Meni burek prija, i toliko često ga jedem - jednom u šest meseci. Ne preterujem. I to isključivo kad tata svrati s posla, što se samo po sebi strašno retko dešava, pa mama viče odozgo sestri i meni da imamo burek za doručak. Pravo je čudo koliko nas to razbudi za razliku od svih ostalih ''Tihanaaaa...! Sonjaaaa...! Ustajanje!!!'' svih ostalih dana, kad nema bureka.

E, tad volim. Ostalo vreme u tih šest meseci pomisao na burek mi je poprilično gadna. Mislim i da ga nikad nisam jela u gradu, jer mi je i to fuj. Možda je za sve kriva ona Balaševićeva pesma koju sam slušala kao mala, a u kojoj spominje ''masan burek koji se cedi niz bradu'' ili tako nešto.
Uh, u pekari Akademac pokraj Studentskog grada imaju najsavršenije prazne kroasane - za samo 30 dinara - koji najsavršenije idu uz kaficu za doručak. Mmmmm.
Uzgred, pitala sam se neki dan gde se denu ova tema - kad sam se najela maminih rolnica od soma s pomfritom i tartar-sosom (da sam umrla posle tog ručka, ne bi mi bilo žao

).