Svi Vi koji sledite put srca...javite se

shvatam i osecam,srce mi se steze... gledam neko lice,ne lici na tebe! shvatam i osecam, realnost me boli... shvatam dragi i ja sad... koliko gruposti radi srce kada voli...

5yrafiq.jpg
 
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić /Besmrtna pesma/
 
Bez tebe moje oci bi izgubile boju
Bez tebe ne zelim leci u postelju svoju
Bez tebe minuti kao milenijumi traju
Bez tebe sasvim sam izgubljena u svom beskraju

Bez tebe sve ulice kojima idem su tamne i sive
Bez tebe sve moje volje brzo se iskrive
Bez tebe ne umem punim plucima disati
Bez tebe ne zelim svoje snove sanjati

Zato budi tu da bi mi oci bile svetlije
Zato budi tu da tvoje rame bude pijedastal moje glave
Zato budi tu pa makar mi zivot prosao u trenu
Zato budi tu i ja nacicu put prateci tvoju senu

Zato budi tu da se ulice duginim bojama oboje
Zato budi tu i moja ce volja imati snagu za troje
Zato budi tu da sa uzdahom svakim ja mogu poleteti
Zato budi tu i iz svojih snova ja necu morati sleteti

Jer kad pogledam u tvoje oci moje postanu malo svetlije
I kad naslonim glavu na tvoje rame zaspim mnogo srecnije
Jer uz tebe moji dani imaju smisao
Jer mojeg si srca postao stanar kako si u njega krocio

 
``Obilazeći neko ostrvo, jedan španski misionar naidje na tri actečka sveštenika.
- Kako se vi obraćate Bogu? – upita ih fratar.
- Imamo samo jednu molitvu – odgovori jedan od Acteka.
- Mi kažemo: ’’Bože, Ti si Trojica, mi smo trojica. Smiluj se na nas.’’
- Lepa je – reče misionar. – Ali to nije prava molitva koju Bog može da čuje i usliši. Kazaću vam jednu mnogo bolju.
Redovnik ih nauči jednu katoličku molitvu i nastavi svoj put širenja hrišćanstva. Posle mnogo godina, kad se vraćao brodom za Španiju, trebalo je ponovo da prodje pored tog ostrva. Spazio je sa palube trojicu sveštenika na obali i mahnuo im.
U tom trenutku, sva trojica mu podjoše u susret, hodajući preko vode.
- Oče, oče! – povika jedan od njih, približivši se brodu. – Nauči nas ponovo onu molitvu koju Bog sluša, jer nismo uspeli da je upamtimo!
- Nije važno – odgovori misionar, videvši čudo. I zamoli Boga da mu oprosti što nije ranije shvato da On govori sve jezike.
... Retko kad zapažamo da nas Neobičnost okružuje. Čuda se dogadjaju oko nas, Božji znaci pokazuju nam put, andjeli nas preklinju da ih saslušamo – medjutim, mi se oglušujemo o sve to, jer smo naučili da postoje obrasci i pravila pomoću kojih se stiže do Boga. Ne shvatamo da je On tamo gde ga puštaju da udje.
Tradicionalni verski obredi imaju neosporan značaj: oni nam omogućavaju da podelimo sa drugima zajedničko iskustvo bogoljublja i molitve. Ali ne smemo nikad smetnuti s uma da je duhovno iskustvo pre svega primenjeno iskustvo Ljubavi. A u Ljubavi ne postoje pravila. Možemo pokušavati da se pridržavamo priručnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponašanja – ali sve su to koještarije. Srce odlučuje, i to što ono odluči, jedino i važi.
Svi smo mi to već iskusili u životu. Svi smo mi u jednom trenutku govorili kroz suze: ’’patim zbog jedne ljubavi koja ne zavredjuje moju patnju’’. Patimo zato što naša ljubav nije prepoznatljiva. Patimo jer ne uspevamo da nametnemo svoja pravila.
Patimo uludo: jer je ljubav klica našeg sazrevanja. Što više volimo to smo bliži duhovnom iskustvu. Pravi prosvećenici, oni čije je duše obasjao plamen Ljubavi, pobedjivali su sve predrasude svoga doba. Pevali su, smejali se, molili se na sav glas, igrali i delili sa drugima ono što je sveti Pavle nazivao ’’svetom ludošću’’. Bili su veseli, jer onaj ko voli, taj je pobedio svet i ne plaši se da će išta izgubiti. Istinska ljubav jeste čin potpunog predavanja.
...mnogobrojni sukobi nas prate u traganju za Drugom Stranom. Pre ili kasnije, moramo savladati svoje strahove, budući da duhovni put vodi kroz svakodnevno iskustvo ljubavi.
Monah Tomas Merton govorio je: ’’Duhovni život svodi se zapravo na ljubav. Čovek ne voli zato što želi da učini dobro, ili da pomogne, ili da zaštiti nekoga. Ako tako postupamo, posmatramo svog bližnjeg kao puki objekat, a sami sebe doživljavamo kao velikodušne i mudre osobe. To nema nikakve veze sa ljubavlju. Voleti znači ostvariti zajedništvo s drugim i otkriti u njemu božansku iskru.’’

KOELJO


:)

Pozdrav drugari :)
 
Put Srca neumitno vodi do sopstvenog Plemena i Velikog okupljanja u ovima danima Velikog chishcenja kroz koje prolaze stanovnici C-tona...Velikom kolicinom Ljubavi Andjeli Pticijih plemena zasipaju duse usnulih,Mitski poziv je poslat...Dalazi vreme NARODA DUGE,Probudjeni pridruzite se Pticijim Plemenu...
 

Back
Top