Taj romanticni Balasevic

  • Začetnik teme Začetnik teme Lilu
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
bgd979:
Ja se tek registrovah...i eto, naleteo sam odmah na temu o Balasevicu...a to se ne propusta...

Sad sam dosao iz setnje pospanim Beogradom...vec je osetno hladnije...vetar je...i sve mi nekako mirise na jesen...setnju po kisi...uvelo lisce...i Miholjsko leto...


Remorker


Dolaze snegovi.
Ne vredi, sve više i više mi smetaju studeni.
U kosu me nežno k'o sedefnu šnalicu udeni,
to mi treba -
moj mali zaklon ispod neba.

Otkači slepove,
nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi.
Pronašli su Ameri šifru za to:
"Take it easy" lutko lepa!
Zrela se breskva nebom cepa.

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.

Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj...

Odlaze selice.
Lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini.
Taj odlazak gusaka uvek me starijim učini
- put do raja.
O, zar je uzvodno do kraja?

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.

Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj...

...nasao si me...skoro...moje dve omiljene su...

Poluuspavanka

Hej, otkaci šlepove!
Nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi.
Postoje kod Amera reèi za to:
"Take it easy", lutko lepa,
zrela se breskva nebom cepa.

U kosu me zadeni,
k'o malenu sedefnu šnalu me skri iza temena.
Svi satovi svemira žure,
mi imamo vremena, puna kapa.
Noc i nas dvoje, stara klapa.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches ciquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noæ.

Baš polaze galije
do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oci...

U tajnoj sam misiji!
Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj puèini.
A ja sam na ovoj planeti,
da sretnom te ucinim, spavaj samo.
Ne znaju oni šta mi znamo.

Nije ovo sweet baby dream,
glupi evergreen,
nema ljutnje Sinatra.
Ova pesma te voli sva,
to je molitva
za još jedan lep san.

O, ne boj se granica i naslovnih stranica,
nema tih glupih stanica
na putu do jutra.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches chiquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noc.

Baš polaze galije do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oci...
 
Ole Lole

Ole Lole, pišem ti pesmu devet dana,
brusim filigranske detalje,
nižem, al' ništa od ðerdana - lepo nece dalje.

Ole Lole, namecu neki ritam marša,
lude se klanjaju k'o ðeram.
Pevaju pesme s puno falša, ja po svome teram.

Lole, valja mi tamburu spaliti, k'o one vikinške laðe,
pustiti rekom pa žaliti, nek' je ðavo nadje.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Lole, imaš li ikoga na svetu,
ili bi samnom na put mogla?
Hajde da menjamo planetu, sutra dajem oglas.

Ole Lole, pogledaj samo šta nam rade,
na karti neba mi smo tacka.
Stavi pred krevet barikade i mirna Baèka.

Lole, taman se ludilo rascisti, taman smo nadomak smisla,
evo ih sledeci fašisti dok si rek'o "piksla".
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu, ajde...

Ole Lole, cakli se mesec k'o medaljon,
al' nešto goropadno motri.
Postrojen zvezdani bataljon, fališ na toj smotri.

Ole Lole, baš tebe briga, slušaš jastuk,
stiskaš tu svilu kao klešta,
misliš na neki bezobrazluk. O, Bože, baš koješta.

Ole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Ole Lole, valja mi tamburu spaliti, k'o one vikinške laðe,
pustiti rekom pa žaliti, nek je ðavo nadje.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Ole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju crnu dušu, Lole moj!
 
...da...poluuspavanka....molitva koja treba da prizove najlepse snove....evo jos jedne koja me uvak onako...stigne...poslednji put sam je cuo pre dve nedelje vozeci nocu "ka jedinoj varosi u koju se vracas"....
...laku noc....

Na Bogojavljensku noć


Na Bogojavljensku noć
Olba se dotače, lome se pogače, a venci smokava i mali zlatni praporci se pokače
Po prednjoj sobi mog baće...
Čudo je navike moć...
Ko pod zastavom, društvo se sastalo, pod istom ikonom za crnim švapskim astalom
Što pamti svadbe i daće...

