Tito VS Draza

SA DRUGE STRANE NIJE POZNATO DOSLOVCE NITI JEDNO NAREDJENJE PARTIZANSKOG KOMANDANTA, VRHOVNOG STABA ILI BILO KOJE KOMANDE, DA SE ''ZA SADA'' NE NAPADAJU CETNICI, VEC DA SE NAPADAJU NEMCI, USTASE ILI NEKO TRECI....BORBU PROTIV NEMACA KOMUNISTI SU PRIHVATILI SAMO KADA BI IH NEMCI NAPALI A ONI NISU IMALI KUD. nEMCI SU PROTIV KOMUNISTA, KAO I PROTIV CETNIKA IZVELI MNOGO OPERACIJA ALI KOMUNISTI NISU IZVELI NITI JEDNU OPERACIJU PROTIV NEMACA SVE DO POSLEDNJE FAZE RATA (KOMUNSTICKE AKCIJE PROTIV NEMACA, U TOJ POSLEDNJOJ FAZI RATA, A NAROCITO SREMSKI FORNT IMALE SU ZA CILJ IZVODJENJE SRBA NA STRATISTE PA SE NI ONE NE MOGU SMATRATI OSLOBODILACKIM AKCIJAMA)

DRUGIM RECIMA KOMUNSTI SU SE PROTIV NEMACA NALAZILI U DEFANZIVI, A PROTIV CETNIKA U OFANZIVI. ONI NE SAM STO NISU PREDUZIMALI OPERACIJE PROTIV NEMACA, NEGO NISU IMALI NI PLAN ZA BORBU PROTIV OKUPATORA I OSLOBODJENJE ZEMLJE. ZBOG TOGA NIJE TACNA NI OZNAKA PARTIZANA KAO ANTIFASISTICKI POKRET. AKO JE POTREBNO PARTIZANE ODREDJIVATI JEDNIM ANTI, ONDA JE ISPRAVAN TERMIN - ANTIDEMOKRATSKI POKRET. JER NJIHOV RATNI CILJ, NJIHOVI PLANOVI I OFANZIVNE AKCIJE ODNOSILE SU SE NA BORBU PROTIV CETNIKA UPRAVO ZATO STO SU ONI PREDSTAVLJALI CUVARE DEMOKRATSKOG PORETKA - USTAVNE PARLAMENTARNE MONARHIJE...

S DRUGE STRANE CETNICI SU IZVELI 4 VELIKE OFANZIVNE OPERACIJE PROTIV NEMACA, PO JEDNU SVAKE RATNE GODINE.

GODINE 1941. TO JE BIO USTANAK PROTIV FORMACIJA NACISTICKE HRVATSKE DRZAVE U ZAPADNIM KRAJEVIMA I NEMACA U SRBIJI.

KRAJEM 1942. I POCETKOM 1943. GODINE CETNICI SU IZVELI OPSEZNU AKCIJU DIVERZIJE I SABOTAZE NA ZELEZNICAMA, DESETKUJUCI TRANSPORTE ZA AFRICKI KORPUS ERVINA ROMELA, TOKOM BITKE ZA AFRIKU.

U JESEN 1943. GODINE CETNICI SU POKRENULI OFANZIVU PROTIV NEMACA I USTASA PREMA JADRANSKOM MORU, OCEKUJUCI ISKRCAVANJE SAVEZNICKIH TRUPA.

CETRVTU OFANZIVU NA NEMCA I NJIHOVE SARADNIKE CETNICI SU PREDUZELI SEPTEMBRA I OKTOBRA 1944, JOS JEDNOM OCEKUJUCI ISKRCAVANJE ZAPADNIH SAVEZNIKA I SKORI KRAJ RATA.

tAKO DO POSLEDNJE FAZE RATA KOMUNISTI NISU OSLOBODILI NI JEDNO MESTO OD NEMACA, DOK SU CETNICI OSLOBODILI PREKO 30. TOKOM 1941 NAJPOZNATIJI BILI SU LOZNICA, G.MILANOVAC, STRAGARI, CACAK. U JESEN 43. PRIJEPOLJE, VISEGRAD, ZVORNIK, BAJINU BASTU, ITD....U JESEN 44. KRUSEVAC, LAZAREVAC, PETROVAC NA MLAVI...ITD

KOMUNISTI NISU IMALI AKCIJU POPUT CETNICKIH DIVERZIJA I SABOTAZA NA PRUGAMA TOKOM BITKE ZA AFRIKU KRAJEM 1942. I POCETKOM 1943. TO JE NAJVECA IZVEDENA OPERACIJA NA NASEM TLU. U AKCIJAMA ZA OMETANJE SAOBRACAJA OSOVINSKIH TRUPA RAZLIKA U KORIST CETNIKA BILA JE TOLIKO DRASTICNA DA JE I SAM FICROJ MEKLIN, JEDAN OD GLAVNIH PARTIZANSKIH PRISTALICA MEDJU BRITANCIMA U SVOJIM MEMOARIMA NAPISAO:

''TOKOM RATA SU ZAISTA NEMACKI TRANSPORTI TRPELI VECE GUBITKE NA CETNICKOJ NEGO NA PARTIZANSKOJ STRANI''


Z.Knezev, Zapadne sile i Jugoslavija u II sv ratu 328-329. Prema F.MacLean The Heretic, str 180

Naravno Maklin je ublazio pravo stanje stvari , koje glasi:

Partizani nisu bili u stanju da za jedan ili dva dana neprekidno obustave vojni saobracaj na bilo kom od glavnih puteva.

