Tebi...

  • Začetnik teme Začetnik teme jana7
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
95440224_2706954756214432_2546838584879480832_n.jpg
 
Tebi
Tebi koja već duže vrijeme razmišljaš o smislu svoga života.
Povremeno se čini da sve što dotakneš, raspadne se
Sve što započneš , uništi se. Samo od sebe
Sve što sanjaš, neostavari se.
Zato se bojiš.
Pitaš se zašto uopće i postojiš, dok gledaš svijet oko sebe.
Čini ti se da svi idu naprijed , samo ti ne

Tebi
Naučila si da nikada ništa nisi postigla iz prvog puta
Naučila si da se i najmanje stvari u tvom životu zakompliciraju.
Naučila si da na kraju sve pustiš.
I nemaš snage više se boriti.

Tebi
U čijim očima uvijek je vedar sunčan dan.
Sestra si i neprijateljima, jer u njima isto tražiš nešto dobro.
Tako su te naučili.
Drugačije od toga živjeti ne znaš.
Zbog ljudi kao ti , sunce grije.
Možda ti nisu rekli , oni od kojih to očekuješ.
Možda ti je srce u životu više puta bilo slomljeno.
No znaš, ja sam baš sretna što postojiš.
Ne mora čovjek biti doktor da bi bio potreban svijetu.
Ni znanstvenik , ni učitelj.
Ni poduzetnik sa tisućama zaposlenih.
Ne mora čovjek imati puste nule na kartici da bi bio potreban svijetu.
Svijetu si potrebna i ti.
Da mu nježno miliješ kosu.
Da odslusaš nečije tuge i nemire.
Da pokriješ dekom do usana kada boli.
Da poljubiš i zagrliš.
Pridržiš vrata baki sa vrećama iz dućana.
Trudnici u punom busu prepustiš mjesto.
Beskućniku ostaviš za kruh.
Budeš glas koji pozdravi na ulici.
Prvi i zadnji glas toga dana.
Posjetiš u staračkom nju, koju mjesecima nitko obišao nije , osim tebe.
Ti si tako potrebna svijetu.
Zbog tebe netko još vjeruje u dobro ljude.
Zbog tebe netko još želi biti bolja osoba.
I smije se gospođa koja se tjednima nasmijala nije.
I zna jedna samohrana majka gdje se do plaće može snaći za dvadeset maraka.
Kada bi bar znala kako te vide ljudi oko tebe.
Znala bi da vrijediš puno više, nego što misliš.
I da te je Bog stvorio kako bi vraćala nadu i bila svjetlost u mnogim umornim očima.
Ti si meni puno bliža od svih bogati i uspješnih ljudi.
Ti si meni ČOVJEK u masi ljudi koji su zaboravili otvoriti oči i srce.
Zato ti hvala.
Hvala Bogu na tebi znaš.

Josipa Milas
 
DOGODILA SE PESMA OVA

U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.

Tad, posle dugih, zlih orkana,
Ćudi što nose sunce, kišu,
To beše prvi dan bez mana,
Kad duše cveća svud mirišu.

Sa šumnom pesmom mladih grana,
Kad se od zore u daljini,
Ko s plave ravni okeana,
Veliki osmeh sunca čini,

Ti si mi došla sa tih strana,
Na presto moje mašte sela
U pompi nada i đerdana
I plavog cveća s bleda čela.

I otad vladaš ti, bez brana,
Prostranim carstvom snova moji’
Skazaljka Večnog gde lagana
Časove opšteg mira broji.

U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.

Sima Pandurović
 
NE VERUJEŠ?...

Ne veruješ, da te volim?
Ma tako mi vere svete,
Još pod nebom samo ti si,
Mila meni, divni cvete!
I ako je srce moje
Otvorena knjiga čista:
Na svakome belom listu
Tvoje lepo ime blista;
Il' ako je srce moje
Od pesama tijo vrelo:
Na obali živog vrela
Ti si cvetak, čedo belo;
Ol ako je srce moje
Rascvetani gaj zeleni:
Ti si tica, što iz gaja
Umiljato pevaš meni.

Ne veruješ, da te volim?
Ma vidiš mi suze vrele,
Što su meni na sumorne
Trepavice moje sele;
I vidiš mi mutno čelo,
Sada mutno, vedro prije,
Od kojeg se svaka tica
U lisnate žbune krije;
I čuješ mi uzdisaje,
Što iz srca moga lete,
Što su vazda oko tebe,
Oko tebe, lepo dete,
Mole ti se šaputaju,
Da proučiš pesme moje,
Da ih primiš već jedared
U vrelano srce tvoje!
Ne veruješ, da te volim?
A veruješ živa boga?
Veruješ li, da ga ima
U zracima, vihorima?
Ali našto praznih reči!
Bezuspešna našto zbora!
Ol kada se smilovala
Tavnoj noći rujna zora?
Ol kada će na nebesi
Ognjevito sunce stati,
Da poljubi onu sliku,
Što ga svuda verno prati?
Ol je bojse višnja sila
Novu kaznu izmislila,
Da se onom ništa ne da:
K'o istinu propoveda!?

Mita Popović


ljubav4.jpg
 

Sačuvaj na obrazima boju mojih pjesama.
Kada se jesen raspe po trotoarima,
skupa sa mojom dušom koja je ostala
negdje ispod tvoje desne obrve,
kada mi srce pometu komunalni radnici
skupa sa palim lišćem
i kada se moja krv pretvori u veliku rijeku
niz koju odlaze novembarski soneti ljubavi,
sačuvaj boju zvijezda iz mojih zjenica
i svemir što se prelio iz mojih u tvoje oči.
Pod mojim tjemenom sve ptice umiru pjevajući.