Uglavnom gostujem kod kuće, al moju narav pamte tu...
Brbljaju svašta pred svanuće...
Al čak ni pripiti, ni da pomenu nju...

Na Bogojavljensku noć...
Pobožne pesmice, sveće i kresnice i uvek metu odveć onih glupih grožđica u česnice...
Al to je tako, i amin...
Strašna je prošlosti moć...
Prate me duhovi, ko gladni vukovi...
A moje vreme tinja kao stari trupac bukovi...
Još jutros gurnut u kamin...
Ruža je pupila na mrazu...
I, što bi rekao moj kum: vuče te đavo na tu stazu,
A ispred sebe imaš dobri stari izlizani drum...

Nikad ne pričaju o njoj...
A ja se ne raspitkivam...
Ukrstim politru i noć...
I na taj krst se, tu i tamo, prikivam...
Već me i Dunav pretiče...
Moja me senka spotiče...
Al ništa me se ne tiče...
I malo šta me pomera i dotiče...
Sem, katkad, Nje...

Na Bogojavljensku noć
Vašar starudija...
Društvo sa studija...
Profesor ruskog, Šveroš, Doktor, Paor i Opštinski Sudija...
I svi smo na "Pomoz' Bože"...
Silna je ljubavi moć...
U jutra besana jos dođe nezvana, i kao provalnik mi pretura po mislima i pesmama...
Al to je sve što mi može
 
A ova verzija?:)

Olelole...


Olelole...
Obuci heklane sokne...
One sa štrafticom, pače...
Da lakše odrede dokle su ti alapače
Ole...
Razigraj nožice brze...
Nosićem do neba dopri...
Nije ni čudo što nas mrze...
Kad smo tako dobri...

Ole, veče se kinđuri zlatom...
I ponoć navlači frak...
Ma, neka pukne Banatom...
Ko ljubav krije...
Ole, moja si pokretna fešta...
Moj tajni prolaz kroz mrak...
I sve bi bilo koješta da tebe nije...

Olelole...
Bolje da tamburu spalim...
Ko one vikinške lađe...
Pustim niz reku pa žalim...
Nek je đavo nađe...
Slusaj samo...
Nameće šljam ritam marša...
Klanjaju lude ko đeram...
Zavija hor s puno falša...
Ja po svome teram...

Ole, uvek mi pokisne kresta kad neptun uđe u Rak...
Vodi me na luda mesta...
Gde ritam bije...
Ole, moja si pokretna fešta...
Moj tajni prolaz kroz mrak...
I sve bi bilo koješta da tebe nije...

Olelole...
Navikso mesec medaljon...
Al nešto srdito motri...
Postrojen zvezda bataljom...
Fališ na toj smotri...
Opa?...
Briga te, ti gnjaviš jastuk...
Pogled se napola slama...
Spremaš se na bezobrazluk...
O, budi bože s nama...

Ole, gde si to sakrila mladež...
U nedra zapao mak...
Na tom se bregu, da znadeš, moj barjak vije...
Ole, moja si pokretna fešta...
Moj tajni prolaz kroz mrak...
I sve bi bilo koješta da tebe nije...
 
..evo upravo slusam ali onu moju verziju....cini mi se da nemam onu drugu...potrazicu sad... :D :D :D ...eh...izmamio si mi osmeh u ove kasne sate priznajem...
...stavila sam ove 3 pesme na listu...upravo ih slusam...a sad cu da pronadjem i ovu drugu verziju moje omiljene... :D
 
:)...kao sto neko rece "kad god imas priliku da nekoga ne povredis, iskoristi je"...trudim se da tako zivim...a jos kad nekome izmamis osmeh...:)

I ja sam veceras nekako u balasevicevskom raspolozenju...definitivno jesen stize...polagano...:)

I ja sam pustio da ide redom.....Marina, Na bogojavljensku noc, Poslednja nevesta...
 
