Posle rata pripadnici mnogih vojnih formacija koji su se borili protiv partizana koji su izbegli zarobljavanje, počeli su da se organizuju i da se bore terorom protiv Titove Jugoslavije i novog društvenog uredjenja.
Tri najvažnije grupe su Križari, Četnici ( Četništvo u svom „čistom” obliku uglavnom je suzbijeno do 1946. ) i Balisti
- Križari je naziv za gerilske hrvatske grupe koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Na području Hercegovine, neke križarske grupe su nosile naziv Škripari.
Nakon sloma NDH u cijeloj Hrvatskoj bilo je na tisuće pripadnika ustaškog pokreta i OS NDH koji su se sklanjali pred pobjednicima. Za mjesec dana komunističke su vlasti vojnim i političkim mjerama sveli njihov broj na 2.500-3.000 ljudi. Mnogobrojne male skupine, bez vodstva i bez točno određenog područja djelovanja, uglavnom su se zadržavale oko svojih domova, što je jedno od glavnih obilježja gerilskih skupina. No, nakon potpune raspršenosti, već u ljeto 1945. križari su počeli sređivati svoje redove, međusobno se povezivati i organizirati uporišta. Osnovne metode djelovanja križara bile su ubijanje predstavnika nove države, dužnosnika Narodne fronte, zapravo članova KP, časnika Jugoslavenske armije, razoružavanje vojnika, policajaca, pljačkanje pristaša komunističke vlasti, ali i drugih, provaljivanje u zadruge i uništavanje državne imovine i ometanje prometa.
Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi, koji nisu željeli napustiti domovinu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata i poraza u posljednjoj velikog bitki, onoj kod Odžaka, organizirali su gerilske skupine. Kao znak su na svojim kapama koristili bijele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja. ( prim mada sam ja nasao na drugim izvorima da su neki nastavili da nose slovo u )
Skupina Pere Hećimovića Marice, iz Sibinja pokraj Slavonskog Broda, nastala je početkom 1946. kad se skupina bosanskih križara povezala s našičkim i slavonskopožeškim križarima. Imala je od 10 do 15 pripadnika. Djelovala na području Đakova, Našica, Slavonske Požege i Slavonskog Broda. Kretali su se uz zapadne rubne dijelove Đakovštine, najviše u selima Granice, Ostrošinci i Zdenkovac. Prema navodima Udbe iz 1948., skupina je osim velikog broja provala u zadruge počinila i više od 30 ubojstava. Najvjerojatnije je riječ o tome da su akcije većeg broja drugih skupina pripisane upravo skupini Pere Hećimovića Marice. No, neke od napada ova je skupina izvršila i na đakovačkom području. Moguće je upravo ova skupina izvela napad na policijsku postaju u Levanjskoj Varoši 1. siječnja 1946., kad je poginuo policajac Milan Krajnović. Gotovo je sigurno, barem prema tvrdnjama u policijskim izvješćima, da je potkraj prosinca 1946. u selu Milinac, zapadno od Đakova, ubila Stevu Mrđenovića Zavičara, zapovjednika tamošnje policijske postaje. Ubijen je u kući u kojoj se odmarao, a njegova su pratioca razoružali i svukli.
https://zupanjac.net/krizari-u-zupa...KbUzrjNRw6nmKGtUE1VpIj-D2b81OilDbVFEZOXbg4zWY
Draža i četnici su takodje planirali mnoge akcije, ali su pohvatani vrlo brzo.
Draža Mihailović je 4. decembra 1944. godine doneo dva normativna dokumenta – Uredbu br. 101 i Naredbu br. 102 o formiranju škole „Komande kraljevih komandosa“ i „Ustrojstvu škole“.
Zato je on terorom, propagandom, špijunažom i „demokratijom“ planirao ometanje vlasti u Srbiji, sa ciljem da se budući izbori završe povoljno po četnike. Naredio je hitno ubacivanje grupa u Srbiju i njihovo povezivanja sa zaostalim četnicima, kako bi zajedno radili na organizovanju „narodnog otpora u Srbiji“. „Organizacija treba da se sprovede brzo, energično i planski“, što će sprečiti stabilizaciju partizanske vlasti. Pobuna treba da „zainteresuje ceo svet za sudbinu srpskog naroda“ i da „narod psihološki i politički pripremi za predstojeće izbore…“
https://novanasarec.org.rs/nikola-p-ilic-cetnici-odmetnici-na-jugu-srbije-1945-1953-1/
O stradanju najveće grupe ubačenih komandosa Mihailović je dobio informaciju, što se vidi iz njegove radio-depeše br 803, od 12. marta, u kojoj „ispravlja“ izveštaj „majora Ćosića“: „Manić je nastradao na Drini, prilikom prelaza, tamo je zarobljen, a ne na terenu Valjeva“. Netačan izveštaj je podmetnula Ozna, da bi uverila vođu četnika da je, zbog teškog stanja, „u nemogućnosti“ da proverava špijunsko-obaveštajne podatke…
Na red je došla takozvana „Bečka grupa“, čije je ubacivanje iz subjektivnih razloga dugo odlagano. Završila je špijunsko-terorističku obuku Gestapoa, sa znanjem Nedićeve vlade koja se privremeno nalazila u Nojiterlicu (Krajzevaldu) kod Beča. U regrutovanju ljotićevaca (SDK) i četnika učestvovao je i Boško Bećarević, šef Specijalne policije. U dokumentima grupa se pominje od 30. novembra 1944. godine. Pukovnik Gojko Borota („Monblan“, „Musa“), oficir za vezu sa Nemcima iz Sarajeva, izvestio je Dražu Mihailovića da grupa ima zadatak da se ubaci u pozadinu NOVJ u oslobođenoj Srbiji da organizuje akcije. Sutradan, 1. decembra, u dopuni depeše javlja da Gestapo hoće grupu da ubaci uz pomoć četnika, s čime se Mihailović saglasio i istog dana odgovorio:
„Beć. [arević] sa njegovim ljudstvom može biti primljen i prebačen u Srbiju. Veoma je važno da niko ne zna za njihovo ubacivanje u Srbiju pa čak i o dolasku kod nas. Naš svet suviše mnogo priča i ja dobro krijem još odavde sve one koje ubacujem (…) Pitanje je samo da li je bolje da ih prebacimo iz oblasti Semberije ili iz oblasti Višegrada. To kao i sve detalje dogovorićemo se kad dođu kod mene“.
