Češke. U predionici su se izrađivale i različite vrste konopa. U tvornici je 1924. bilo oko 160 zaposlenih, a sredinom 1920-ih s približno 130 razboja mogla je proizvesti oko milijun metara lanenoga platna na godinu.

Tako se poslovalo do 1926., kada je poduzeće bilo pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Lanena industrija d. d., prije Ivan Fiedler Osijek. Od 1936. poduzeće je nosilo naziv Lanena industrija d. d. Osijek (LIO).

Tvornica je radila tijekom cijeloga ratnog razdoblja. Godine 1945. konfiscirana je, sve njene pokretnine i nekretnine prešle su u vlasništvo FNRJ, te je nastavila djelovati pod istim nazivom – Lanena industrija Osijek. U prvim poslijeratnim godinama radila je za potrebe vojske, a kasnije i za široku potrošnju. Godine 1956–61. izgrađeni su zgrada nove predionice i montažno skladište sirovina te je obnovljen strojni park. Lanena industrija Osijek i Osječka tvornica svile 1964. integrirane su u Tekstilni industrijski kombinat Osijek (TIKO) s dva pogona, samostalnim obračunom i zajedničkim službama. Zajedničko poslovanje trajalo je do 1968., kada su se referendumom radnici odlučili za ukidanje kombinata i ponovno uspostavljanje dva samostalna poduzeća. Ponovno uspostavljeno samostalno poduzeće LIO nastavilo je poslovati s gubitcima, zbog čega se stvarao novi proizvodni asortiman i uvodile su se nove tehnologije u proizvodnji. U sastav SOUR-a LIO ušle su tada dvije RO: TI-DI (Tekstilni inženjering za domaćinstvo i industriju) za proizvodnju tekstila te Domiteks za prodaju na malo tekstilnih proizvoda putem pokretnih prodavaonica. U drugoj polovici 1970-ih poduzeće se počelo baviti i proizvodnjom geotekstila – specifičnoga netkanog tekstila koji se zbog svojih karakteristika kao što su čvrstoća, istezanje, postojanost na kemijske i biološke agresore te visoki koeficijent filtracije rabi u cestogradnji, zgradarstvu, hidrogradnji, poljoprivredi i dr.

U 1980-ima LIO je zapošljavao oko 1100 radnika, a bavio se proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudjeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, umjetnoga krzna i proizvoda od krzna, auto-presvlaka od vune i umjetnoga krzna, vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje (šatora, vreća za spavanje), posteljine (jastuka, pokrivača), geotekstila, igračaka od krzna i dr. Jedna od igračaka koje je proizvodio bila je Zagi – maskota Univerzijade u Zagrebu 1987.

Od 1989. poduzeće je poslovalo kao Složeno poduzeće LIO, 1991. kao poduzeće LIO-holding, a od 1992. kao dioničko društvo. Tada je imalo 669 zaposlenih. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, prestrukturiranje poduzeća u novim društveno-gospodarskim okolnostima dovelo ga je u poteškoće, te je 1998. proglašen stečaj. Iz njega se 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, te otada poduzeće djeluje pod nazivom Tekstil LIO. Godine 2018. zapošljavalo je 18 radnika, a izvozilo je 8% proizvoda, uglavnom u BiH.

Da li ima i nečega od pre “SFRJ”?

 

[dzericak]

Jel si ti pri sebi? Jel si bar napisao i odgovarajuću stranicu na Vikipediji, čovek NIJE postojao.

Ne pratim ovu raspravu, ali rekoh sebi daj da pogledam o ovom liku. Izgleda da postojao je ipak izgleda

https://sh.wikipedia.org/wiki/Stojan_Kostov

 

[Casual Observer]

Ne pratim ovu raspravu, ali rekoh sebi daj da pogledam o ovom liku. Izgleda da postojao je ipak izgleda

https://sh.wikipedia.org/wiki/Stojan_Kostov

Poznata fora: postoji stranica na Vikipediji, ali NEMA izvora. EPP, nije im prvi put.

 

[prvepruge]

Osijek III

Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.

Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.

Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).

Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.

LIO – Lanena industrija Osijek, poduzeće za proizvodnju pamučnih, lanenih, svilenih i tkanina od prediva iz tvrdih vlakana te tekstilne konfekcije (posteljno i kuhinjsko rublje, jastuci, radna i zaštitna odjeća, šatorska krila i dr.), osnovano 1901. u Osijeku.

Njegov osnutak vezan je uz uzgoj lana i konoplje koji je u Osijeku započeo 1897. zaslugom češkoga industrijalca Ivana Fiedlera. Po uzoru na svoje tvornice u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, Fiedler je ondje podignuo tvornicu koja je započela s radom 1901. pod nazivom Tvornica za lomljenje i prženje lana Ivan Fiedler Osijek. Kako se ubrzo pokazala premalom, 1903. osnovana je i tvornica za preradbu lana (kasnije i kudjelje) u Vladislavcima. Osječka tvornica proširena je 1909. tkaonicom za koju su nabavljeni rabljeni strojevi, te je od 1911. nosila naziv Prva slavonska mehanička tkaonica platna, šivaonica za apreturu, tvornica lana i konoplje Osijek i Vladislavci Ivan Fiedler. Uz tkaonicu, 1923. osnovana je i manja predionica lana i kudjelje koja je zadovoljavala tvorničku potrebu na gruboj pređi za potku cerada i vreća. Finija pređa uvozila se tada uglavnom iz Češke. U predionici su se izrađivale i različite vrste konopa. U tvornici je 1924. bilo oko 160 zaposlenih, a sredinom 1920-ih s približno 130 razboja mogla je proizvesti oko milijun metara lanenoga platna na godinu.