Jaroslava


Umesto molitve rekla si "O tom cu misliti sutra..."
Sa sminkom od gara, ko Skarlet O'Hara... Tvoj preslikan lik
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra
Nekad tisina zna prepasti dziina, kad ispusti krik
Jos jednu noc si izgurala sama... Cehov je zaspao blazenim snom
Ni ne zna da je igrala tama... Pod prozorom
Vetar je vezbao violoncelo.. ceznjive skale u nedogled
Zora ti brizljivo pipnula celo... Negde u tebi je goreo led

Princezo, javi se... Jos¡ imam dzep u kom se hladni prsti zgreju
Posalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju
Sve mi nedostaje... Cuvam u damastu jos kalup tvoga vrata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... Sta ti je?

Plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje k'o Atlantidu
Dok smrka bioskop, fali ti neko da napravi geg
Da ti za rodjendan ispise sonet na komsijskom zidu
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetacu jos crtam tvoj profil
Suvis¡na pitanja izbegnuta fintom
Ime ti ispisujem u svakoj strofi... Nevidljivom tintom
Pod mojom jelkom do proleca stoji...
Jedino dar tebi namenjen
Zauvek fosil tvog struka postoji...
Na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se... neke se pobede dobijaju na juris
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duris
Opasno postaje... Na durske akorde se paucina hvata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata...
Princezo, dosta je...
 
...Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put...

Ankica


Kroz tanušnu maglu kao zejtin po staklu dan se razliva tih
Mislim sreda-četvrtak? Il' već neki od njih
Najtiše što može, ko sa predstave loše, iskradam se iz sna
Iz ogledala viri jedan stariji ja
A nad Novim Sadom vetar kinji oblake
Počinje još jedan dan bez nje

Drugari u frci, svi su dužni k'о Grci... Krupnih predloga par
Kad ono? Sto marona do prvog im završava stvar
Na starom Trgu Slobode večna revija mode.. I srce štrucka na tren
Neki plešući mantil? Ne... nije njen
A nad Novim Sadom vetar konje propinje
Prolazi još jedan dan bez nje

Kod Lazice Puža je podnošljiva gužva... Katkad poduprem šank
I tako... stara garda iz kvarta još se loži na fank
I poturaju priče da sve curice liče kada je čaša pri dnu?
Pa dobro... Možda jedna na drugu, ali nikad na nju
A nad Novim Sadom vetar kači ordenje
Prolazi još jedan dan bez nje

I lelujam u centru kao fenjer na vetru... Jesen protresa skut
Ne vredi... Potrebno je bar dvoje da se ukrsti put
Zamrzavam sliku na poznatom liku, dok se šunjam u san
Da ne primete tamo da sam odsutan?
A nad Novim Sadom primirje
Prolazi još jedan dan bez nje
 
Pricace ti jednom možda, kako sam ja bio...
Štošta...
Pile moje... Pace moje malo...
Mudrovace, Badavani...
Kad me nema da se branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...

Pricace ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
Tvrdice, sa cudnim sjajem...
Da sam drhtao pred zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...

Al' ti slutiš otkud bore...
Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore...
Gde nas nije puno stiglo...

Znam da sanjaš more sveca...
I korake po tom doku...
Ti si tamo bio... U mom oku...

Pricace ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
Kako odjek mog osmeha jeèi...
I klece se u pretpostavke...
Kljuckajuci, kao cavke...
Moje loše prepricane reci...

Brojao sam ljude s krsta...
Pravila i izuzetke...
Posvud promašena vrsta...
Samo retki naðu retke...

Znam da sanjaš vaskrsenje...
Jednu siluetu plahu...
Ti si tamo bio... U mom dahu...

Pricace ti jednom svašta... Boljima se teško prašta...
Pile moje... Pace moje malo...
I silni miševi u boci...
Javice se k'o svedoci...
Pustolovnog traganja za Gralom...

Ne znam više, bože m' prosti...
Da l' da strepim... Il' da stremim...
Da to breme posebnosti...
I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno vec?
Znam da sanjaš rimovanja... Krik... I tišinu nemu...
Ti si bio svugde u mom svemu...

Pile moje... Pace moje malo...
Lavce moje...
 
jos jedna od Onih pesama...

