``Obilazeći neko ostrvo, jedan španski misionar naidje na tri actečka sveštenika.
- Kako se vi obraćate Bogu? – upita ih fratar.
- Imamo samo jednu molitvu – odgovori jedan od Acteka.
- Mi kažemo: ’’Bože, Ti si Trojica, mi smo trojica. Smiluj se na nas.’’
- Lepa je – reče misionar. – Ali to nije prava molitva koju Bog može da čuje i usliši. Kazaću vam jednu mnogo bolju.
Redovnik ih nauči jednu katoličku molitvu i nastavi svoj put širenja hrišćanstva. Posle mnogo godina, kad se vraćao brodom za Španiju, trebalo je ponovo da prodje pored tog ostrva. Spazio je sa palube trojicu sveštenika na obali i mahnuo im.
U tom trenutku, sva trojica mu podjoše u susret, hodajući preko vode.
- Oče, oče! – povika jedan od njih, približivši se brodu. – Nauči nas ponovo onu molitvu koju Bog sluša, jer nismo uspeli da je upamtimo!
- Nije važno – odgovori misionar, videvši čudo. I zamoli Boga da mu oprosti što nije ranije shvato da On govori sve jezike.
... Retko kad zapažamo da nas Neobičnost okružuje. Čuda se dogadjaju oko nas, Božji znaci pokazuju nam put, andjeli nas preklinju da ih saslušamo – medjutim, mi se oglušujemo o sve to, jer smo naučili da postoje obrasci i pravila pomoću kojih se stiže do Boga. Ne shvatamo da je On tamo gde ga puštaju da udje.
Tradicionalni verski obredi imaju neosporan značaj: oni nam omogućavaju da podelimo sa drugima zajedničko iskustvo bogoljublja i molitve. Ali ne smemo nikad smetnuti s uma da je duhovno iskustvo pre svega primenjeno iskustvo Ljubavi. A u Ljubavi ne postoje pravila. Možemo pokušavati da se pridržavamo priručnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponašanja – ali sve su to koještarije. Srce odlučuje, i to što ono odluči, jedino i važi.
Svi smo mi to već iskusili u životu. Svi smo mi u jednom trenutku govorili kroz suze: ’’patim zbog jedne ljubavi koja ne zavredjuje moju patnju’’. Patimo zato što naša ljubav nije prepoznatljiva. Patimo jer ne uspevamo da nametnemo svoja pravila.
Patimo uludo: jer je ljubav klica našeg sazrevanja. Što više volimo to smo bliži duhovnom iskustvu. Pravi prosvećenici, oni čije je duše obasjao plamen Ljubavi, pobedjivali su sve predrasude svoga doba. Pevali su, smejali se, molili se na sav glas, igrali i delili sa drugima ono što je sveti Pavle nazivao ’’svetom ludošću’’. Bili su veseli, jer onaj ko voli, taj je pobedio svet i ne plaši se da će išta izgubiti. Istinska ljubav jeste čin potpunog predavanja.
...mnogobrojni sukobi nas prate u traganju za Drugom Stranom. Pre ili kasnije, moramo savladati svoje strahove, budući da duhovni put vodi kroz svakodnevno iskustvo ljubavi.
Monah Tomas Merton govorio je: ’’Duhovni život svodi se zapravo na ljubav. Čovek ne voli zato što želi da učini dobro, ili da pomogne, ili da zaštiti nekoga. Ako tako postupamo, posmatramo svog bližnjeg kao puki objekat, a sami sebe doživljavamo kao velikodušne i mudre osobe. To nema nikakve veze sa ljubavlju. Voleti znači ostvariti zajedništvo s drugim i otkriti u njemu božansku iskru.’’
KOELJO