Glavni vojni pravac koji su Nemci koristili isao je kroz Severozapadnu jugoslaviju, upravo preko teritorije u rukama partizana i on je mogao da se koristi prakticno sve vreme rata....

Stepen ostecenja koji su partizani prouzrokovali na jugoslovesnkim zeleznickim prugama, bio je toliko beznacajan da su saveznicke vazduhoplovne snage, krajem leta 44. godine, delujuci iz Italije, potrosile mnogo vremena na intezivnom i iskljucivom bombradovanju jugoslovenskih saobracajnica. Saveznicki piloti su morali da urade to sto je pune dve godine Tito obecavao da ce uraditi. Njegovi izvestaji o nanetim stetama su bili tako nepouzdani da je tokom leta 44. jedan vazan ogranak saveznickih obavestajnih sluzbi prestao da ih koristi....

Cudno je sto vojska, kako je titova propaganda isticala, od 300.000 ljudi, nije u stanju da bar privremeno obustavi saobracaj makar na jednom komunikacionom pravcu neprijatelja i to na divljem, brdovitom Balkanu.


Z.Knezev, Zapadne sile i Jugoslavija u II sv ratu 336-337
prema R.H. Markham: Tito's imperial Communism, str. 134


Bitka za afriku bila je jedna od prekretnica u II sv.ratu. Specifican geografski polozaj uslovio je da Srbija u njoj ima znacajnu ulogu. Tog polozaja bile su svesne sve zaracene strane: I Saveznici i Nemci, i pokret otpora sa Mihailovicem na celu...U bici za Afriku cetnici su uradili sta je trebalo...To su potvrdili svi istaknuti saveznicki komandanti ali i sam vodja Treceg rajha Adolf Hitler.

I sam Hitler izjavljuje da je nemacka vojska porazena zbog sabotaze i paralisanja od strane plutokratskih neprijatelja, sto je bio termin koji je Hitler koristio za cetnike za razliku od ''boljevickih neprijatelja''...

Delovi Hitlerove novogodisnje poruke, prema Njujork Tajmsu, od 22. januara 1944:

Pravi uzrok teskoca u Severnoj Africi i na Balkanu, bili su, u stvari, uporni pokusaji sabotaze i paralisanje od strane plutokratskih neprijatelja...Njihove neprekidne sabotaze uspele su da zaustave snabdevanje u Africi i drugde, putem novih oblika pasivnog otpora, sprecavajuci tako da nasi vojnici, i italijanski vojnici koji su uz njih dobiju materijal neophodan za vodjenje borbe...


U pismu Musoliniju od 19.maja iste godine on je za poraz u Africi ponovo optuzio ''jugoslovenske bandite''

Cinjenica da mi nismo uspeli da obezbedimo dotur pomoci za Severnu Afriku dovela je do nase katastrofe. Ako se banditizam i cela ''komitadzijska atmosfera'' odmah i nemilosrdno ne unisti, takva ce se situacija ponoviti. Ako se red ne uspostavi na podrucju Jugoslavije, desice se kriza isto toliko teska kao ona u Severnoj africi.


Sve dok je trajala bitka za Afriku, u Drazin stab na Sinjajevini stizale su poruke istaknutih saveznickih licnosti.

General Ziro, general Alan Bruk , Drzavni sekretar SAD Samner Vels, general Ajzenhauer, vodja francuskog pokreta otpora general De Gol, neka su od imena koja su odala priznanje Drazi i njegovim cetnicima...

Rej Brok, glavni dopisnik Njujork Tajmasa za balkan, sa sedistem u Ankari pise: Mihailovic spasio Kairo, uz mnoge reci hvale za Drazu i njegove cetnike, i navodi ih kao najzasluznije sto je Romel izgubio Zapadnu pustinju...

Priznanja djeneralu Mihailovicu, 72-77, prema Milos Acin-Kosta: Draza Mihailovic - cica - Apostol slobode, 193-194, deo izjave Rej Broka za knjigu...
 
