E, ona moja svekrva nije normalna žena! Ima problema sa pritiskom i dr joj je strogo zabranio so ( izmedju ostalog ), nego samo vegeta ili začin C ili tako nešto.
Za juče smo imali najavjene neke goste, tačnije, stric mm, tj. dever moje svekrve je u bolnici, operisao rak, sad čeka zračenje, ma muka... i rodjaci neki iz unutrašnjosti su išli da ga obidju, pa da svrate, da vide sve i tako... jako lepo od njih. Istovremeno, zaova se porodila, na carski rez, bilo je i komplikacija nekih, ali dobro je na kraju sve ispalo.
I sad bi moja sveki i da obidje ćerku, i devera, ali i da spremi ručak i sve ostalo. Ipak dolaze ljudi iz daleka, treba da se jede... a uz sve to mora i da se pojavi na poslu, makar na sat vremena, pa da "zbriše" u pogodnom trenutku. E, tako kada se sve skupi, čovek stvarno ne zna gde će pre. I ja joj kažem da ide, da obavlja šta ima, kratak je dan, a ja ću ručak i da postavim i sve ostalo ( e, tu mi je bakuta, svekrva moje svekrve pojela živce, sunce ti, pa kao da šerpu u životu nisam videla, eeej, uči me da ljuštim krompir

al dobro, i ona jadna ne zna gde joj je d-u-p-e, a gde glava, pa nema veze, već sam zaboravila

). Dok se ona vratila iz bolnice, ja već skoro sve pristavila, supa već na pola kuvana, meso izlupano, samo da bacim na vatru kad treba, salata isečena, sve sam završila. I kažem joj samo da pripazi na par minuta, idem ja gore da presvučem dete ( imamo mm i ja odvojenu stambenu jedinicu u okviru porodične kuće ) i odmah se vraćam, pa onda ona neka se sprema za posao. Ok, tako i bilo. U jednom trenutku rekoh, da probam ja onu supu i gulaš, da vidim ukus i slanoću i sve...a ono preslano!!!! Uh, pa kako bre, samo sam malo vegete stavila, nije moguće... ja se odsekla, šta sam uradila bre, kako sad to. I kažem ja svekrvi - nije mi jasno, samo sam na vrh kašičice vegete... a ona, sa izgledom malog deteta uhvaćenog u špajzu - pa ja sam "samo malo" dosolila, ipak ljudi dolaze na ručak, ne može biti neslano...



Oooo, Bože mi oprosti, ebali je ljudi, ko da nije mogao svako sebi u tanjiru da dosoli

Sinoć jedva živa ostade, pritisak skočio na 190/150, pa trk u hitnu da joj daju nešto da se žena ne šlogira, njene tablete joj nisu ništa ni pomogle! Došlo mi da se izvičem na nju, kao na malo dete, a opet mi žao, pa sve stišavam muža da ne viče na nju, greota bre, žena se sa dušom bori... joooj, pa na svu muku što nas snašla, ona misli na ljude, da im ručak ne bude neslan, da nešto ne zamere!

A posle crkava od pritiska... dobro je sada, i na posao će da ide popodne, iako je ja ubedjujem da uzme slobodan dan i odleži. Teram je da legne, ja ću da uradim šta god treba, ma jok - idi ti sad, pazi na dete, pazi svoju kuću, nemoj da ti **** nešto zameri, meni je dobro, sama ću ja... i ja se pokupim i dodjem gore, šta ću...
E, luda žena, majke mi


