...i Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara… “ Zauvek?” pitala je uplašeno…
O, ne ,ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naicice cerga tog leta, i to ne Meckari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tužnih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola.
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda necija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolecem.
A ulicom ce upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaceš istog casa…
I najzad shvatiti koliko sam te voleo…
Đordje Balaševic -Jedan od onih zivota