KOMUNISTI NISU IMALI AKCIJU POPUT CETNICKIH DIVERZIJA I SABOTAZA NA PRUGAMA TOKOM BITKE ZA AFRIKU KRAJEM 1942. I POCETKOM 1943. TO JE NAJVECA IZVEDENA OPERACIJA NA NASEM TLU. U AKCIJAMA ZA OMETANJE SAOBRACAJA OSOVINSKIH TRUPA RAZLIKA U KORIST CETNIKA BILA JE TOLIKO DRASTICNA DA JE I SAM FICROJ MEKLIN, JEDAN OD GLAVNIH PARTIZANSKIH PRISTALICA MEDJU BRITANCIMA U SVOJIM MEMOARIMA NAPISAO:

''TOKOM RATA SU ZAISTA NEMACKI TRANSPORTI TRPELI VECE GUBITKE NA CETNICKOJ NEGO NA PARTIZANSKOJ STRANI''

cetnicka propaganda.....diverzije su radili grcki partizani , dok su cetnici gladili jaja na ravnoj gori. ficroj meklin je u svojim meoarima napisao da nije video veca g....a od cetnickih. totalno nekorisni za bilo sta, izuzev za kafanu
 
:hahaha:

naravno, ti ces sve to da nam argumentujes, kao i uvek...pokrij se usima nesreco...

dobro bar priznajes da partizani nemaju veze sa diverzijama :mrgreen:....cuj sad grcki partizani....hahahahahha

Sa cetnicima Draze se po diverzijama mogu porediti samo Francuzi....koji Grcki partizani, nesreco...

Da, otuda i sve one reci hvale i priznanja saveznika :D
 
Da mora da bole ove reci, Titovog kucnog prijatelja i autora biografija, ljubitelja komunista

'TOKOM RATA SU ZAISTA NEMACKI TRANSPORTI TRPELI VECE GUBITKE NA CETNICKOJ NEGO NA PARTIZANSKOJ STRANI''

Z.Knezev, Zapadne sile i Jugoslavija u II sv ratu 328-329. Prema F.MacLean The Heretic, str 180

Naravno Maklin je ublazio pravo stanje stvari , koje glasi:

Partizani nisu bili u stanju da za jedan ili dva dana neprekidno obustave vojni saobracaj na bilo kom od glavnih puteva.

Glavni vojni pravac koji su Nemci koristili isao je kroz Severozapadnu jugoslaviju, upravo preko teritorije u rukama partizana i on je mogao da se koristi prakticno sve vreme rata....

Stepen ostecenja koji su partizani prouzrokovali na jugoslovesnkim zeleznickim prugama, bio je toliko beznacajan da su saveznicke vazduhoplovne snage, krajem leta 44. godine, delujuci iz Italije, potrosile mnogo vremena na intezivnom i iskljucivom bombradovanju jugoslovenskih saobracajnica. Saveznicki piloti su morali da urade to sto je pune dve godine Tito obecavao da ce uraditi. Njegovi izvestaji o nanetim stetama su bili tako nepouzdani da je tokom leta 44. jedan vazan ogranak saveznickih obavestajnih sluzbi prestao da ih koristi....

Cudno je sto vojska, kako je titova propaganda isticala, od 300.000 ljudi, nije u stanju da bar privremeno obustavi saobracaj makar na jednom komunikacionom pravcu neprijatelja i to na divljem, brdovitom Balkanu.
 
cudi me kako su se nemci odrzali od 1941-44 u srbiji , uz cetnike. nigde zeleznice, sve cetnici unistili....i ne znam da li si primetio da su te cetnicke diverzije pocele posle bitke kod el-alemanja kada su britanci odjebali nemce....samardjic opet zabrljao po datumima
 
