Živiš tamo gde neće stići niko drugi sem
tebe:
u suzi mojoj.
Blizu, bliže no
najbliže reči koje ne u m e m da
odgonetnem.
Tako si
blizu mene, kao što bih ja želeo da budem
blizu tebe.
Tako si
blizu mene da se
sporazumevamo
otkucajima srca,
tako
blizu da bi, radi opstanka, morao prestati
da postoji moj život u kojem živiš, morala bi da se
ugasi moja misao
u kojoj misliš, morao bih da se
probudim iz sna
u kome sanjaš.
Tako si mi
bliska, da si
bliža nego dan noći i
senka svetlu.
Tako
bliska da reči koje za tebe slažem znaš
pre no što ih pomislim.
Tako
bliska da ne znam gde prestaješ ti, a po
činjem ja.
C v e ć e koje zaobilazim cveta tvojim pogledom.
Ptice koje napuštam gnezde se u tvom
dlanu.
Vidik kojim plovim izbija iz tvojih zenica.
Z v e z d e koje ne čujem o tvojim tajnama ćute.
Tako si
blizu da ako hoću da te vidim ne treba
ni da
otvaram ni da
zatvaram kapke.
Tako
blizu da te čujem kao što gluvonemi čuju
uzbuđenje.
Tako
blizu da tvoju
kosu jasno osećam r u k o m
kao što bogalj oseća
prisutnost odsečene ruke.
T a k o si
blizu mene da mi još u v e k izgleda da
si
predaleko.
Tvoja zemlja je iz sveta u kome
tamo
istovremeno znači ovde.
Tvoja je zemlja tako velika da je ne bi smestio
život u najsitnijoj skali čoveka, i tako mala da je
jedna misao obuhvata.
Tvoja je zemlja tako snažna da izdržava tisuće
smrti u trenutku, i tako
slaba da ustupa pred jednim
treptajem srca.
Tlo tvoje zemlje tako je plodno da svaki zrak
sunca u njoj dozreva u Sezanove boje.
Vazduh je tako
čist da predviđa ustrojstvo
budućeg
pogleda.
Oganj tvoje zemlje spaljuje
čežnju za njom, a
voda gasi moju
predstavu o njoj.
Polja tvoje zemlje izlaze i zalaze u jednom
dahu
koji nije doba nijedne godine.
Reke se zanose livadama od radosti i neba ,
kojim teku.
Planine se pretvaraju u oblak brže nego cvet
u
uzbuđenja, mada su iz materije jednako trajne
kao i planine u mojoj zemlji.
Naše su zemlje toliko različite da se jedino
predosećaju,
samo nizine i uzvisine uzajamno se vide iz leta
ptice što odleće bespovratno.
ZBIGNJEV BJENJKOVSKI