Tako se poslovalo do 1926., kada je poduzeće bilo pretvoreno u dioničko društvo pod nazivom Lanena industrija d. d., prije Ivan Fiedler Osijek. Od 1936. poduzeće je nosilo naziv Lanena industrija d. d. Osijek (LIO).

Tvornica je radila tijekom cijeloga ratnog razdoblja. Godine 1945. konfiscirana je, sve njene pokretnine i nekretnine prešle su u vlasništvo FNRJ, te je nastavila djelovati pod istim nazivom – Lanena industrija Osijek. U prvim poslijeratnim godinama radila je za potrebe vojske, a kasnije i za široku potrošnju. Godine 1956–61. izgrađeni su zgrada nove predionice i montažno skladište sirovina te je obnovljen strojni park. Lanena industrija Osijek i Osječka tvornica svile 1964. integrirane su u Tekstilni industrijski kombinat Osijek (TIKO) s dva pogona, samostalnim obračunom i zajedničkim službama. Zajedničko poslovanje trajalo je do 1968., kada su se referendumom radnici odlučili za ukidanje kombinata i ponovno uspostavljanje dva samostalna poduzeća. Ponovno uspostavljeno samostalno poduzeće LIO nastavilo je poslovati s gubitcima, zbog čega se stvarao novi proizvodni asortiman i uvodile su se nove tehnologije u proizvodnji. U sastav SOUR-a LIO ušle su tada dvije RO: TI-DI (Tekstilni inženjering za domaćinstvo i industriju) za proizvodnju tekstila te Domiteks za prodaju na malo tekstilnih proizvoda putem pokretnih prodavaonica. U drugoj polovici 1970-ih poduzeće se počelo baviti i proizvodnjom geotekstila – specifičnoga netkanog tekstila koji se zbog svojih karakteristika kao što su čvrstoća, istezanje, postojanost na kemijske i biološke agresore te visoki koeficijent filtracije rabi u cestogradnji, zgradarstvu, hidrogradnji, poljoprivredi i dr.

U 1980-ima LIO je zapošljavao oko 1100 radnika, a bavio se proizvodnjom pamučnih, lanenih i kudjeljnih tkanina za industriju, ugostiteljstvo i domaćinstvo, umjetnoga krzna i proizvoda od krzna, auto-presvlaka od vune i umjetnoga krzna, vanjskih prekrivača za vozila, opreme za kampiranje (šatora, vreća za spavanje), posteljine (jastuka, pokrivača), geotekstila, igračaka od krzna i dr. Jedna od igračaka koje je proizvodio bila je Zagi – maskota Univerzijade u Zagrebu 1987.

Od 1989. poduzeće je poslovalo kao Složeno poduzeće LIO, 1991. kao poduzeće LIO-holding, a od 1992. kao dioničko društvo. Tada je imalo 669 zaposlenih. Nakon hrvatskoga osamostaljenja, prestrukturiranje poduzeća u novim društveno-gospodarskim okolnostima dovelo ga je u poteškoće, te je 1998. proglašen stečaj. Iz njega se 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, te otada poduzeće djeluje pod nazivom Tekstil LIO. Godine 2018. zapošljavalo je 18 radnika, a izvozilo je 8% proizvoda, uglavnom u BiH.

Zasto tio nama druze Croata pises o Osijeku iz 19.-tog veka, a? Vidis da bratko bugarin kaze da ste bili pic.hkin dim za Leskovac a pogotovo za turske gradove na teritoriji danasnje Bugarske... kome da verujemo, Bugarchetu ili Croati?

Jbg, ja ipak malo vise verujem vama Austrougarima... pogotovo sto su i moji bili to u Sremu.

 

[prvepruge]

Ne pratim ovu raspravu, ali rekoh sebi daj da pogledam o ovom liku. Izgleda da postojao je ipak izgleda

https://sh.wikipedia.org/wiki/Stojan_Kostov

Jeste, Bugarin koji je "studirao" u Plodvivu 1855 a univerzitet u Sofiju kao najstariji na teritoriji Bugarske vuce korene iz skole iz 1888-me. Opsss, autogol.
Mada bratko bugarceto koji je meni na ignore listi pred stavljanje na tu listi napisa da je taj covek studirao na Sorboni - samo sto nije napisao da je to kafana u Plodvivu.

 

[Mystic+]

Sve da joj treba, ne smije ga imati, jer bi bila bombardirana kao Iran nedavno.

Ти се не питаш, јер усташки интереси су само када уништавају српске животе и српску имовину

Према томе имаш право само да ћутиш...

 

[dzericak]

Poznata fora: postoji stranica na Vikipediji, ali NEMA izvora. EPP, nije im prvi put.

Evo ima ovde kod Bugara

https://bg.wikipedia.org/wiki/Стоян_Костов

U svakom Srbija mora dalje sa ili bez taktičkog nuklearnog oružja. Ipak najbolje da se prvo sredi stav stanovništva i da se ozniljnije kažnjava sveopšti javašluk dok se svet ne uozbilji. Mogu misliti kad je nadstrešnica pobila onolike nevine ljude zbog javašluka ko zna šta bi ovde sve moglo da se desi sa TN oružjem. A i ove naše Vikipedije isto vidiš. Nt to da se pošteno odradi kogod da je započeo i da stavi izvor.

 

[Mystic+]

Srbija je vojno neutralna i suverena zemlja i šta ima ko da joj ograničava. A šta znaš da iz Kine nije došla koja raketa sa nuklearnom glavom za FK koji može da ispaljuje rakete i na zemaljske ciljeve.

Ово је смејурија.

Сви знамо да нам је Владалац уцењен, а одлучује сам.

Србија је делимични протекторат са врло ограниченим суверенитетом.

Позориште и курчење владаоца и његовог клана