1. XI 1941, Mihailović je eksplicitno doneo odluku koju nikad
nije opozvao - naime, odluku da suspenduje sve moguće sukobe sa naci-fašističkom
koalicijom do trenutka njihove kapitulacije ili makar do nastupanja njihovog rasula.
Od tog trenutka, a o tome se govori na mnogo mesta, svi njegovi napori usredsređeni su
na to da spreči da neko drugi ne ojača u međuvremenu - odnosno, usredsređeni su na
građanski rat.
Ova strateška orijentacija dovela je do nesporazuma, napetosti, i na kraju, do raskida sa
Saveznicima. I to ne, na primer, sa SSSR-om, nego upravo sa zapadnim saveznicima.
Jer su oni sledili suprotnu stratešku orijentaciju prema kojoj je rat i vojni poraz
hitlerovske koalicije imao apsolutni primat nad svim političkim pitanjima.
Čavoški i drugi u svom skorašnjem zahtevu za rehabilitaciju citiraju da je "У говору за
Нову 1943. годину Хитлер је рекао „да је рат у Африци изгубљен услед саботаже
свих комуникација преко Балкана."
To, međutim, nema nikakve veze sa Srbijom i četnicima, nego, na primer, sa rušenjem
mosta na Gorgopotamosu 25. XI 1942. Ničeg sličnog nije bilo u Srbiji u to vreme.
U Srbiji, u njenom najvećem delu, nakon gerilskih i frontalnih borbi iz 1941. vođenih sa
promenljivom umešnošću i uspehom, partizanska organizacija je u dubokoj ilegali. Sve
vreme do leta 1944. komunisti su pokušavali da ponovo uspostave organizaciju, da bi
ponovo počeli sa formiranjem ozbiljnijih jedinica.
Sve vreme do leta 1944. četnici su proveli pokušavajući da ih u tome spreče.
Nakon pada Italije komunikacije kroz Srbiju su za saveznike još više dobile na
strateškom značaju. One su povezivale dve nemačke armijske formacije - 2. oklopnu
armiju u NDH (i Crnoj Gori i Sandžaku) sa Armijskom grupom "E" u Grčkoj. Za sve
to vreme, u užoj Srbiji uglavnom nije bilo ni jedne nemačke borbene jedinice.
Postojala su dva alternativna plana savezničkog iskrcavanja na Balkanu: u Grčkoj, ili u
Dalmaciji. U prvom slučaju, komunikacije kroz Srbiju bile su od vitalnog značaja za
snabdevanje nemačke armije u Grčkoj, a u drugom za njeno izvlačenje iz Grčke i
suprotstavljanju invaziji u NDH.
Iako ovi planovi nikad nisu ušli u operativnu fazu, saveznička Komanda Srednjeg Istoka
pridavala je vrlo veliki prioritet kontroli nad ovim komunikacijama.
Svojim nepokolebljivim odbojnim stavom prema bilo kakvim dejstvima na ove
komunikacije, Mihailović je objektivno postao protivnik savezničkog ratnog napora
na Balkanu. Time su njegovi korpusi objektivno postali spoljna linija odbrane
nemačkih vitalnih komunikacija.
Zbog toga ga general Vilson u svom poznatom telegramu-ultimatumu od 9. XII
1943. upozorava:
"Sloboda kojom se Nemci služe železničkim prugama od Grčke do Beograda za
prevoz trupa i izdržavanje istih, nepodnošljiva je."
Ovo je dovelo do toga da je početkom 1944. Komanda Srednjeg Istoka (od 1944.
Komanda Mediterana) za jedan od svojih prioriteta proglasila jačanje i
snabdevanje partizanskih jedinica u Srbiji, na položajima sa kojih mogu ugroziti
moravsku i ibarsku komunikaciju.
Ovi zajednički napori NOVJ i saveznika doveli su do zajedničkog odgovora - niza
operacija pod nemačkom komandom od marta do avgusta 1944, u kojima su, pored
nemačkih, bugarskih, nedićevskih, ljotićevskih i RZK-jedinica, organizovano
učestvovale i glavne snage đenerala Mihailovića. Ovo naročito zbog toga što su one
na tom terenu predstavljale najznačajniju formaciju.
Na taj način se đeneral Mihailović sa svojim snagama i subjektivno svrstao protiv
saveznika, na stranu Hitlera.
Ova se linija sukoba kasnije samo produbila.
Mihailovićeve snage su predstavljale glavninu nemačke odbrane u zapadnoj Srbiji
septembra 1944.
Tokom novembra i decembra 1944 svojim bočnim dejstvima iz pravca Rogatice prema
Zvorniku i Tuzli znatno su olakšali izvlačenje nemačkog 34. armijskog korpusa sa
"kraljevačkog mostobrana" na Sremski front, gde su ove izvele poznate protivnapade 3. i
17. januara 1945.
Dakle, čak i kad ostavimo po strani nespornu kvislinšku delatnost četnika u Crnoj Gori,
Sandžaku i NDH, nema nikakve sumnje u to na čijoj strani i protiv koga se Mihailović
borio u ratu. U tome ništa ne mogu izmeniti pojedine slike ili fotomontaže.
Đeneral Mihailović borio se protiv Saveznika, a na strani naci-fašističke koalicije.
Građanski rat bio je apsolutno neizbežna posledica ovog njegovog opredeljenja.
Jedina njegova veza sa saveznicima bila je - i ostala - njegova želja da mu saveznici na
tanjiru donesu pobedu i vlast.
Ali to, da ponovim, ne umanjuje interesovanje za pojedinačne sudbine, i ljude, koji su se,
igrom raznih okolnosti, našli zahvaćeni žrvnjem istorije.
 
Iz knjige Fitzroya Macleana : Rat na Balkanu

Ostalo je pitanje četnika generala Mihailovića, kojima smo dosada davali mnogo više pomoći nego partizanima i kod kojih je još uvek bila akreditovana britanska vojna misija. Po dokazima iz različitih izvora, a naročito po izveštajima britanskih oficira koji su bili dodeljeni četničkim jedinicama, potvrdilo se ono što sam i ja saznao. Naime, da general Mihailović već dosta dugo nije pružao skoro nikakav otpor Nemcima; da je disciplina u njegovim trupama loša i da su mnogi njegovi komandanti manje ili više otvoreno sarađivali s neprijateljem. Ukratko, njegov doprinos savezničkom cilju sada je bio tako mali ili nikakav, a akcije koje su se vodile bile su uglavnom delo manjeg broja britanskih oficira, dodeljenih četničkim jedinicama. U ovim okolnostima predloženo je da se Mihailoviću pruži poslednja šansa. Preko britanske misije pri njegovom štabu, od njega će se zatražiti da digne u vazduh jedan železnički most koji je od znatnog strategijskog značaja na železničkoj pruzi Beograd — Solun. Ako to ne izvrši do određenog datuma, misija će biti povučena, a dostavljanje materijala četnicima obustavljeno. Ovaj predlog izgledao je dovoljno pravičan.
Ovako se završila veza koja se još od početka zasnivala na nesporazumu. Uz pomoć naše propagande, mi smo u našoj mašti od Mihailovića napravili nešto što on nikada ozbiljno nije ni predstavljao. Sad smo ga odbacili, jer nije ispunio naša sopstvena očekivanja.
Pošto je odlučeno da se četnici odbace, zadatak naše politike bio je da što pre pomognemo jačanje partizana u Srbiji.
 
