Martovski pregovori se spominju i u zvaničnoj publikacije ,,Le operazioni delle unita italiane in Jugoslavia (1941—1943)", koju je izdalo Istorijsko odeljenje Ministarstva odbrane u Rimu 1978.( Ministero della difesa, Stato maggiore dell'esercito, Ufficio storico: ,,Le operazione delle unita italiane in Jugoslavia (1941—1943)", Roma, 1978, str. 216—219.) Pozivajući se na S. K. Pavlovića, u njoj se navodi da je Tito, ,,s obzirom na očajnu situaciju u kojoj se nalazio, uputio emisare u Zagreb postigavši sporazum sa Nemcima i Hrvatima" i da je general Liters obustavio dejstva protiv partizanskih jedinica, priznavši im status regularnih snaga, kako bi se one mogle koncentrisati protiv četnika. Uz ovu izmišljotinu o postignutom sporazumu na osnovu kojeg je došlo do obustave dejstava nemačkih jedinica, u knjizi se iznosi i besmislica da je Tito „ponudio da se rame uz rame s Nemcima suprotstavi eventualnom pokušaju angloameričkog desanta na Balkanu".
U inostranstvu (u SAD, Nemačkoj, Austriji, Svajcarskoj i Francuskoj) se 1977, 1978. i 1979. pojavila knjiga Milovana Đilasa, njegovo memoarsko delo, u kojoj je opširno opisao pregovore koje su on, Velebit i Popović, kao delegati Vrhovnog štaba, vodili sa nemačkim komandama u NDH marta 1943.( M. Đilas: ,,Wartime", New York, 1977; „Der Krieg der Partisanen. Memoiren 1941—1945", Wien—Munhen—Zurich—Innsbruck 1978; „Une guerre dans la guerre Yougoslavie 1941—1945", Paris, 1979) „Suštinu ovih pregovora sa Nemcima" — kaže Đilas — „ne bih objavljivao da ona stranoj javnosti nije već naširoko poznata." Pri tom je ukazao da je o toj temi najopširnije pisao Volter Roberts u knjizi „Tito, Mihailović and the Allies", na koga se u svom radu jedino i poziva. Iako se najviše oslanja na svoje sećanje (zbog čega je učinio nekoliko nebitnih faktografskih grešaka i nepreciznosti), Đilas je dao detaljan i objektivan prikaz pregovora. Budući da je, pored Tita i Rankovića, bio najupućenija ličnost u pitanja pregovora i, uz to, najodgovorniji za njihovo vođenje, Đilasovo svedočenje predstavlja, nesumnjivo, najbolji prilog o ovoj temi. Gotovo sve, iole značajno iz Đilasovog rada, autor knjige „Martovski pregovora 1943" je citirao ili prepričao, kako bi čitaoci bili upoznati sa Djilasovom interpretacijom ovih pregovora.
Poslednji (koliko nam je poznato) od inostranih autora koji je pisao o pregovorima bio je francuski istoričar Emil Gikovati. U svojoj knjizi „Tito", koja je objavljena u Parizu u izdanju kuće „Haohette-Litterature", on uglavnom ponavlja interpretaciju pregovora koju su dali drugi pisci.( Emile Guikovaty: „Tito", Hachette—Literature „Grands aventuriers", Pariš, 1979) Nedeljnik "L'Express" je u broju od 17. marta 1979. objavio deo teksta koji se odnosi na pregovore, uz napomenu da Gikovati „otkriva tajnu koju su jugoslovenski rukovodioci čuvala 35 godina".( Emile Guikovaty: ,,Quand Tito negociait avec l'Abwer", L'Express, No. 1444, 17. 3. 1979, Paris) Očigledno neupućen u događaje oko zarobljavanja nemačkog majora Strekera, Gikovati daje netačne podatke o toj epizodi, da bi, potom, prešao na opisivanje toka i suštine pregovora. Objašnjavajući da nemačka vojno-obaveštajna služba Abver, s kojom su Titovi delegati vodili pregovore, „nije imala ništa zajedničko sa nacističkom službom i SS trupama" i da šef Abvera admiral Kamaris „nije bio hitlerovac", on izvlači zaključak da je ta služba bila zainteresovana za pregovore s partizanskom stranom o razmeni zarobljenika, „pod uslovom da komunisti prekinu sabotaže koje ometaju saobraćaj na železničkoj pruzi između Zagreba i Beograda". O samim pregovorima Gikovati ne kaže ništa novo što već nisu drugi autori napisali: u jednoj rečenici samo spominje razgovore u Gornjem Vakufu, a zatim — na bazi