Galicia


Pred zoru je sa njine strane obično muk...
Pod velom magle zvecka osmi kozački puk...
I svu noć mi inje kamuflira šinjel uz polegli brest...
U inat ću i ovo pismo poslati... Znam: "ime i adresa nisu poznati"...
Dok tikvan-poštar ne skonta ko to čeka sa fronta... Kakvu dobru vest...

I tek da znaš... Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije...
Al mira ni čas... Sve živo pali na nas...
Fotograf jedini metkove špara...
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa...
Na nadošloj Visli se soldati stisli... I svima su nam pomisli... Daleko...

U sumrak je sa njine strane obično žal...
Zatuži ađinokaja ko ranjeni ždral...
Al postane krotka kad drmne je votka... Onako "na belo"...
Pod mojom šapkom lavovi se baškare...
U snu mi pleteš beli šal za maškare...
Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa... Kao violončelo...

I tek da znaš... Mesec u žici je... Zvone na večernje zvona Galicije...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo...
Al ti si jedino čemu se molim...
Brinuću već ja... Nemoj ti brinuti... Ma, da sam 'teo već sam stoput mogo ginuti...
Dok otiče Visla... Natraške, van smisla... I kreću jata pokisla... Daleko...
 
Kao talas

Negde ... naši mali svemiri.
Kada vec pomislim da spavaš.
zašumi saten, tama se uznemiri
i kao talas naideš

U školjki tvoga pupka leto zimuje.
Tu cuvas mrve sunca za nas.
Sa tvojim dodirom se cežnja rimuje
dok kao talas nadireš.

I ništa više nije važno.
Lice sveta zlobno i lažno
se raspline za cas.

I niko više nije bitan.
Svi su pesak, prezren i sitan.
Pesak ispod nas.

Srebra decembra kuju prsten za tvoj prst.
Niz tvoje sapi zvezda pala.
Samo te privijem uz sebe, k'o uz krst
i kao talas izmièeš

Ostavljaš slane kapi bistre
i jato novih mirisa Istre
po sobi razvijaš.

Ostavljaš tajni zalog pene
u srcu ove napukle stene
koju razbijaš.
 
Naopaka Bajka

U suterenu tunel ka nebesima,
na tankoj gazi jutro mraèan goblen tka,
sumorna lica, nasamo sa gresima,
u hodniku bez povratka,
u crni grm se moja ptica zaplela,
zaneta titraina zvezda Danica.
i kasni dah dok hladi celik,
skalpela klizi niz nit brojanice.
Postoji plan da je anðeli ukradu,
il’ bar na cas da je vrate meðu njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Na grad juriša nežna bela legija,
januar prostire svoj prefinjeni sag,
u tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja,
da zima priceka njen trag,
ne vrede price koje znam,
laže za oci pospane,
izmišljam bajku cudnu naopaku
uspavanku,
da od nje budna ostane.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za taj ton.
Negde sam decak jedan zbunjeno
na mostu stoji,
jer tek sluti da postojiš,
negde u tebi ceka okovana neka pesma
koju niko živ još ne zna,
u tebi lanac zvecka tajnim alkama,
biæeš ti majka majkama.
Postoji plan da te anðeli ukradu,
il’ bar na cas da te vrate meðu njih,
jer nekad nebo pravi veliku baladu
i traži rimu za glavni stih.
Postoji put koji namernike bira,
tajnovit drum uvek najboljima sklon,
jer nekad nebo samo crne dirke svira
i traži notu za taj ton
 
Pred zadnji sneg

--------------------------------------------------------------------------------

Kad zadnju brazdu zaorem, po tragu senke rodine...
Procvaće zimske ružice... Po prvi put te godine...
Naić'e studen atarom... Kao regiment oklopni...
I biću samo mirna vlat, kad okopni...

Ja nemam nigdi nikoga... Al moja priča prosta je:
Štogod ih manje zavoleš, menje ti njih nedostaje...
I nisam kadar švindlati... za sobom skele paliti...
Da silom steknem nekog kom ću faliti...