Da...
Ja bih samo voleo da Koca navede neke akcije cetnika gde su izginuli kao muve.
A kod partizana se bar zna...
Taj i taj, poginuo tu i tu...u akciji toj i toj...pa ako lazu nek se javi rodbina ili svedoci da je laz..
Makar nek za cetnike kazu-polomio vrat, zaglavila mu se brada u redenik dok je pucao na nemce...

:D
 
Da...
Ja bih samo voleo da Koca navede neke akcije cetnika gde su izginuli kao muve.
A kod partizana se bar zna...
Taj i taj, poginuo tu i tu...u akciji toj i toj...pa ako lazu nek se javi rodbina ili svedoci da je laz..

Pa bitka na Neretvi. :whistling:

Makar nek za cetnike kazu-polomio vrat, zaglavila mu se brada u redenik dok je pucao na nemce...

:D

Genijalno, goldig

:lol: :lol: :lol:
 
Poslednja izmena:
1. XI 1941, Mihailović je eksplicitno doneo odluku koju nikad
nije opozvao - naime, odluku da suspenduje sve moguće sukobe sa naci-fašističkom
koalicijom do trenutka njihove kapitulacije ili makar do nastupanja njihovog rasula.
Od tog trenutka, a o tome se govori na mnogo mesta, svi njegovi napori usredsređeni su
na to da spreči da neko drugi ne ojača u međuvremenu - odnosno, usredsređeni su na
građanski rat.
Ova strateška orijentacija dovela je do nesporazuma, napetosti, i na kraju, do raskida sa
Saveznicima. I to ne, na primer, sa SSSR-om, nego upravo sa zapadnim saveznicima.
Jer su oni sledili suprotnu stratešku orijentaciju prema kojoj je rat i vojni poraz
hitlerovske koalicije imao apsolutni primat nad svim političkim pitanjima.
Čavoški i drugi u svom skorašnjem zahtevu za rehabilitaciju citiraju da je "У говору за
Нову 1943. годину Хитлер је рекао „да је рат у Африци изгубљен услед саботаже
свих комуникација преко Балкана."
To, međutim, nema nikakve veze sa Srbijom i četnicima, nego, na primer, sa rušenjem
mosta na Gorgopotamosu 25. XI 1942. Ničeg sličnog nije bilo u Srbiji u to vreme.
U Srbiji, u njenom najvećem delu, nakon gerilskih i frontalnih borbi iz 1941. vođenih sa
promenljivom umešnošću i uspehom, partizanska organizacija je u dubokoj ilegali. Sve
vreme do leta 1944. komunisti su pokušavali da ponovo uspostave organizaciju, da bi
ponovo počeli sa formiranjem ozbiljnijih jedinica.
Sve vreme do leta 1944. četnici su proveli pokušavajući da ih u tome spreče.
Nakon pada Italije komunikacije kroz Srbiju su za saveznike još više dobile na
strateškom značaju. One su povezivale dve nemačke armijske formacije - 2. oklopnu
armiju u NDH (i Crnoj Gori i Sandžaku) sa Armijskom grupom "E" u Grčkoj. Za sve
to vreme, u užoj Srbiji uglavnom nije bilo ni jedne nemačke borbene jedinice.
Postojala su dva alternativna plana savezničkog iskrcavanja na Balkanu: u Grčkoj, ili u
Dalmaciji. U prvom slučaju, komunikacije kroz Srbiju bile su od vitalnog značaja za
snabdevanje nemačke armije u Grčkoj, a u drugom za njeno izvlačenje iz Grčke i
suprotstavljanju invaziji u NDH.
Iako ovi planovi nikad nisu ušli u operativnu fazu, saveznička Komanda Srednjeg Istoka
pridavala je vrlo veliki prioritet kontroli nad ovim komunikacijama.
Svojim nepokolebljivim odbojnim stavom prema bilo kakvim dejstvima na ove
komunikacije, Mihailović je objektivno postao protivnik savezničkog ratnog napora
na Balkanu. Time su njegovi korpusi objektivno postali spoljna linija odbrane
nemačkih vitalnih komunikacija.
Zbog toga ga general Vilson u svom poznatom telegramu-ultimatumu od 9. XII
1943. upozorava:
"Sloboda kojom se Nemci služe železničkim prugama od Grčke do Beograda za
prevoz trupa i izdržavanje istih, nepodnošljiva je."
Ovo je dovelo do toga da je početkom 1944. Komanda Srednjeg Istoka (od 1944.
Komanda Mediterana) za jedan od svojih prioriteta proglasila jačanje i
snabdevanje partizanskih jedinica u Srbiji, na položajima sa kojih mogu ugroziti
moravsku i ibarsku komunikaciju.
Ovi zajednički napori NOVJ i saveznika doveli su do zajedničkog odgovora - niza
operacija pod nemačkom komandom od marta do avgusta 1944, u kojima su, pored
nemačkih, bugarskih, nedićevskih, ljotićevskih i RZK-jedinica, organizovano
učestvovale i glavne snage đenerala Mihailovića. Ovo naročito zbog toga što su one
na tom terenu predstavljale najznačajniju formaciju.
Na taj način se đeneral Mihailović sa svojim snagama i subjektivno svrstao protiv
saveznika, na stranu Hitlera.
Ova se linija sukoba kasnije samo produbila.
Mihailovićeve snage su predstavljale glavninu nemačke odbrane u zapadnoj Srbiji
septembra 1944.
Tokom novembra i decembra 1944 svojim bočnim dejstvima iz pravca Rogatice prema
Zvorniku i Tuzli znatno su olakšali izvlačenje nemačkog 34. armijskog korpusa sa
"kraljevačkog mostobrana" na Sremski front, gde su ove izvele poznate protivnapade 3. i
17. januara 1945.
Dakle, čak i kad ostavimo po strani nespornu kvislinšku delatnost četnika u Crnoj Gori,
Sandžaku i NDH, nema nikakve sumnje u to na čijoj strani i protiv koga se Mihailović
borio u ratu. U tome ništa ne mogu izmeniti pojedine slike ili fotomontaže.
Đeneral Mihailović borio se protiv Saveznika, a na strani naci-fašističke koalicije.
Građanski rat bio je apsolutno neizbežna posledica ovog njegovog opredeljenja.
Jedina njegova veza sa saveznicima bila je - i ostala - njegova želja da mu saveznici na
tanjiru donesu pobedu i vlast.
Ali to, da ponovim, ne umanjuje interesovanje za pojedinačne sudbine, i ljude, koji su se,
igrom raznih okolnosti, našli zahvaćeni žrvnjem istorije.