Đilasovog sećanja — nešto detaljnije opisuje Đilasov povratak u Vrhovni štab i razgovore u Zagrebu. Gikovati se u nastavku osvrće na „memorandum" delegacije Vrhovnog štaba i na telegrame koje su Kaše i Ribentrop razmenili, da bi konstatovao da je Hitler zabranio vođenje pregovora s partizanima i time se „bezuslovno suprotstavio Nemcima u Zagrebu koji su pokušali da iskoriste Tita". Pa, ipak, zaključuje Gikovati, „agenti Abvera su smatrali da im je dozvoljeno da sklapaju primirje s partizanima i da Đilas i Tito ne sumnjaju u njihovu reč". Iz svega sledi zaključak: vodeći pregovore s partizanima, Abver je uspeo da ih zavara, da navede Tita na pogrešno uverenje da protiv njegovih snaga u severnoj Crnoj Gori (Operativne grupe divizija) ne predstoji nova nemačka ofanziva. U međuvremenu su, međutim, nemačke trupe vršile opkoljavanje partizanskih snaga i, prešavši sredinom maja u ofanzivu, iznenadile ih. Suština Gikovatijevog tumačenja martovskih pregovora je u sledećem: „Abver je, pod pokroviteljstvom glavnog komandanta u Zagrebu fon Horstenaua, pregovarao samo da bi uspavao budnost komunista i lakše ih namamio u klopku koja im se pripremala." Tito je, konsultuje Glikovati „toliko verovao u 'zagrebačko primirje' da nije poklanjao nikakvu pažnju prvim porukama o kretanju nemačkih snaga u pravcu Lima, Drine i u području Gackog". Bio je, dakle, iznenađen novom nemačkom ofanzivom. To bi, po Gikovatiju, bili rezultati martovskih pregovora.
Moguće je da su o martovskim pregovorima pisali i još neki autori. Pojedini inostrani istoričari i publicisti koji se pobliže zanimaju za našu prošlost, u očekivanju da čuju “.jugoslovensku verziju" o ovim pregovorima, nisu se hteli upuštati u obradu ove teme, ali su upućivali zamerke jugoslovenskim istoričarima što ovo pitanje, koje pobuđuje posebno interesovanje, ne osvetle i naučno objasne. Tako se na naučnom skupu „Prvo zasedanje AVNOJ-a", održanom oktobra 1966. u Bihaću, dr Karl Hnilicka, istoričar iz Minhena, osvrnuo na pregovore kao na „još prilično tamno poglavlje". U zapaženom saopštenju „'Bihaćka republika' i jugoslovenski partizanski pokret u svijetlu njemačkih izvora i ocjena njemačkih generala koji su komandovali na Jugoistoku" on je rekao sledeće: ,,U kolikoj je mjeri nezadrživo rastući značaj Tita i njegovog pokreta priznavan i uvažavan i na njemačkoj strani, pokazuju nastojanja general-pukovnika Lehra i generala Fortscha, koji su 1943. godine predložili Vrhovnoj komandi Wermachta da Titove jedinice, koje su se sve organizovanije borile, prizna kao zaraćenu grupaciju. Feldmaršal Weichs preduzimao je slične napore. Isto tako — prema njemačkim izvorima — na osnovu Titovog istupanja (Velebitova misija), kod Glaise Horstenaua vođeni pregovori u cilju aranžmana između Nijemaca i partizana spadaju u ovo poglavlje, jer se sa nemoći (misli se: sa slabim protivnikom — prim. red.) ne pregovara! Ovo poglavlje je, međutim, još prilično tamno. Moglo bi, prije svega, putem jugoslovenskih izvornih saopštenja da bude osvijetljeno, ali, izgleda, da to iz političkih razloga još uvijek nije poželjno".( Prvo zasjedanje AVNOJ-a", Zbornik radova naučnog skupa, Bihać, 1966)
Istu zamerku upućuje i drugi nemački istoričar, Otmar Nikola Haberl, iz Esena, u članku „Proces emancipacije KPJ u periodu od 1941. do 1945", objavljenom u časopisu „Prilozi za istoriju socijalizma" 1976. godine. „Poznato je", kaže on, „da u Jugoslaviji postoje dokumenta o tim pregovorima, ali dosad nije ništa objavljeno u jugoslovenskoj literaturi." Po njegovom mišljenju pregovori su bili „motivisani prelaskom rukovodstva partizanskog pokreta na teren „realne politike” (Prilozi za istoriju socijalizma", 10, Institut za savremenu istoriju i „Narodna knjiga", Beograd, 1976.)