Sačuvaj na obrazima boju mojih pjesama.
Kada se jesen raspe po trotoarima,
skupa sa mojom dušom koja je ostala
negdje ispod tvoje desne obrve,
kada mi srce pometu komunalni radnici
skupa sa palim lišćem
i kada se moja krv pretvori u veliku rijeku
niz koju odlaze novembarski soneti ljubavi,
sačuvaj boju zvijezda iz mojih zjenica
i svemir što se prelio iz mojih u tvoje oči.
Pod mojim tjemenom sve ptice umiru pjevajući.
Ja nikada nikoga nisam pokrila tišinama
i ostavila da spava u istoj postelji sa košmarima.
Ćutanje je jedino sklonište
u kojem nikad nisam mogla da se sakrijem.
Ni Mikelanđelo ne bi mogao isklesati
toliko krila koliko sam morala ja,
na vlastitim plećkama,
da naučim letjeti svaki put kada me gurnu u ponore
iz kojih ne možeš izaći ni zdrav ni čitav.
Dušo,
ja sam kao kukurijek
koji cvjeta ispod velikih snjegova.
Pomalo otrovna,
ali uvijek možeš na ranu da me priviješ,
samo ako znaš.
Ruke su mi zaista kraljevstvo izgubljenih bitaka.
Nema tu više ništa da se priča.
Život mi je veliki, putujući cirkus
što luta svijetom
kao pjesma nomada u šarenim čizmama.
Sve češće mislim.
trebali su me odvesti Cigani čergari
i da nikada ne budem djevojka iz grada
koju guše zgrade, gužve i smrad iz visokih dimnjaka,
da nikada ne hodam na štiklama
i da mi u kosu upliću ruže,
a na dlanu tetoviraju sunce.
Zamisli kakav bi to život bio.
Nikada te ne bih srela
i nikada ne bi znao
koliko tuge mogu da nose obične žene
i koliko neko može da se plaši da ne odeš.
Moraš da znaš,
ja sam pjesnik bez cilja
i svi su moji putevi beskonačni kružni tokovi.
Svaki peron sa kojeg sam otišla
nosi jedno te isto ime-
Sreća.
Možda ima nešto u meni što ne zna
kako se ostaje
i nešto u meni do neba zaljubljeno u vozove,
pa se nikada ne zadržavam na tuđim stanicama.
Izgleda da ljudi kao ja mogu sve,
ali samo izdaleka.
Ja sam daljina u koju gledaš,
ali joj ne prilaziš
i uvijek se skrene na neku drugu stranu,
tamo gdje niko ne razmišlja
o čemu pjevaju ptice u kavezu.
Biće mi lakše otići ako znam
da će u tebi ostati nešto što će me pamtiti
i da me nećeš predati zaboravu
kao što se izbjeglice predaju nadležnima
za brisanje imena i matičnih brojeva,
pa im dodijele neke nove
i od njih naprave ljude koje niko živ ne poznaje.
Nemoj da brineš,
ja se uvijek mogu dobrovoljno predati
krdu divljih hijena da mi sažvaču kožu
i uvijek mogu ispružiti ruke orlovima
da me odnesu tamo gdje ne raste trava
i gdje je vječita pomrčina sunca.
Nemoj da brineš,
ja uvijek mogu nestati
kao oblak poslije kiše,
i zarasti kao sitna rana zaborava.
Ali biće mi lakše otići ako znam
da ispod tvojih tišina ima nešto vrijedno čekanja
i da tamo gdje odlazim rastu tvoje ruke
kao drveće koje pravi hlad umornim zemljoradnicima.
Sve ovo u meni već počinje da liči
na opljačkani muzej iluzija,
na opustošene vinograde
i na prekinuti koncert violina.
Ja još samo mjesečinu
mogu da zakačim na rever
umjesto dukata
i da napišem sedamdeset hiljada pjesama
koje će na ovaj grad pasti umjesto granata
i porušiti sve mostove između nas.
A stvarno sam prezrela sve koji ruše mostove.
Moraš da znaš,
ja sam uvijek bila sama,
i davno sam se srodila s psima.
Za njima plačem kao za ljudima.
Neke se tuge biraju samo jedanput
i ja svoje biram pažljivo,
kao saputnike za još jedan propali put oko svijeta.
Ja sam uvijek bila sama,
sa srcem u pjesmama
podijeljenim nepoznatim ljudima
da imaju čime da se zabave
kad nam još jednom zatvore granice
isto onako kako si ti za mene
zatvorio vlastito srce.
Ja sam uvijek trčala s lavovima
i nisam plakala nikada.
Samo jednom za tobom
i kada umiru psi.
Armina Herić
https://s12.****************/images/201121/2jomem83.jpg