jasno je da i ovoj trenutnoj temi ne znas nista, spamujes temu kao po obicaju...

kako otvorim neku zasebnu temu ti u panici zuris da izguglas nesto....to je jasno po tome sto ne postavljas izvore, a kako bi i postavljao kada kopiras postove raznoraznih forumasa sa raznoraznih foruma....NEOZBILJNO...blebetanje bez argumenata...

Tako je npr i ovaj tekst koji si postavio delo nekog forumasa
gorran2 od 01:29 28.03.2009 sa bloga B92

http://blog.b92.net/text/8653/Istina je u imenima/

Ti zapravo u vecini slucajeva i ne znas sta postavljas, bitno je samo da to nesto spamuje temu komunistickom propagandom i bljuvotinama o Drazi, a da izvori nisu bitni....Setimo se Ilije Jukica :)

Vidim da ne mozes da beknes na naredjenja Tita, koja jasno pokazuju koji je glavni ratni cilj KPJ...
 
Poslednja izmena:
Iz knjige Fitzroya Macleana : Rat na Balkanu

Ostalo je pitanje četnika generala Mihailovića, kojima smo dosada davali mnogo više pomoći nego partizanima i kod kojih je još uvek bila akreditovana britanska vojna misija. Po dokazima iz različitih izvora, a naročito po izveštajima britanskih oficira koji su bili dodeljeni četničkim jedinicama, potvrdilo se ono što sam i ja saznao. Naime, da general Mihailović već dosta dugo nije pružao skoro nikakav otpor Nemcima; da je disciplina u njegovim trupama loša i da su mnogi njegovi komandanti manje ili više otvoreno sarađivali s neprijateljem. Ukratko, njegov doprinos savezničkom cilju sada je bio tako mali ili nikakav, a akcije koje su se vodile bile su uglavnom delo manjeg broja britanskih oficira, dodeljenih četničkim jedinicama. U ovim okolnostima predloženo je da se Mihailoviću pruži poslednja šansa. Preko britanske misije pri njegovom štabu, od njega će se zatražiti da digne u vazduh jedan železnički most koji je od znatnog strategijskog značaja na železničkoj pruzi Beograd — Solun. Ako to ne izvrši do određenog datuma, misija će biti povučena, a dostavljanje materijala četnicima obustavljeno. Ovaj predlog izgledao je dovoljno pravičan.
Ovako se završila veza koja se još od početka zasnivala na nesporazumu. Uz pomoć naše propagande, mi smo u našoj mašti od Mihailovića napravili nešto što on nikada ozbiljno nije ni predstavljao. Sad smo ga odbacili, jer nije ispunio naša sopstvena očekivanja.
Pošto je odlučeno da se četnici odbace, zadatak naše politike bio je da što pre pomognemo jačanje partizana u Srbiji.