Obećo sam da te neću pominjati...
Bogarati i sudbinu proklinjati...
U varoš se preseliti... Orcati i veseliti...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al ****šga...

Kad zadnji čokot zagrnem pod skute Svetog Damjana...
U bokal bistre plemenke zapašće trunka tamjana...
Strahovi mladi umiru... Priču sam kraju priveo...
Još onda kada sam i njih nadživeo...

Obećo sam da ću makar za beštiju...
Da ću naći lepšu, bolju i veštiju...
Nemeškinju... Gospodičnu... Ni po čemu tebi sličnu...
Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al ****šga...

I utom pašće i zadnji sneg... Preko svih prvih snegova...
A perce anđela je teg spram svih zemaljskih tegova...
Spreman je Onaj varati... Olovni kantar skovati...
Al danas više ne bih trebo psovati...
 
Marina... Tek uz pomoć starih slika
Još mogu da se setim tvoga lika...
I bude se tad neki nemiri zli
I drugovima pričam da si moja bila ti...
Sav pijan...
Od te laži, ko od dobrog, rumenog vina.

Marina... Ti si bila moja plima...
Marina: svetlo, tama, leto, zima...
I verujem još... U tome je spas...
I često tako smišljam neki život za nas...
Al tada...
Javi mi se stvarnost setno... Ko violina...

Marina... Ja još iste pesme pevam...
Marina... Ja još iste snove snevam...
Iz ničega smeh još stvoriti znam...
Na kraju svake pesme ipak ostanem sam...
I uvek...
Čujem kako šumi more... Iz daljina...

Marina... Dal ćemo se ikad sresti?
Ja ne znam kuda će nas to odvesti?
Al dobro je to što ne znamo kraj...
Sad zbogom... Neću reći da te volim...
Al znaj:
Marina... Ti si bila moja pesma... I moja plima...
........i :sad: MOJA PLIMA..........................................
 
STIH NA ASFALTU

Da mi je jos jedared proći Ilicom
Pa da bećarac našvrljam ćirilicom
Teško da bi drugi mogli rešiti taj hijeroglif,
Al bi Neko znao da sam tu
Cipelice jedne bele zastale bi i prevele
Stih na asfaltu

Jednom ću u baladu da se prerušim
U refren što se Tamo jos zapevuši
Pa da minem Starom Vlaškom
Da joj kosu sklonim daškom
I za uglom hitro zamaknem
Da pred nosom strašnog Bana, kao senka Petra Pana
Kapu namaknem

Preko krova i mansarde, ošamucen daljinama
Da ostavim struk lavande među njenim haljinama

Lagano se bore nanose Malo šta je još po starom
Al okice moje šokice mađijaju istim žarom

Ladica đinđuva po nebu prosuta
U jesen vetar primi miris Bosuta
Isprva mi nije ništa al već posle par gemišta
Dopre izdaleka lagan prim
Praćen tercom suvog lišća s jednog hrasta kraj Belišća,
Stidljivo, sasvim

Što sam joj kog vraga dao belu ružu samoniklu
Što li sam je povezao onaj krug na mom biciklu

Lagano se bore nanose Malo šta je još po starom
Al okice moje šokice mađijaju istim žarom
 
Portret mog života


Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čeznjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.

Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
 
Vesnik svadbe po sokaku svuda je...
Brinu snajke šta će koja mesiti...
Neko mi se, kanda, skoro udaje?
Moralo se i to jednom desiti...
Tu livadu ja sam prvi kosio...
Pričam više nego što bih smeo...
Ajde... Odavno bih je zaprosio...
Da sam samo hteo...

Vetrić glanca krune granja...
Tamiš nosi par lokvanja...
Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava?
Nevažno je to sve skupa...
Sećanje je smešna lupa
Koja sitne stvari uveličava...

Oprezno s tom violinom...
Ona čezne za tišinom...
Ko da škakljaš anđelčiće vrhom gudala...
A Nju nemoj pominjati...
Neće svet zbog toga stati...
Neće biti prva što se udala...

