Obecanje
Obecala sam ti pjesmu.
Bez tuge, bola, suza.
Pjesmu od osmjeha,
osmjeha boje tvojih ociju,
pjesmu, od svih pjesama drugaciju.
Oprosti, takva pjesma se sonet zove,
a ja, ja ne umijem pisati sonete,
ja sam pisac tuznih poema
ona sto elegiju u dusi nosi
i poneku pastoralu rasutu u kosi.
Moje Muze s vjetrovima druguju,
moji Pegazi na izvoru duse vodu piju,
a tu, tu caruje jesen, novembarseke magle puste
I sa njima tvoje oci ugasle od tmine,
oci u kojima se cita tudje neko ime.
Oprosti umrljana slova jesenjom kisom
necitke rijeci olujom rasute,
umjesto pjesme od osmjeha
umjesto suncanih soneta ja sklapam zadnji stih
u koji bih zauvjek utkala boju ociju tih.
Jos nije vrijeme, jos su nezrele sjetve
strpljivo cu cekati vrijeme zetve
zalivacu klicu kisama plavim
grijati je toplinama beskrajnim
dok ne dozri do zamaha kose.
U otkos jedan sve ce stati
jednog ljeta sve ce nestati
naucicu tad sonete pisati
naucicu ponovo disati
I ode nekim ocima toplim sricati.
Do tada, ne zalazi u moje poljane
klicama zaborava zasijane,
uzmi ove razbacane rime
i sacuvaj kao amanet, zakletvu nijemu
da te se necu sjecati sledece zime.
Obecala sam ti pjesmu od osmjeha.
ja drzim obecanja, i, evo ti pjesma ova,
oprosti samo sto u njoj nema
ni traga tebe, ni djelica mene,
ni naznake od dva oka bez boje, bez osmjeha.