To sto Ficroj Maklin govori o cetnicima totalno je nebitno i ne moze se uzeti u razmatranje jer je pre svega neobjektivno....Ficroj Maklin je britanski ljubitelj komunista, cija je uloga bila velicanje partizana i izoblicavanje stvarne situacije u njihovu korist...Izmedju ostalog on je titov prijatelj i autor njegove biografije.....O tome govore Majkl Liz, Dejvid Martin......

...accounts, like The Rape of Serbia: The British Role in Tito's Grab for Power, 1943-1944. By Michael Lees, reveal the extent to which MacLean played the dupe, -REVIEW: of THE RAPE OF SERBIA The British Role in Tito's Grab for Power, 1943-1944. By Michael Lees (David Binder, NY Times Book Review)

Tracking his own experiences in Serbia from June 1943 to May 1944 against some newly discovered files of Britain's wartime Special Operations Executive, the office responsible for overseeing paramilitary operations, Mr. Lees paints a grim picture of official double-dealing. He documents how James Klugmann, a Communist, and Basil Davidson, a self-described leftist, both stationed in the Cairo headquarters of the Special Operations Executive, systematically discredited Mihailovic while undermining British material support for his forces. Their methods included manipulating battle maps and messages from the field, and attributing successful Chetnik military actions to the Partisans.

Mr. Lees goes on to show that William Deakin and Fitzroy Maclean, both British emissaries to Tito and both intimate with Winston Churchill, helped persuade the Prime Minister to abandon Mihailovic and back Tito, which Churchill did with finality on Dec. 10, 1943. Until then the Chetniks had received only 30 tons of weaponry from the British, while the Partisans had got 18,000 tons. Tito turned many of those British guns against the Chetniks.

Mr. Lees points out that Brigadier Maclean and Captain Deakin derived their evidence for accusing the Mihailovic forces of collaborating with the occupiers almost entirely from Partisan sources, which were blatantly biased. Neither spent any time with the Chetniks.

Perhaps the most revealing moment in the book comes in another conversation with Churchill:

"Do you intend," he asked, "to make Jugoslavia your home after the war?"

"No, Sir," I replied.

"Neither do I," he said. "And that being so, the less you and I worry about the form of Government they set up, the better."

It was just such breathtaking cynicism that bequeathed us the disastrous fifty year Cold War and rendered WII, especially for Eastern Europe, an exercise in futility.


Dosta o komunistickim krticama u saveznickim redovima

http://forum.krstarica.com/threads/284957&page=7

O knjizi Michael Lees-a


This work -- part memoir, part exegesis of new archival material, part polemic -- contends that in the middle of World War II, Britain betrayed a loyal guerrilla ally and sided with a devious guerrilla ally in occupied Yugoslavia.

The loyal ally was Draza Mihailovic, the Serbian officer who headed the Yugoslav Army of the Homeland, better known as the Chetniks. The devious ally was Josip Broz Tito, the Stalin-schooled Communist who headed the National Liberation Army, better known as the Partisans. Nazi Germany and its allies, Fascist Italy, Hungary and Bulgaria, had brutally divided and virtually devoured their country.

Mihailovic and Tito, in the course of fighting these common enemies, soon found themselves fighting each other. The principal stake was Serbia, the heartland of Yugoslavia and home of its most numerous nationality. Tito was the victor in this civil war, and he had Mihailovic executed in 1946.

The argument over the relative merits and allegiances of Mihailovic and Tito has lasted some 48 years and shows no signs of abating -- despite a lopsided advantage on the Tito side, thanks in part to his many defenders and apologists in the West. Now comes Michael Lees, a British officer during World War II with impeccable credentials as a guerrilla fighter on the side of the doomed Mihailovic. He offers fresh and astonishing material in "The Rape of Serbia," culled from long-secret files that turned up in the Public Records Office in London.

What makes this material relevant now is that Serbia is troubled again. One could even make a case that Serbia's current agony, ignobly pitting it under a remnant Communist leadership against virtually all other parts of Yugoslavia, had its origins in the "rape" of which the author speaks.

Tracking his own experiences in Serbia from June 1943 to May 1944 against some newly discovered files of Britain's wartime Special Operations Executive, the office responsible for overseeing paramilitary operations, Mr. Lees paints a grim picture of official double-dealing. He documents how James Klugmann, a Communist, and Basil Davidson, a self-described leftist, both stationed in the Cairo headquarters of the Special Operations Executive, systematically discredited Mihailovic while undermining British material support for his forces. Their methods included manipulating battle maps and messages from the field, and attributing successful Chetnik military actions to the Partisans.

Mr. Lees goes on to show that William Deakin and Fitzroy Maclean, both British emissaries to Tito and both intimate with Winston Churchill, helped persuade the Prime Minister to abandon Mihailovic and back Tito, which Churchill did with finality on Dec. 10, 1943. Until then the Chetniks had received only 30 tons of weaponry from the British, while the Partisans had got 18,000 tons. Tito turned many of those British guns against the Chetniks.