Nista lakše nego sebe slagati...
Ništa lakše neg se nasmrt opiti...
Ništa teže nego zalud tragati...
Od sto drugih nju sam hteo sklopiti...
Srce cupka, al misao okleva...
Čeka da se stvari same dese...
Tuga lepše zvuči kad se otpeva...
Pesma sve podnese...

Bog je katkad pravi šeret...
Na strmini doda teret...
I potura Nedohvatno da se dohvati...
Bog je dobar... Kako kome...
Bolje ne pitaj o tome...
Ućutacu ili ću opsovati...

Polagano, Šanji-bači...
Ti si znao šta mi znači...
Ko da heklaš paučinu vrhom gudala...
Kad pred crkvom baci buket
Neka padne, kao uklet...
Neka bude zadnja što se udala...

Samo bol je u životu siguran...
Sreću nosi neki poštar jako spor...
Neka... Samo ovu noć da izguram...
Sutra ću već naći dobar izgovor...
 
ASD:
Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežðe za nju provincija.

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznaèajno pristanište.

O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim veènog deèaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reèi bi sve pokvarile,
samo se æutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i èekao bih samo nju, nijednu drugu.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li æu umeti.

Reèi jesu moje igraèke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
stakliæi kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u oèima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reèi, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li æu umeti. Voleo
sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.

A onda, odjednom, raspored mladeža na njenim leðima, kao
tajna mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Od jutros mi je u glavi... odlično mi stoji uz suze......
 
Bože, Bože...

--------------------------------------------------------------------------------

Bože, Bože, di baš ja, od svih sretnih Cigana,
da se rodim baš kad zadremaš?
Da me ne blagosloviš... Nikad ni ne osloviš...
Dok za nekim... Makarkakvim... Vašar raspremaš?

Dvaes'četir dinara dužan sam kod mlinara...
Kod kovača ne smem svraćati...
Juri me dućandžija... Švićka za mnom kamdžija...
Jedva imam svirce plaćati...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
Još kad onda svirci nagare... Sve ću dati, sve ću propiti...
Samo neću moje malo magare... S belegom na levoj kopiti...
Niko mene ne zna slušati... Ko moj verni drugar ušati...
Za mnom ići i sanjariti... A ne kvariti....

Bože, Bože, di baš ja od svih spretnih Cigana,
naspram zvezda da se zagubim?
Dok sam konje pojio, Vrag je drum prespojio...
On je teo da se u nju, Belu, zaljubim...

Samo ako išta znam,onda znam da budem sam...
Tu sam isti na mog ujaka...
Lula i kabanica... Britva i brojanica...
Prijatelja ko u kurjaka...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
Pa kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti...
Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti...
Di je da je, neka je... Samo nek daleka je...
Da je duže trajalo, ne bi valjalo...

Bože, Bože, di baš ja od svih grešnih Cigana,
da padnem na sitnim gresima?
Ne daš mi je videti? I to od ruke ide ti...
Mora da je besposleno na nebesima?

Stiću sutra do mraka do komšijskog oblaka...
Pod njim ću se opet roditi...
Nisi ti na nebu sam... Bogova je povazdan...
S nekim ću se već nagoditi...

Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga...
Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije...
A kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti...
Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti...
Kog sad ljubi, sanjiva... Kad se dan razdanjiva...
Kom sad zamke postavlja... Kog li noćas ostavlja?
 
Odlomak iz knjige "Jedan od onih života"

Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj…
Gurkajući se oko mesta na kalendaru, Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika ispred Gradske Kuće…
Zvanično bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus bila preglasna…

Na samoj ivici vibracije, učinilo mi se… Ova varoš se, izgleda i ne gasi više. Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da radi "u leru" čitavu noć…
Pučina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas. Bio sam tako izgubljen da mi je izgledalo prosto nemoguće da postoje samo četiri strane sveta? Odoka sam izračunao najdužu dijagonalu, nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao…

Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona…
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nahotice pomerio tučak velikog mesinganog avana… Pola jedan, jedan ili pola dva? Svašta je to moglo da znači… Ali svejedno… Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak… Dobra mera vremena izmedju nas… Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno… To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra… Njen kofer, na kraju krajeva… Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim… Do pepela se i stiže jedino preko vatre…

Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena…
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće… i onda će znati… Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije… Uzdahnuće, verovatno… Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi… Biće sama , nadam se…
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina… Tišina… Da…
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo… Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…Štedeći se… Učeći se kako ću najbolje voleti nju… Kada je konačno nadjem
 
Lunjo...


