Taj romanticni Balasevic

  • Začetnik teme Začetnik teme Lilu
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
jomini:
NE LOMITE MI BAGRENJE
Neverovatna pesma.

Verujem cenjeni sude
da dobro poznajes ljude
vi barem imate posla,
jer cud je cud, a sud je sud

Verujem cenjena glavo
da si i ucio pravo
da svakom sudis posteno,
jer cast je cast, a vlast je vlast

I sve po zakonu...
za to sam prvi,
ne bi bilo ove krvi
da je bilo sve po zakonu

Vlast je vlast, i ja to postujem.
Tu su paragrafi pa zagrabi,
nek isto je i djavolu i djakonu,
pa nek se zna...

Nek su mi gazili njivom,
mojom se sladili sljivom.
Uvek je lopova bilo
jer cuk je cuk, i vuk je vuk

Nikada zlotvora dosta,
susa mi unisti bostan
i led se prospe pred zetvu,
al' led je led, a red je red

I prekardasilo.
Im'o sam bagremovu sumu,
tamo dole prema drumu,
pa sam cekao

Red je red, polako komsije
Ne moze samo da se udje
da se rusi tude,
lepo sam im rekao:

Ne lomite mi bagrenje.
Bez njih ce me vetrovi oduvati
pustite ih moraju mi cuvati
jednu tajnu zlatnu kao dukati

Ne lomite mi bagrenje.
Pod njima sam je ljubio
bosonogu i odbeglu od sna

Ljudi smo cenjeni sude,
pa neka bude sta bude.
Zao mi marama crnih,
al' plac je plac, a mac je mac

Ne pitaj sta bi sad bilo,
kad bi se ponovo zbilo,
ne pitaj da li se kajem
jer jed je jed, a red je red

I sve po zakonu,
tu su paragrafi
pa zagrabi posteno
i za veru i za neveru

Red je red,
sve ja to postujem
Jer vise bilo bi ubica
nego ptica koje polecu
ka severu

Ne lomite mi bagrenje.
Bez njih ce me vetrovi oduvati
pustite ih moraju mi cuvati
jednu tajnu zlatnu kao dukati

Ne lomite mi bagrenje.
Pod njima sam je ljubio

O, zar moram da vam ponovim
okanite se njih, jer sve cu
da vas polomim
 
Princezo, javi se

Umesto molitve rekla si "O tom cu misliti sutra..."
Sa šminkom od gara, ko Skarlet O'Hara... Tvoj preslikan lik...
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra...
Nekad tišina zna prepasti džina, kad ispusti krik...
Još jednu noc si izgurala sama... Cehov je zaspao blaženim snom...
Ni ne zna da je igrala tama... Pod prozorom...
Vetar je vežbao violoncelo... Cežnjive skale u nedogled...
Zora ti brižljivo pipnula celo... Negde u tebi je goreo led...

Princezo, javi se... Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju...
Pošalji poruku... Da vidim jednom to pisamce na displeju...
Sve mi nedostaje... Cuvam u damastu još kalup tvoga vrata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata... Šta ti je?

Plima banalnosti tvoj svet zapljuskuje k'o Atlantidu
Dok šmrka bioskop, fali ti neko da napravi geg
Da ti za rodendan ispiše sonet na komšijskom zidu
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetacu još crtam tvoj profil

Suvišna pitanja izbegnem fintom
Ime ti ispišem u svakoj strofi... Nevidljivom tintom
Pod mojom jelkom do proleca stoji...
Jedino dar tebi namenjen
Zauvek fosil tvog struka postoji...
Na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se... neke se pobede dobijaju na juriš
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duriš
Opasno postaje... Na durske akorde se paucina hvata
Princezo, dosta je... Dve i po godine smo taoci inata...
Princezo, dosta je... :cry:
 
E pa kad svi ponavljate pesme onda cu i ja :p

***
Vetric glanca krune granja
Tamis nosi par lokvanja
Racun svedi: sta sad vredi mladost, tricava?
Nevazno je to sve skupa
Secanje je smesna lupa koja sitne stvari uvelicava

Oprezno s tom violinom
Ona cezne za tisinom
Ko da skakljas andelcice vrhom gudala
A nju nemoj pominjati
Nece svet zbog toga stati
Nece biti prva sto se udala

Nista lakse nego sebe slagati
Nista lakse neg se nasmrt opiti
Nista teze nego zalud tragati
Od sto drugih nju sam hteo sklopiti...