Mr. Lees points out that Brigadier Maclean and Captain Deakin derived their evidence for accusing the Mihailovic forces of collaborating with the occupiers almost entirely from Partisan sources, which were blatantly biased. Neither spent any time with the Chetniks.

Yet for more than four decades, Fitzroy Maclean and William Deakin -- both prolific writers -- have been the main architects of the widely accepted view that Tito was a positive figure and Mihailovic a negative one. It is because he contests this received wisdom so passionately that Mr. Lees wrote his book.



ali upravo zbog toga jeste porazavajuce kad taj isti Ficroj Maklin tako govori o svojim ljubimcima...

TOKOM RATA SU ZAISTA NEMACKI TRANSPORTI TRPELI VECE GUBITKE NA CETNICKOJ NEGO NA PARTIZANSKOJ STRANI''

Z.Knezev, Zapadne sile i Jugoslavija u II sv ratu 328-329. Prema F.MacLean The Heretic, str 180

Naravno Maklin je ublazio pravo stanje stvari , koje glasi:

Partizani nisu bili u stanju da za jedan ili dva dana neprekidno obustave vojni saobracaj na bilo kom od glavnih puteva.

Glavni vojni pravac koji su Nemci koristili isao je kroz Severozapadnu jugoslaviju, upravo preko teritorije u rukama partizana i on je mogao da se koristi prakticno sve vreme rata....

Stepen ostecenja koji su partizani prouzrokovali na jugoslovesnkim zeleznickim prugama, bio je toliko beznacajan da su saveznicke vazduhoplovne snage, krajem leta 44. godine, delujuci iz Italije, potrosile mnogo vremena na intezivnom i iskljucivom bombradovanju jugoslovenskih saobracajnica. Saveznicki piloti su morali da urade to sto je pune dve godine Tito obecavao da ce uraditi. Njegovi izvestaji o nanetim stetama su bili tako nepouzdani da je tokom leta 44. jedan vazan ogranak saveznickih obavestajnih sluzbi prestao da ih koristi....

Cudno je sto vojska, kako je titova propaganda isticala, od 300.000 ljudi, nije u stanju da bar privremeno obustavi saobracaj makar na jednom komunikacionom pravcu neprijatelja i to na divljem, brdovitom Balkanu.


Z.Knezev, Zapadne sile i Jugoslavija u II sv ratu 336-337
prema R.H. Markham: Tito's imperial Communism, str. 134
 
Poslednja izmena:
Sve dok je trajala bitka za Afriku, u Drazin stab na Sinjajevini stizale su poruke istaknutih saveznickih licnosti.

Komandant francuskih snaga u Severnoj Africi general Anri Ziro, je 11. novembra 1942. godine poslao radiogram Drazi Mihailovicu, u kome je kazao:
“Ponovo sam stupio u borbu protiv nasih zajednickih neprijatelja. Vama licno i herojskoj jugoslovenskoj vojsci zelim u ovom trenutku da izrazim i podvucem tradicionalno bratstvo po oruzju koje vlada izmedju francuske vojske i vase vojske. Izrazavam vam svoje najdublje divljenje. Vas herojski otpor i vasi uspesi probudili su i pokrenuli nacionalnu svest svih onih koji se bore protiv napadaca. Vas otpor i vas primer vode ka pobedi, koja pocinje da se radja.”...

Nacelnik britanskog Generalstaba general Alan Bruk, je 1.decembra 1942. godine, poslao radiogram Drazi Mihailovicu povodom ujedinjenja ovakvog sadrzaja:

“U ime Carskog Generalstaba ne mogu da propustim dvadeset cetvrtu godisnjicu od ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, a da ne izrazim cestitanje za divne poduhvate jugoslovenske vojske na Srednjem istoku u ovom pobedonosnom casu, nego i na vase nepobedive cetnike, pod vasom komandom, koji se bore dan i noc pod najtezim ratnim okolnostima. Uveren sam, Gospodine Ministre, da ce uskoro doci dan kada ce i sve vase snage moci da budu ujedinjene u jednoj slobodnoj i pobedonosnoj Jugoslaviji; dan kada ce neprijatelj, protiv koga se zajednicki borimo rame uz rame, biti satrven zauvek.”...


Drzavni podsekretar SAD Samner Vels, je u radiogramu Drazi Mihailovicu od 4. januara 1943. godine kazao:

“Vlada SAD ima potpuno poverenje u patriotizam generala Mihailovica i veliko divljenje za vestinu, istrajnost i hrabrost sa kojom on i jugoslovenski patrioti oko njega nastavljaju borbu za oslobodjenje svoje zemlje. Mi smatramo da vojna akcija na koju se pozivate predstavlja cinjenicu u orjentisanju vodjstva rata od strane Ujedinjenih naroda protiv Osovine.”...
 

Back
Top