Lunjo...
Moj stari kofer zalud ko koker grebe na vrata...
Dve ti se zvezde u oku gnezde... Dremež te hvata...
I toplo je tu... Ispod ovog krova...
Na bezbednom tlu... U tvrđavi snova...
Pa, sretna ti nova...

Lunjo...
Zlobnice graknu, al da te taknu ne smeju nikad...
Baš duplikati prvi će znati ko je unikat...
Kad nasrne svet... Ti obraz okreni...
Bog dotakne cvet što nikne u seni...
Sretna nova i meni...

Ti uvek znaš najbolji način, s tobom lako branim naš tron...
Ti si ta nit, taj retki začin koji daje poseban ton...
Moj si mali čarobnjak... Koji donosi spas...
A svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas...

Lunjo...
Kogod me traži, ti 'ladno slazi kako sam mrtav...
I, budi zlatna, pa navi sat na sredu... Četvrtak?
A napolju stud... Gospodari zima
I veje ko lud... Al ovde sve štima...
Otkad kad tebe imam...

Ti uvek znaš najbolji način, s tobom lako branim naš tron...
Ti si ta nit, taj retki začin koji daje poseban ton...
Moj si mali čarobnjak... Koji donosi spas...
A svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas...

Ti uvek znaš posebne reči...
Ti ćutiš mnogo tiše od svih...
Ti imaš smeh koji me leči...
Ti i od psovke načiniš stih...
 
Daringo:
Jednom se tako naslonila na dovratak, prekrstila ruke i potrazila me dugim, tajanstvenim pogledom.
Zamislio sam je kako pegla male decije stvari, video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani, i cuo sam radio sa vecernjim zeljama slusalaca...
Znam, nije to idealna slika, stavise, feministkinje bi je rado iscepkale u parampacad, ali, ja je nisam spomenuo misleci da je idealna. Niposto. Hteo sam da objasnim sta se dogadjalo sa mnom.
Dotad sam devojke, razmisljajuci o njima, uglavnom svlacio do gole koze. U mojim malim nocnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko koja je uspela da sacuva na sebi par crnih carapa, ili neku slicnu perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nesto...

:)
Nije li ovo savršeno!?
 
Nedostaje mi naša ljubav...


Na jastuku... Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik...
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo...

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje...
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje...
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim...
Šta su reči... Kremen što se izliže kad tad...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... A bez nje ovaj kurjak menja ćud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme svemu menja boje... I da je silan sjaj pomračilo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo...

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
 
...jednom...

tad rece mi: "Ti si mlad...
Ti ceš dospeti za taj hlad..."

Jednom sam voleo zbilja,
mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu,
vozio hiljadu milja,
k'o onaj ružni Francuz u prelepom filmu...

Vukle me šine pod tocak mašine,
al' ona me spasila.
Sve je druge ugasila.

Hej, sve to doðe na svoje.
Davno pravila znam:
samo tuge se broje...
Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku...
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva.

Jednom je prošla kraj mene,
sa tipom kog' sam znao, taman da se javim.
Skrila je pogled na vreme,
al' sasvim dovoljno za žur u mojoj glavi.

Bezvezno "Zdravo!" i klimanje glavom,
i sve što vec sleduje...
Neka, lutko, u redu je...

Hej, sve to dodje na svoje.
Davno pravila znam:
samo tuge se broje...
Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku...
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva.

Jednom su palili lišce,
sa one lipe, dim je lebdeo do neba
na kom su, nema ih više,
stari Nestorov, gos'n Ceda i još jedan...

Ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...

I, shvatice, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
 

Back
Top