Ja nikada nikoga nisam pokrila tišinama
i ostavila da spava u istoj postelji sa košmarima.
Ćutanje je jedino sklonište
u kojem nikad nisam mogla da se sakrijem.
Ni Mikelanđelo ne bi mogao isklesati
toliko krila koliko sam morala ja,
na vlastitim plećkama,
da naučim letjeti svaki put kada me gurnu u ponore
iz kojih ne možeš izaći ni zdrav ni čitav.
Dušo,
ja sam kao kukurijek

koji cvjeta ispod velikih snjegova.
Pomalo otrovna,
ali uvijek možeš na ranu da me priviješ,
samo ako znaš.
Ruke su mi zaista kraljevstvo izgubljenih bitaka.
Nema tu više ništa da se priča.
Život mi je veliki, putujući cirkus
što luta svijetom
kao pjesma nomada u šarenim čizmama.
Sve češće mislim.
trebali su me odvesti Cigani čergari

i da nikada ne budem djevojka iz grada
koju guše zgrade, gužve i smrad iz visokih dimnjaka,
da nikada ne hodam na štiklama
i da mi u kosu upliću ruže,
a na dlanu tetoviraju sunce.
Zamisli kakav bi to život bio.
Nikada te ne bih srela
i nikada ne bi znao
koliko tuge mogu da nose obične žene
i koliko neko može da se plaši da ne odeš.
Moraš da znaš,

ja sam pjesnik bez cilja
i svi su moji putevi beskonačni kružni tokovi.
Svaki peron sa kojeg sam otišla
nosi jedno te isto ime-
Sreća.
Možda ima nešto u meni što ne zna
kako se ostaje
i nešto u meni do neba zaljubljeno u vozove,
pa se nikada ne zadržavam na tuđim stanicama.
Izgleda da ljudi kao ja mogu sve,
ali samo izdaleka.

Ja sam daljina u koju gledaš,
ali joj ne prilaziš
i uvijek se skrene na neku drugu stranu,
tamo gdje niko ne razmišlja
o čemu pjevaju ptice u kavezu.
Biće mi lakše otići ako znam
da će u tebi ostati nešto što će me pamtiti
i da me nećeš predati zaboravu
kao što se izbjeglice predaju nadležnima
za brisanje imena i matičnih brojeva,
pa im dodijele neke nove

i od njih naprave ljude koje niko živ ne poznaje.
Nemoj da brineš,
ja se uvijek mogu dobrovoljno predati
krdu divljih hijena da mi sažvaču kožu
i uvijek mogu ispružiti ruke orlovima
da me odnesu tamo gdje ne raste trava
i gdje je vječita pomrčina sunca.
Nemoj da brineš,
ja uvijek mogu nestati
kao oblak poslije kiše,
i zarasti kao sitna rana zaborava.

Ali biće mi lakše otići ako znam
da ispod tvojih tišina ima nešto vrijedno čekanja
i da tamo gdje odlazim rastu tvoje ruke
kao drveće koje pravi hlad umornim zemljoradnicima.
Sve ovo u meni već počinje da liči
na opljačkani muzej iluzija,
na opustošene vinograde
i na prekinuti koncert violina.
Ja još samo mjesečinu
mogu da zakačim na rever
umjesto dukata

i da napišem sedamdeset hiljada pjesama
koje će na ovaj grad pasti umjesto granata
i porušiti sve mostove između nas.
A stvarno sam prezrela sve koji ruše mostove.
Moraš da znaš,
ja sam uvijek bila sama,
i davno sam se srodila s psima.
Za njima plačem kao za ljudima.
Neke se tuge biraju samo jedanput
i ja svoje biram pažljivo,
kao saputnike za još jedan propali put oko svijeta.

Ja sam uvijek bila sama,
sa srcem u pjesmama
podijeljenim nepoznatim ljudima
da imaju čime da se zabave
kad nam još jednom zatvore granice
isto onako kako si ti za mene
zatvorio vlastito srce.
Ja sam uvijek trčala s lavovima
i nisam plakala nikada.
Samo jednom za tobom
i kada umiru psi.
Armina Herić

https://s12.****************/images/201121/2jomem83.jpg
 
Tebi,
Sa svim snovima tvojim imenom obojenim,
Sa svim mislima koje na tebe mirišu,
Sa svim tišinama koje ukus tvoj imaju ,
I svim pogledima , osmesima i rečima....

Tebi ,
Sa svim lažima koje si preko usana prevalio ,
Sa svim koracima koje si sam načinio ,
Sa svim glupostima koje si tako lepo šaputao ,
I svim rezovima i svakom kapi krvi i svakim zrnom razočarenja .....

Tebi ,
Da , tebi ....
Tebi pišem danas neke reči ...
Ne znajući zašto, ni kuda odlaze ,
Znajući samo da moraju da odu....

Z.D.


 
1607348306272.png







----------------------------------------------------------------------
Pusti da ti iskrvarim ovu pesmu mog deformisanog srca
I da te povedem ovim putem u mrak
Gde ja pripadam dok ne osetim tvoju toplinu

Čuvaj me
Kao što čuvala si život
Kad svi su strahovi oživeli i sahranili me
Voli me
Kao što voliš sunce
što prži krv u mom vampirskom srcu

Ja biću bodlje na svakoj ruži
Koje ti šalje nada (Postaće ti hladno)
Ja sam noćna mora što budi te
Iz tog sna o snu o ljubavi (Baš kao nekad)

Pusti da ti otplačem ovu pesmu dok se zatvaraju vrata raja
Da ti naslikam svoju dušu, uplašenu i samu
Dok čeka tvoj poljubac da kući me vrati
-------------------------------------------------------------
HIM(Vampirsko srce)
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top