https://novanasarec.org.rs/nikola-p...xBtlRNatFh_jOqbRdKUjG6cyQukqnF3n_XREVoiZIR4PU
Takodje su postojale četničke bande posle 1945 u Hrvatskoj koje su ubijali aktiviste KP, plljačkali i terorisali narod. Da spomenemo neke Đoko Marić Severna Dalmacija sa 60 ljudi, Laza Mišćević Podravska Slatina....
https://bib.irb.hr › datoteka › 142341.Cetnici1.doc
Na
Kosovu i Metohiji, krajem
1944. i početkom
1945. godine, izbila je pobuna balista širih razmera. Tom prilikom odmetnici su pokušali da zauzmu tek oslobođene gradove. Kosmet je, kako je rekao
Blagoje Nešković,
8.5. 1945. godine, u svom referatu na osnivačkom kongresu
KP Srbije, imao još 1.200 odmetnika, i
četnika i balista, i oko hiljadu dezertera. Kako su se oni kretali u većim grupama, u obračunu sa njima korišćene su, uglavnom, vojne jedinice.
Juna meseca,
42. makedonska divizija JA preduzela je na planini
Žegovac široku akciju čišćenja terena od pripadnika grupa Ćazima Lugadzije i Isena Trpeze. Svaka od tih grupa imala je po pedesetak odmetnika. Kako je na Kosovu i Metohiji tokom
1946. godine bilo još 55 balističkih grupa, različite jačine,
UDBA je otpočela pripreme i za definitivan obračun sa njima.
U tom trenutku na pobunu se diglo 20.000 balista i protiv njih je bilo angažovano više od 40.000 partizana, odnosno skoro pet divizija. U žestokim vatrenim okršajima do
21.2. likvidirano je jezgro pobune, odnosno vođe balista Šaban Poluža i Mehmed Gradica. Centar pobune bio je u dreničkom kraju.
Partizanske jedinice su imale 700 poginulih i više od 1.300 ranjenih. Gubici balista koji su bili neuporedivo veći, nisu zabeleženi. Krajem 6.
1946. Vojna uprava je prestala da postoji.
U drugoj fazi ove operacije određivane su operativne grupe koje su formirane od boraca 3. brigade 6. divizije
KNOJ-a, pripadnika Narodne milicije i dva operativna radnika UDBE. Oni su imali zadatak da gone baliste do njihove likvidacije. Te godine ubijeno je na Kosmetu sedam odmetnika, a 25 uhvaćeno i osuđeno na kazne zatvora. Na terenu je razvijana vrlo živa propaganda protiv balista, što je stvorilo povoljnu klimu za učešće i albanskog stanovništva u progonu odmetnika na Kosovu i Metohiji. Građani su čak sami išli po nekoliko dana u poteru za balistima. To je dalo dobre rezultate, jer je broj balista prepolovljen, pa ih je početkom
1947. godine bilo svega 395. Tokom
1946. godine na teritoriji Srbije, po zvaničnim podacima UDBE za Srbiju, ubijeno je 355, uhvaćeno 138, a predao se 41 odmetnik. Za razliku od 1945. godine, kada su odmetnici stradali u direktnoj i surovoj oružanoj borbi, po oceni UDBE, te 1946. mnogi četnici i balisti likvidirani su dobro osmišljenom i izvedenom operativnom kombinacijom.
https://sh.wikipedia.org/wiki/Balli...xBtlRNatFh_jOqbRdKUjG6cyQukqnF3n_XREVoiZIR4PU
Izostankom rata Zapada i Istoka te očekivane pobede Zapada, gerilski polet splasnuo je pod teškim udarcima komunističke vlasti. Pokazalo se da je dugotrajna borba.
Komunistička se vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno obračunala s križarima, četnicima i balisitima . Koristila je političke metode, poput ubedjivanja , ali prevladavale su vojno-policijske metode. Najčešće je organizirala potere i zasede, ali i racije po selima.
Najbolja metoda bila je ubacivanje agenata, najčešće bivših ustaša ili zarobljenih križara, među križare.
Na sudovima su izricane uglavnom smrtne ili vrlo visoke zatvorske kazne, naročito vođama skupina. Većini običnih pripadnika taj je rok nakon određenog vremena znatno skraćen, pa su pušteni kućama.
Između ustaških i četničkih grupa postojale su razlike, osim u ciljevima borbe, u nacionalnom sastavu i u brojnosti. Četnici u Hrvatskoj težili su obnovi Jugoslavije i potpunoj prevlasti srpskih nacionalnih interesa.
Poslednja grupa je uništena 1957