Srce cupka, al misao okleva
Ceka da se stvari same dese
Tuga lepse zvuci kad se otpeva
Pesma sve podnese

Bog je katkad pravi seret
Na strmini doda teret
I potura nedohvatno da se dohvati
Bog je dobar
Kako kome
Bolje ne pitaj o tome
Ucutacu iIi cu opsovati

Polagano, sanji-baci
Ti si znao sta mi znaci
Ko da heklas paucinu vrhom gudala
Kad pred crkvom baci buket, neka padne, kao uklet
Neka bude zadnja sto se udala

Samo bol je u zivotu siguran
Srecu nosi neki postar jako spor
Neka
Samo ovu noc da izguram
Sutra cu vec naci dobar izgovor
 
Na granici sam bio posle ponoci
Mrak je moja boja, i tu nema pomoci
Carinik, jos decak klimnuo mi glavom zvanican i krut
I samo lupio pecat: sve u redu, laku noc i sretan put

Put se odmotava ko dugi sivi sal
Sutra ce se stare koke picnuti za bal
Takav dan se pamti, petnajst godina u vetar poslatih
Dolaze svi maturanti, al' ce neki neke tesko poznati

Dosadne proslave mi dodju kao kazna
Ali svejedno idem, mozda najzad saznam

Gde je moja pegava, dugo me izbegava
Nije mi se javila nikad vise
Magija je prestala, negde mi je nestala
Kao leptiri pre kise

Gde je moja Peggy Sue, Nije ovde, rekli su:
Oni su odselili, nemoj zvati
Ostao je samo lik, mali verni saputnik
Mali svitac srebrni
Da me prati

Promicu dani kao jablani uz drum
Jutro vec mirise na vanilu i na rum
Gde su, kako se drze, bas da vidim sta je s dobrim djacima
Oni se potrose brze, mi smo nekad bili generacija

Dosadne proslave mi dodju kao kazna
Ali svejedno idem, mozda najzad saznam

Gde je moja pegava, dugo me izbegava
Nije mi se javila nikad vise
Magija je prestala, negde mi je nestala
Kao leptiri pre kise

Gde je moja Peggy Sue, Nije ovde, rekli su:
Oni su odselili, nemoj zvati
Ostao je samo lik, mali verni saputnik
Mali svitac srebrni
Da me prati
 

Dal' se bar ponekad seti?
Plašim se da ne...
Prosto... Ko u opereti... Sklopilo se sve:
Violinist, tužni pajac, lepa žena i tokajac,
A kulise... Zavejani grad...
Vodila me kud je htela, Dobar sam ja gost
Verešmarti, Citadela, i Lančani most
Zavejani Trg Heroja... gde poželeh da je moja,
I da uvek bude kao tad.

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre.

Pogledom sam posle dugo pratio njen trag,
Zavejanom ulicom Sent Haromsag.
Plašila me slutnja neka,
Znao sam od pre
Sve izgleda izdaleka drukčije.

Srce malo jače bije kad se setim nje
A Listove rapsodije bude stare sne.
Eh, da mi znati gde je,
Dal' se seti kada veje,
Il' u inat drugog ljubi tad?

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre
 
Hej, otkači šlepove!
Nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi...
Postoje kod Amera reči za to:
"Take it easy", lutko lepa,
zrela se breskva nebom cepa.

U kosu me zadeni,
k'o malenu sedefnu šnalu me skri iza temena.
Svi satovi svemira žure,
mi imamo vremena, puna kapa.
Noć i nas dvoje, stara klapa.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches chiquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije
do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči...

U tajnoj sam misiji!
Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini.
A ja sam na ovoj planeti,
da sretnom te učinim, spavaj samo.
Ne znaju oni šta mi znamo.

Nije ovo sweet baby dream,
glupi evergreen,
nema ljutnje Sinatra.
Ova pesma te voli sva,
to je molitva
za još jedan lep san

O, ne boj se granica i naslovnih stranica,
nema tih glupih stanica
na putu do jutra.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches chiquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije do vina i maslina,
'ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči...​
 
Da se ne lažemo, nije to bio neki most
Od onih podignutih da bi se u njih gledalo
Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se
Sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo
Ali... ponekad ga je Ona prelazila svojim
Uobraženim kadetskim korakom
A mesečina se kao deverika lovila
U mrežu njene kose...
Po tome ću ga, eto, pamtiti

Rat je kao pijan svat prošao poljem
Šenlučio celu noć kaleci bes
Na ranom žitu i tek niklom bostanu
Zašto? Ne pitaj se, jer... tako je bolje...
I Bog je pristao na to
Ratovi prolaze a ljudi eto ipak ostanu

Za zlo sam teški laik no to je stara priča
Znaš već: Bila jednom dva brata... I to...
Kad sklopim taj mozaik ostane mi kamičak
I... to smo izgleda mi?

Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska Vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok...ramena pospi aprilom...
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj... bosa i prkosna...
Dok iznad Novog Sada Đavo pali svoja kandila

Žad na reci tamni čim se sumrak zgusne
Dunav je pred zoru prek
Plaše te aveti što maglom brode teškim skelama?
Ne, strah nije pravi ruž za tvoje usne
Reši ga se ga jednom zauvek
I veruj zvezdi koja zraku tvog života prelama

Nije to prva neman što preti dahom vatre
Ne... Ali ljubav je vitez...
Arhandjel s mačem, spreman da i tu alu satre...
Da... I samo čeka tvoj znak...
 
