Joj Cicak, mislim da tvoje stanje posle prvog porodjaja ima veze sa tim sto si bila u odredjenoj meri oslobodjena velikih odgovornosti pre nego sto si rodila dete. Ti si u sve velike odluke, ako se ne varam, uplitala I ostale clanove porodice. Zene koje imaju mnogo obaveza koje se, uslovno receno, mogu nazvati egzistencijalnim, ne prepustaju se toliko patnji I bolu. Ovo nije kritika jer sam se I ja slicno ponasala, rekla sam par puta da sam bila na korak od PPD-a. Da se posle 3 nedelje nisam obrela u bolnici I bila smestena u sobi sa zenom koja je imala tragican ishod porodjaja, verovatno bih polako skliznula u depresiju.
Moja mama je, za razliku od mene, bila potpuno sama u nepoznatom gradu, nije imala ama bas nikog da joj doda casu vode (oca ne racunam, na kraju su se I razveli), ziveli su su dvorisnom stanu sa bunarom u sred dvorista I bez tekuce vode u stanu. Ona nije mogla da se prepusti "zlehudoj sudbini" vec je morala da misli na stosta drugo.
Sto se stitne tice, ona je stvarno "zenski infarkt". Nije cudo sto toliko zena danas boluje, toliko je odgovornosti na nama, tempo za koji nam je potrebno da smo fizicki Djokovic, duhovno majka Tereza, za svet Tajson, na poslu Tramp, a u kuci Megan Foks.
Ne bih se slozila.
Onda bi svaka od ovih poznatih i bogatih upadala u ppd.
Ipak je to individualno i zavisi od tvog mentalnog sklopa,
a porodjaj je okidac. Ustvari bol+sve ono posle porodjaja, hormoni itd.
Moja majka npr.mene nije umela da razume jer nije ni delic toga dozivela.
Bila je tu uz mene svo vreme, i podrzala me u svemu ali nije mogla shvatiti. Sto je normalno.
Kad mi je nakon mesec dana rekla da bi ona kuci, a da ja moram ustati i poceti da kuvam, ja sam se
rasplakala kao kisa, kao da mi je rekla da me se odrice. Nisu me ostavljali samu prvih par meseci,
onda mozes misliti u kakvom sam stanju bila, bukvalno se smenjivali svi okolo... mozda par sati na dan budem sama i to je to... stalno mi je neko trebao... a muz npr.krene u radnju, ja placem ko da me ostavlja... itd itd..
Uzasan period...
Ono sto jeste tacno je da fizicka aktivnost pomaze, promena sredine, neznost ljudi oko tebe...
Imala sam period kad bi cupala travu ili sredjivala dvoriste do iznemoglosti, da bi uvece zaspala
jer kad se fizicki izmoris bolje se osecas... pa novi ljudi, promena sredine... mene je npr.zagrljaj mm-a
bukvalno lecio, on me stisne i drzi i ja taj dan funkcionisem... smesno ali meni je to pomagalo...
laural, donekle si u pravu, ali ja ipak mislim da PPD ne zavisi od toga toliko koliko mislis, depresija pogadja i one koje muka natera na tezak zivot, snalazenje, itd... cesto i cujemo za takve slucajeve... bas zato sto nisu imale nikakvu pomoc i gurale same dok su mogle... jednostavno neke zene puknu, a to ne zavisi odmaterijalnog statusa, toga dal si sam u gradu ili u malom mestu s gomilom rodbine, to je subjektivan osecaj, i zato ej nezahvalno da ga bilo ko sa strane od nas komentarise tako, i da dajemo dojagnoze ko sta, zasto....
cesce je nego sto mislimo, a mnoge zene cute, jer smo takva sredina da je sramota to reci naglas....
sramota je da kazes da ti je tesko, da se osecas lose, da puknes, da ovo, da ono... i to je dodatni pritisak za zenu kojoj je tesko, osuda okoline, nerazumevanje, onda kada treba pomoc,da neko prevrce ocima, govori joj da se prenemaze, sta je radjala ako ce da kuka i slicne stvari...
nemaju svi ni snagu da se iscupaju iz PPD, nazalost...
Tako je.
Zato sam i reagovala na nikodijin post.
Jer nije fer prema zenama.
S druge strane razumem je jer to nije dozivela.
Ali moramo imati razumevanja jedna prema drugoj, bas zato sto smo zene.
Postoje razni razlozi zasto neko to dozivi teze a neko ni ne oseti, ali je cinjenica da
je toga bilo oduvek, a sada se samo povecava broj registrovanih slucajeva, i uslovi zivota
vode ka povecanju toga.
Kazu da ce 2020.depresija biti jedan od najvecih/najucestalijih problema na svetu.
Ne treba to ignorisati, vec pricati o tome, s kim god, jer nasim bebama smo potrebne mi zdrave i prave
a ne komsinice koje ce da pljucnu Ona je razmazena.