Mesec je mlad zaljuljao grad
Na lahoru mrak prosušio lak
Po baštama su prve Noćne Frajle nikle
Večeras dodaj malo kremena u štikle
I odigraj cool... Potpuno cool

Obrati pažnju na bas... U ritmu je spas
I kad nađeš svoj gruv i na kiši si suv
Načini svaki korak ovom istom strašću
I pregazićeš more na tom hodočašću
Ako ostaneš cool... Sasvim cool

Sve ima svoje... I vatra i led
U kap se spoje... I čemer i med
Sve ima svoje... Vrlina i greh
Tuge postoje da bi prizvale smeh

Malecka... Ponoć zvecka
A tvoja bajka i dalje sja
Malecka... Suza pecka
Al' šta bi s gunđalom ko ja?
Ti samo odigraj cool

Noć je ko neki druid smućkala fluid
I vazduh sladunja k'o mošorinska dunja
U tebi noćas uzbuđeno srndać dršće
Nemir čerge koja stigne na raskršće
Odradi to cool... Strogo cool

Sve ima svoje... Kad mrzne i vri
Kad menja boje... Kad vene i zri
Sve ima svoje... Početak i kraj
Tame postoje da bi prizvale sjaj
 
Čim došla je i prošla meni pade na um:
Hej, to je moj par!
I prvi put je vidim, ali poznajem nju,
sasvim lucidna stvar.

Gde je to živela? Gde se to skrivala?
Što je nisam video pre?
Koga je ljubila, koga je snivala?
Nekakve folere - mrzim ih sve

Poručuje kampari, mirno povlači dim,
lupka čašom o šank.
Okrenula se karta, sad sam načisto s tim,
ona sad drži bank.

Sva elegantna, tanka i mistična,
da'l pri hodu i dotiče pod.
Sve mi to liči na Pjotra Iliča,
priču o jezeru, o dobru i zlu.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, sad sam spreman, sad mogu poći.

Upućuje mi pogled kao dodir na tren,
hej, al' tren jako dug.
Znam, prob'o sam sve i sad sam konačno njen,
ona zatvara krug.

Ona je drukčija, s njom nema šmekanja,
i mnogo bolje nosi moj stil.
To nije putnica za listu čekanja,
čim se spakuje, startuje već.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, sad sam spreman, sad mogu poći.

Trošio sam život kao šećerni štap,
hej, sladak i lep.
I šarao i varao i stvarao bol,
vuk'o vraga za rep.

Ti nosiš račun za sve te zablude,
o tvome vratu vidim svoj krst.
Ja sam te čekao, moj Crni Labude,
još od ko zna kad, pođimo sad.

Hajde povedi me, Crni labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, poljubi me i pogubi me, ja sam spreman, sad mogu poći,
sa tobom.

Daj, dotuci me, Crni Labude, i ne štedi me ove noći.
Hajde, vodi me, oslobodi me, svi to moramo jednom proći,
bar nekad.

Hajde povedi me, Crni Labude, ja sam slutio da ćeš doći!
Daj, povedi me, ispovedi me, sad sam spreman, sad mogu poći.



210126.jpg
 
mozhel iz njegovih knjiga? :mrgreen:

“Podigla je glavu, dotakla mi lice vrhom nosica...zadrhtala...i zazmurila...kao da zeli da me udahne...a onda je Veliki Kaput skliznuo sa ramena...osjetio sam njene prste na ledjima...zagrlio sam je najneznije sto sam znao...i pustio da me razmaze onim visnjama...”


“I trgao sam se. Uplašen...
Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim?
Ali, ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevaziđen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu?
Možda ću se kajati, možda ću jednom morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći...
Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio.
I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja...
Laku noć, oči njene pospane......”
 
Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali "Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je čujem kako diše, kako diše u snu...
 
evo ide jos citata iz knjiga...

ovo je iz "Jedan od onih života":

'Puls mi se polagacko vracao kuci, u srce, i samo bi se na trenutke u bradi i grlu jos zaculi odjeci njegovih sve tisih i mirnijih koraka...
Legao sam na ledja, siroko rasirivsi ruke, pokusavajuci da sto ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti dio mene, pomislih, ne mogavsi da zamislim koji...
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne...
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine...
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve redje usudjujem da zaronim u sebe...
Jer tamo zagluvim..
Oci se prepune do vrha...
I suze se zacas raspu kao pokidane biserne niske..
Po sobi..
Po meni...
Po citavom svetu...
I ne mogu ih skupiti do jutra...'



'Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče se ne može isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće...
I onda će znati...
Dah uspomene pazljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnuće, predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
Biće sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa mozda pojaviti ona uznemirena i kljucna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima nasih tišina...
Da..
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se..
Učeći kako ću najbolje voleti Nju...
Kad je konačno nadjem...
'
 
"Tri posleratna druga"

Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud, za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice, za koju sam mislio da umire kad te obuzme, i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je. Još kako sam je želeo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog, levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih leđa...
 
'Prokleta amnezija...
Pamtim samo dodir svile pod prstima. I na grudima. I svuda...
Svileni šal puzao je po meni kao bršljen. Provlačio mi se kroz ruke, klizio niz leđa, klupčao se u mom krilu...
I pobegao...
Zažmurio sam, pokušavajući da ga što pre nađem...
Ali pronašao sam grozd...
I uplašio ga usnama...
Osetio sam kako mi, trepereći, zri pod dlanom...
Tad mi je oluja zalupila kapke...
Gospode...
Uzjahao sam crnog labuda, osedlanog plišanom mahovinom...
Idemo.. Ne boj se...
Propinjao se kao pastuv pokušavajući da me zbaci u more užarenog šljunka nad kojim smo ponirali...
Ali nisam se dao...
I višnje su opet zapljuštale po mom vratu...
A onda mi se peščani sat razbio negde nad glavom...
Fini mak najsitnijeg peska prosuo mi se po ramenima...
Zrno po zrno kotrljalo se niz kičmu, i stropoštavalo se u ambis, niz glatke sapi uznemirene ptice...
Divlja ruža mi se otvorila na usnama...
Polako...
Bolno...
Dva trna kliznula su tragom odbeglog peska...
Mali tufnasti pajac uplašeno je vrio iza jastuka..
Prokletsvo, ničeg se ne sećam...'
 
Na Bogojavljensku noć...
Peku se kesteni, lome se pogače, a venci smokava i praporci se pokače...
U prednjoj sobi mog baće...
To je već navike moć...
Bez slova poziva, društvo se sastalo pod istom ikonom,
za crnim švapskim astalom...
Što pamti svadbe i daće...
 
Tišina koja je nastala za nekoliko trenutaka vukla je na čisti D-moll, i, posle ko zna koliko vremena, učinilo mi se da bih mogao da napišem pesmu.
Baladu, naravno...
Prema pumpi su stizala neka vozila, klinci su išli iz diska i vrištali kroz prozor. Dobro da su zakasnili...
Bilo bi bez veze da su me videli baš kad su mi stereo-mušice uletele u oba oka istovremeno, i zamaglile ih na trenutak...
Neki nikad ne nauče. Već mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove.
Putuj, Doktore, prosto ti bilo...
Od mene ti nema više pomoći, pa sve da mi sledeći put naiđeš sa zaglavljenim pejsmejkerom, a ne saugom...
Majstori su napanjili metalce u kolima i sve se ljuljalo od teškog roka i puberteta. Nisu imali pojma šta se dogodilo.
Svejedno...
Znao sam da će jednog dana, kad budu gledali film o tome, sve njihove simpatije biti na mojoj strani.

Tri posleratna druga
 
SAPUTNIK

Na granici sam bio posle ponoći.
Mrak je moja boja i tu nema pomoći.

Carinik, jos dečak,
klimnuo mi glavom zvaničan i krut
i samo lupio pečat:
"Sve u redu, laku noć i sretan put".

Put se odmotava k'o dugi sivi šal.
Sutra će se stare koke picnuti za bal.

Takav dan se pamti,
petnaest godina u vetar poslatih,
dolaze svi maturanti
al' će neki neke teško poznati.

Dosadne proslave mi dođu kao kazna,
ali svejedno,
idem, možda najzad saznam:

Gde je moja Pegava? Dugo me izbegava.
Nije mi se javila nikad više.
Magija je prestala, negde mi je nestala
kao leptiri pre kiše.

Gde je moja Pegi Su? "Nije ovde", rekli su,
"Oni su odselili, nemoj zvati".
Ostao je samo lik, mali verni saputnik,
mali svitac srebrni da me prati.

Promiču dani kao jablani uz drum.
Jutro već miriše na vanilu i na rum.

Gde su? Kako se drže?
Baš da vidim šta je s dobrim đacima.
Oni se potroše brže,
mi smo nekad bili generacija.

Dosadne proslave mi dođu kao kazna,
ali svejedno,
idem, možda najzad saznam:

Gde je moja Pegava? Dugo me izbegava.
Nije mi se javila nikad više.
Magija je prestala, negde mi je nestala
kao leptiri pre kiše.

Gde je moja Pegi Su? "Nije ovde", rekli su,
"Oni su odselili, nemoj zvati".
Ostao je samo lik, mali verni saputnik,
mali svitac srebrni da me prati.


;-)
 

Back
Top